IZMJEŠTEN IZ SVIJETA

Nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav

Ponekad ljudi razgovaraju iako im se ne razgovara. Govore, a misli su im ko zna gdje. Zadesio sam se nedavno u “Išaretu” (gdje bih drugo?!) i vidim da za jednim stolom sjedi Gelender. Čudan mi nekako kao da je dotad govorio sam sa sobom.

– Šta ima? – rekoh umjesto pozdrava.

– Ništa.

Lijepo okruglo ništa. Nije gledao u mene. Tek sam tad shvatio da nešto s njim nije u redu. I lica za drugim stolovima su mi to govorila. Neko mi je čak nešto pokazivao išaretom, ali u tom trenutku nisam razumio. Zaista, nikad ga takvog nisam vidio. Privlačila ga je izgleda neka tačka na zidu. Onda me ipak pogleda.

– Šta si rekao?

– Ništa.

– Mislio sam… nije važno…

– Zar se nešto dogodilo?

– Nije, koliko ja znam.

Duboko smo šutjeli. Mislio sam o događajima zadnjih dana i mjeseci. I shvatih da ga poprilično dugo nisam vidio. Izgledao je izmješten iz svijeta.

– Gledao si utakmicu? – zapitah.

– Ne znam… jesam… bila je dobra…

Nije bilo razloga za nastavak razgovora.

– Ona je posebno dobro igrala – reče nakon dosta vremena.

– Nisam mislio na žensku utakmicu.

– Aha. Naravno. Mada su i njihove zanimljive…

– Znaš kako Picasso slika žene?

– Znam.

– Mislim na onu njegovu fazu…

– Kubističku?

– Tu.

– Ne slika tako samo žene. Sve slika iz više uglova.

– Znam, ali mene ovo zanima… znaš… takva je ona.

– Ko?

– Nije važno.

I okrenuo je glavu od mene. Zagledao se opet u zid.

– Mogao bih ti ispričati jednu anegdotu u vezi s tim…

Izgledalo je da me ne čuje.

 

– Ustvari, on je potpuno ćoškast, čak je i ćoškastiji nego ona.

– Koji sad on?

– Otac.

– Čiji otac?

– Zar je važno?

– Pokušavam povezati…

– Niko to ne može povezati.

– Zašto mi onda sve to govoriš?

– Ne znam ni sam, ali ti stalno pitaš nešto nevažno…

– Gelendere, bolan, ja sam. Šta se dogodilo?!

– Ništa. Samo što nema više Gelendera. Znam da si ti i znam ko si ti, ali u ovom trenutku sve je to nevažno.

– Pitam se šta je u ovom svijetu uopće važno…

Očito se pitao i on jer je utonuo u duboku šutnju.

A zid u koji je gledao nije nudio nikakve odgovore.

 

– Znaš šta – viknu on i grozničavo se zagleda u mene – Nikad joj to neće uspjeti! Nikad, razumiješ li?! Iza svega toga je neka spletka i zlo mi je zbog tog. Što je učinjeno, učinjeno je. Glumiti da nije još je gore. Nisam ni ja veslo sisao. Neka joj bude kad tako hoće. A i meni. Razumiješ?

Nekako je očajno provlačio prste kroz kosu i gledao me kao da iščekuje odgovor ili bilo kakvu riječ.

– Ništa ne razumijem – rekoh tiho, ali razgovijetno. Zagledao se u mene kao da želi otkriti šta s time mislim reći. Nisam ništa mislio. Nisam ni znao o čemu govori.

– Možda je i tebe stigao neki sihir.

– Mnogo smo učili, ali do tog izgleda nismo stigli.

Oborio je pogled i ustao.

– Uostalom, tebe se to svakako ne tiče. I još nešto: on je stalno kubistički slikao ljubav. Jer je shvatio. Ostaj mi dobro – kazao je odlazeći. Ostao sam u šutnji dok uobičajeni žagor nije preplavio malu prostoriju. Očito, nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav. Pitao sam na ulici onog što mi je išaretom slao znakove šta se zbiva u Gelenderovu životu, ali taj mi nije znao mnogo kazati. Osim da ga je jedanput slučajno vidio s nekom ambasadoricom. Ko je ambasadorica? Čija? Nije znao. Ko je njen otac? Ni to nije znao. Valjda naredbodavac? Iako je ambasadorica, ipak je prije svega žena. “Dobrodržeća žena”, kazao je.

I Gelender se dobro držao. Još je bio mlad. Inteligentan, obrazovan, uvijek se dopadao ženama, znao jezike… Ko zna gdje i kako, ali očito je bilo vrijeme da se ponovo zaljubi. Ta ga je ljubav nesumnjivo dovela u čudno stanje. Izgleda da je imala svoje sihire koji su poremetili njegov život. Poslije tog dana nije više dolazio u “Išaret”. Kao što se kaže:  “Koga nema, o njemu se govori.” Ta izreka nije vrijedila u njegovu slučaju. Niko ga nije spominjao, niti bilo šta što bi moglo imati veze s njim. Tako je ostalo.

Možda je kao pratilac svoje dobrodržeće žene ambasadorice negdje u Gvatemali, Poljskoj ili Gruziji… Možda? Volio bih da vjerujem u to. Ipak, nikad ništa nisam saznao. Novosti su se zaustavljale negdje na putu.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!