Izrael ozvaničio aparthejd

Mantra da je Izrael jevrejska država, iako petinu njenih građana čine stanovnici koji nisu Jevreji, suviše je dugo u opticaju da bi njeno ozvaničenje moglo biti iznenađenje. Osim toga, taj je zakon pune četiri godine u pripremi, pa je tim mogućnost iznenađenja još manja

Niko s jasnim pogledom na Izrael i Palestinu ne bi trebalo da je iznenađen zakonom koji je izraelski parlament (Kneset) izglasao 19. jula tijesnom većinom. Ako je neko, pak, iznenađen “kontroverznim”, “razdornim”, “spornim” zakonom, kojim je Kneset, uprkos protestima predstavnika Palestinaca i/ili Arapa, ozvaničio aparthejd, državni rasizam i diskriminaciju nejevrejskog stanovništva, taj je ili spavao pod kamenom ili je (politički) licemjer.

Da, riječ je o zakonu, i to ne običnom zakonu, nego zakonu koji ulazi u korpus tzv. osnovnih zakona, što je supstitut za nepostojeći izraelski ustav, čiji prvi član (paragraf B) “propisuje” da je Izrael “historijska domovina jevrejskog naroda u kojoj oni ispunjavaju svoja prirodna, kulturna, religijska i historijske prava na samoopredjeljenje”, dok “kontroverzniji” paragraf C kaže da pravo na nacionalno samoopredjeljenje u državi Izrael ekskluzivno pripada jevrejskom narodu.

Mantra da je Izrael jevrejska država, iako petinu njenih građana čine stanovnici koji nisu Jevreji, suviše je dugo u opticaju da bi njeno ozvaničenje moglo biti iznenađenje. Osim toga, taj je zakon pune četiri godine u pripremi, pa je tim mogućnost iznenađenja još manja. Postavlja se pitanje šta je to “kontroverzno”, “razdorno”, “sporno” – što su eufemistički pridjevi u naslovima mainstream medija – u zakonu koji oni s jasnim pogledom nazivaju diskriminatornim aparthejd zakonom i državnim rasizmom.

ISKLJUČENA PETINA STANOVNIŠTVA

Prije svega, to je činjenica da taj tzv. osnovni zakon obesmišljava Deklaraciju nezavisnosti donesenu 19. maja 1948. godine, a u kojoj se (deklarativno) “garantira potpuna ravnopravnost društvenih i političkih prava svim stanovnicima bez obzira na njihovu vjeru, rasu ili pol; ona (izraelska država) će garantirati slobodu vjeroispovijesti, savjesti, jezika, obrazovanja i kulture; čuvat će sveta mjesta svih religija; i bit će vjerna principima Povelje Ujedinjenih nacija”. U “spornom” zakonu nema “svih stanovnika”, odnosno 20-21% stanovnika Izraela praktično je isključeno iz njega.

Da je Deklaracija nezavisnosti bila skup mrtvih slova na pergamentu, jasno je od početka. Baš kao što je David Ben-Gurion lagao prisutne da Deklaraciju čita s pergamenta (kaligraf je dovršio verziju na pergamentu tek u junu), tako je najava u Deklaraciji da će izraelski ustav biti napisan i usvojen ne kasnije od 1. oktobra 1948. bila svjesna laž. Sam Ben-Gurion bio je protiv pisanja ustava, s dobrim razlogom. Naime, ustav podrazumijeva definirane državne granice, a to je nešto što Izrael ne želi, te se još prije 68 godina odlučilo vunovlačarenje s tzv. osnovnim zakonima.

Zašto ovo spominjem? Zato što tzv. osnovni zakon od 19. jula kaže u sedmom članu sljedeće: “Država vidi razvoj jevrejskog naseljavanja kao nacionalnu vrijednost i ohrabrivat će i promovirat će njegovo uspostavljanje i konsolidaciju.” Zakon ne kaže ništa o granicama (onim priznatim ili bilo kakvim), a ako se zna da su jevrejska (kolonijalna) naselja na Zapadnoj obali (međunarodnim bezubim konsenzusom) zvanično najveća prepreka miru, “uspostavljanje i konsolidacija” zvuče jako zlokobno. Da ne spominjemo drugu najveću prepreku – zabranu povratka etnički očišćenim Palestincima u njihove domove, koja je “ozakonjena”, uprkos međunarodnim zakonima i normama, praktično odmah poslije protjerivanja. Da ne govorimo o aparthejd sistemu po kome svaki Jevrej, gdje god bio rođen u svijetu, ima pravo na život u (historijskoj) Palestini, dok je to pravo uskraćeno potomcima vjekovnih stanovnika.

No, čak i ako ostavimo po strani crne slutnje o daljoj (neizbježnoj) krađi palestinskih teritorija i građenju novih kolonijalnih naselja na njima, član sedam ohrabruje segregaciju Jevreja i nejevreja, koja je ionako već modus operandi u Izraelu.

“Ono što zakon ne pokazuje jeste da na umu autora zakona i onih koji ga podržavaju granice države Izrael nisu one iz 1947. godine, priznate od UN-a, pa ni one prije 1967. godine. Izraelska vlada i svi članovi koalicije, a svakako i mnogi članovi opozicije vide teritoriju države na cijeloj historijskoj Palestini, od rijeke Jordan do Mediterana. Ovaj zakon ne daje odgovor na pitanja statusa i prava Palestinaca koji nisu državljani Izraela”, piše Miko Peled, unuk jednog od potpisnika izraelske Deklaracije nezavisnosti i sin generala Matittyahua Peleda, veterana rata 1967. godine. Miko je rijedak primjer potomka cionističke izraelske elite koji je odbacio ekskluzivističku i rasističku ideologiju predaka, te prihvatio univerzalne humane principe. Logično, postao je propalestinski aktivista.

