IZMJEŠTEN IZ SVIJETA

Nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav

Ponekad ljudi razgovaraju iako im se ne razgovara. Govore, a misli su im ko zna gdje. Zadesio sam se nedavno u “Išaretu” (gdje bih drugo?!) i vidim da za jednim stolom sjedi Gelender. Čudan mi nekako kao da je dotad govorio sam sa sobom.

– Šta ima? – rekoh umjesto pozdrava.

– Ništa.

Lijepo okruglo ništa. Nije gledao u mene. Tek sam tad shvatio da nešto s njim nije u redu. I lica za drugim stolovima su mi to govorila. Neko mi je čak nešto pokazivao išaretom, ali u tom trenutku nisam razumio. Zaista, nikad ga takvog nisam vidio. Privlačila ga je izgleda neka tačka na zidu. Onda me ipak pogleda.

– Šta si rekao?

– Ništa.

– Mislio sam… nije važno…

– Zar se nešto dogodilo?

– Nije, koliko ja znam.

Duboko smo šutjeli. Mislio sam o događajima zadnjih dana i mjeseci. I shvatih da ga poprilično dugo nisam vidio. Izgledao je izmješten iz svijeta.

– Gledao si utakmicu? – zapitah.

– Ne znam… jesam… bila je dobra…

Nije bilo razloga za nastavak razgovora.

– Ona je posebno dobro igrala – reče nakon dosta vremena.

– Nisam mislio na žensku utakmicu.

– Aha. Naravno. Mada su i njihove zanimljive…

– Znaš kako Picasso slika žene?

– Znam.

– Mislim na onu njegovu fazu…

– Kubističku?

– Tu.

– Ne slika tako samo žene. Sve slika iz više uglova.

– Znam, ali mene ovo zanima… znaš… takva je ona.

– Ko?

– Nije važno.

I okrenuo je glavu od mene. Zagledao se opet u zid.

– Mogao bih ti ispričati jednu anegdotu u vezi s tim…

Izgledalo je da me ne čuje.

 

– Ustvari, on je potpuno ćoškast, čak je i ćoškastiji nego ona.

– Koji sad on?

– Otac.

– Čiji otac?

– Zar je važno?

– Pokušavam povezati…

– Niko to ne može povezati.

– Zašto mi onda sve to govoriš?

– Ne znam ni sam, ali ti stalno pitaš nešto nevažno…

– Gelendere, bolan, ja sam. Šta se dogodilo?!

– Ništa. Samo što nema više Gelendera. Znam da si ti i znam ko si ti, ali u ovom trenutku sve je to nevažno.

– Pitam se šta je u ovom svijetu uopće važno…

Očito se pitao i on jer je utonuo u duboku šutnju.

A zid u koji je gledao nije nudio nikakve odgovore.

 

– Znaš šta – viknu on i grozničavo se zagleda u mene – Nikad joj to neće uspjeti! Nikad, razumiješ li?! Iza svega toga je neka spletka i zlo mi je zbog tog. Što je učinjeno, učinjeno je. Glumiti da nije još je gore. Nisam ni ja veslo sisao. Neka joj bude kad tako hoće. A i meni. Razumiješ?

Nekako je očajno provlačio prste kroz kosu i gledao me kao da iščekuje odgovor ili bilo kakvu riječ.

– Ništa ne razumijem – rekoh tiho, ali razgovijetno. Zagledao se u mene kao da želi otkriti šta s time mislim reći. Nisam ništa mislio. Nisam ni znao o čemu govori.

– Možda je i tebe stigao neki sihir.

– Mnogo smo učili, ali do tog izgleda nismo stigli.

Oborio je pogled i ustao.

– Uostalom, tebe se to svakako ne tiče. I još nešto: on je stalno kubistički slikao ljubav. Jer je shvatio. Ostaj mi dobro – kazao je odlazeći. Ostao sam u šutnji dok uobičajeni žagor nije preplavio malu prostoriju. Očito, nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav. Pitao sam na ulici onog što mi je išaretom slao znakove šta se zbiva u Gelenderovu životu, ali taj mi nije znao mnogo kazati. Osim da ga je jedanput slučajno vidio s nekom ambasadoricom. Ko je ambasadorica? Čija? Nije znao. Ko je njen otac? Ni to nije znao. Valjda naredbodavac? Iako je ambasadorica, ipak je prije svega žena. “Dobrodržeća žena”, kazao je.

I Gelender se dobro držao. Još je bio mlad. Inteligentan, obrazovan, uvijek se dopadao ženama, znao jezike… Ko zna gdje i kako, ali očito je bilo vrijeme da se ponovo zaljubi. Ta ga je ljubav nesumnjivo dovela u čudno stanje. Izgleda da je imala svoje sihire koji su poremetili njegov život. Poslije tog dana nije više dolazio u “Išaret”. Kao što se kaže:  “Koga nema, o njemu se govori.” Ta izreka nije vrijedila u njegovu slučaju. Niko ga nije spominjao, niti bilo šta što bi moglo imati veze s njim. Tako je ostalo.

Možda je kao pratilac svoje dobrodržeće žene ambasadorice negdje u Gvatemali, Poljskoj ili Gruziji… Možda? Volio bih da vjerujem u to. Ipak, nikad ništa nisam saznao. Novosti su se zaustavljale negdje na putu.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Trideset i kusur godina prošlo je od opsesije brendovima, od nečega što je u svoje vrijeme bilo društveno nezaobilazna stvar. Mislio sam da se sve to davno prevladalo, ali se tu i tamo uhvatim kako bez ikakvog razloga kupujem nešto što me veže za prošlost, a što mi i ne treba, niti od toga imam neke koristi. Ne pušim, ali sam nedavno kupio “Zippo” upaljač. Nisam nikada volio nositi naočale, ali sam, ničim izazvan, kupio “Ray-Ban” cvike, koje uglavnom skupljaju prašinu

S nekim je ljudima moguće razgovarati kao da razgovaraš sam sa sobom. Na licu mu vidiš smiješak kad iz tvojih riječi zaključi da si dotaknuo njegove najtajnije misli i unutarnje razgovore o kojima se obično ne govori – o kojima je govoriti zabranjeno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!