Kao i obično, najoštrije kritike Izraela dolaze iz samog Izraela, što je, u jednu ruku, dobro, logično i čak se može reći pravično, dok se, s druge strane, postavlja pitanje da li te kritike samo pomažu percepciji o Izraelu kao “jedinoj demokratiji” na Bliskom istoku s obzirom na apsolutno nikakav utjecaj na izraelsku politiku. Olivier Fitoussi tako piše u “liberalnom” Haaretzu: “U stvarnosti državi ne treba ustavna provizija za naseljavanje Jevreja; ona joj treba samo da bi diskriminirala nejevreje i segregirala Arape, Druze ili bilo koga iz bivših sovjetskih zemalja ko nije Jevrej,” a zatim se pita: “Zar nije to jednako prihvaćanju stava da su Arapi uljezi u Izraelu? Da li to ne predstavlja njihov simbolični ‘transfer’ – i početak njihovog stvarnog transfera iz zemlje?”

MRCVARENJE PALESTINACA

Druga strana odgovara da Zakon “nije rasistički i da samo čuva naslijeđe očeva osnivača”. Svojedobno, kada je svijet bio malčice uređenije mjesto, postojala je rezolucija Ujedinjenih nacija, koja je proglasila to naslijeđe – čitaj: cionizam – rasizmom. Gilad Atzmon, još jedan primjerak sličan Miku Peledu, još prije četiri godine, kada je zakon usvojen u kabinetu Vlade i ušao u proceduru u Knesetu, “pozdravio” je tu činjenicu riječima: “Konačno, Izrael je priznao svoju istinsku jevrejsku prirodu. Umjesto da se pretvara da je ‘jevrejska demokratija’ – što je oksimoron, jevrejska država priznaje da je to teokratija vođena jevrejskom rasnom supremacističkom ideologijom.”

To priznanje ili dobrovoljno skidanje maske moglo bi predstavljati toliko potreban alarm za buđenje “međunarodne zajednice” o pravoj prirodi Izraela. No, ne treba zadržavati dah očekujući da će se bilo ko probuditi. Uostalom, diskriminatorni zakoni već su prisutni u izraelskom zakoniku, a da to nije nikog s težinom (ovdje ne računam aktiviste) uopće pretjerano zainteresiralo, kao što ni 70 godina mrcvarenja nejevrejskog stanovništva u Izraelu i 51 godina mrcvarenja Palestinaca pod okupacijom nikad nije izazvalo ozbiljne političke konsekvence po tu zemlju.

Već sami pridjevi (kontroverzni, razdorni, sporni) u naslovima mainstream medija govore o razvodnjenom pristupu temi. Oslobađanje od orvelijanskog jezika kada je o Izraelu riječ zahtijeva određenu hrabrost i politiku nezavisnu od zapadnog imperijalizma. U tom smislu, kolumna Izraleski zakon o nacionalnoj državi je rasistički İbrahima Kalına u Daily Sabahu odražava politiku spremnu da nazove stvari njihovim imenom.

De facto ministarka vanjskih poslova EU Federica Mogherini mudro je “izrazila zabrinutost” i dodala kako bi “svaki korak koji komplicira ili sprečava da dvodržavno rješenje postane realnost trebalo izbjeći”. Jako, nema šta!

No, sve su osude i “zabrinutosti” u utakmici s “mislima” izraženim u kolumni trojke u sastavu Jared Kushner, Trumpov zet i asistent, Jason Greenblatt, također Trumpov asistent i specijalni predstavnik SAD za međunarodne pregovore, i David Friedman, ambasador SAD u Izraelu, u Washington Postu, objavljenoj na dan donošenja tzv. osnovnog zakona. U besramnom i vulgarnom egzemplaru najprimitivnije izraelske propagande ova trojka “poslije uspješne šestodnevne posjete regiji” prebacuje 100% odgovornosti za stradanje Palestinaca u Gazi na “Hamas”, tvrdeći da će ekonomija procvjetati (donatori i investitori valjda stoje u redu) samo da “Hamas” “prestane od svega, od ogledala do zmajeva, praviti oružje kako bi napao Izrael, te da fokusira svoju inventivnost na poboljšanje ekonomije Gaze”. Da, dobro ste pročitali, ogledala i zmajevi jesu oružje koje ugrožava Izrael, dok se izraelska avijacija hvasta kako je prva isprobala nove F-35 bombardirajući tu Gazu.

 

PROČITAJTE I...

U toku je svojevrsna “false flag” operacija nastala u nekoj od regionalnih obavještajno-političko-medijskih kuhinja, a kojih je Dnevni avaz dio. Insistiranje Radončićevih novina da se radi o prijetnjama koje navodno dolaze iz “radikalnih islamističkih krugova”, pokušaj da se u to involviraju Radončiću omražene osobe iz pravosuđa poput Meddžide Kreso, otvoreno korištenje kao izvora čovjeka kojeg su do jučer na stranicama Avaza nazivali umno poremećenom spodobom, pokušaj da se prijetnje iskoriste da bi se atakovalo na OSA-u, još jedinu državnu instituciju koja nije pala u šape antidržavne osovine Dodik – Čović – Radončić, i suluda namjera da se za sve to optuži ni manje ni više nego Bakir Izetbegović pokazuje da je na sceni nešto više od standardnog Radončićevog političkog beščašća i uobičajenog avazovskog propagandnog oportunizma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!