Između slike osvajanja Reichstaga i pada Berlinskog zida 110 miliona mrtvih

Komunizam je bio iskustvo moći, brutalno, militantno, nesporno i genocidno. Tačka u kojoj se ozbiljni historičari, bez obzira na njihovu ideologiju, slažu jeste činjenica da je kao historijski oblik države komunizam dostigao nivo kontrole nad stanovništvom koji nikada prije nije bio postignut. Uoči 80. obljetnice lenjinističke revolucije, u ruskim novinama prvi put objavljeno je cjelovito istraživanje o broju ubijenih od strane komunističkih režima diljem svijeta od 1917. do 1987. godine. Tada je objavljen podatak o 110 miliona žrtava tog režima. Komunizam je u tom trenutku i zvanično postao najsmrtonosnija ideologija 20. stoljeća

 

Kraj je aprila 1945. godine. Berlin više ne liči na onaj blještavi grad, na sjajno uređeno središte Trećeg rajha. Na ulicama kojima su vojnici Adolfa Hitlera donedavno ponosno marširali sada se ostaci njegove vojske očajnički bore među ruševinama kako bi spriječili napredovanje Saveznika. Odjednom, na krovu Reichstaga, sjedišta Parlamenta Njemačke, sovjetski vojnik trči do najviše tačke zgrade i podiže crvenu zastavu na kojoj su srp i čekić. Taj je čin značio konačan poraz nacista u Drugom svjetskom ratu i pukom srećom i hrabrošću autora ovjekovječen je fotografijom koja će ubrzo postati čuvena. To je službena verzija koju je svijetu odaslalo rukovodstvo tadašnjeg SSSR‑a o nastanku jedne od najpoznatijih fotografija u historiji čovječanstva. Postoji tek jedan sitan problem. To pojašnjenje nema nikakve veze sa stvarnošću.

PROPAGANDNA AKCIJA

Snimak nije nastao slučajno, napravljen je nekoliko dana nakon što su borbe u Berlinu okončane, i to po zamisli i naređenju ratnog reportera koji je želio zaraditi svoje mjesto u historiji. Čak je i retuširao fotografiju, napravio neke promjene na njoj nakon što je shvatio koliko je popularna i utjecajna među sovjetima. Velika laž živjela je među stanovnicima SSSR-a sve do raspada te države, kada je otkrivena istina o toj propagandnoj operaciji.

Da bi se shvatila važnost ove fotografije, čiji je zvaničan naziv bio “podizanje zastave iznad Reichstaga”, potrebno se vratiti u 16. april 1945. godine. Tačno tog dana počela je bitka za Berlin. Bila je to posljednja odbrana grada koju je činila šaka njemačkih vojnika koji su još uvijek štovali Hitlera. U to vrijeme više nije bilo tajna da su Saveznici (osobito sovjeti, koji su imali više od dva i po miliona vojnika i 6.000 tenkova) daleko napredovali prema posljednjem uporištu Führera. Jedan od najmoćnijih vođa prve polovice 20. stoljeća jedva je mogao skupiti 800.000 boraca. I većina njih bili su samo siromašna djeca regrutirana iz “Hitlerove omladine” s lažnim obećanjima o slavi i budućem njemačkom carstvu kojim je zapovijedao Hitler, a koje će se izdići iz pepela. Te su male vojnike pratile hiljade staraca naoružanih i treniranih u ostacima nekoliko jedinica koje su uspjele preživjeti neprekidne borbe protiv Saveznika u polovini Evrope.

Kako su dani prolazili, situacija se još više pogoršavala za branitelje, koji su, unatoč svemu, bili odlučni braniti Führera, vođu koji je, kako su mnogi tvrdili, već izgubio pamet nekoliko sedmica ranije. “Dana 23. aprila general Weidling, zapovjednik bitke za Berlin, obavijestio je Hitlera da je ostalo municije samo za dva dana borbe. Međutim, rekao je da će braniti svoje položaje dok sovjetska opsada lebdi nad gradom, nekoliko blokova od bunkera gdje je Hitler bio uronjen u svoje iluzije. 30. aprila Berlin je bio vatreni pakao u kojem su Rusi imali primarni cilj: simbolički zarobiti Reichstag”, objašnjava Chris Mann u svojoj knjizi Velike bitke Drugog svjetskog rata.

Sovjetska misija nije bila nimalo jednostavna jer se unutar zidina vladine zgrade branilo ne manje od 5.000 pripadnika zloglasnog Waffen SS-a. “U tu svrhu minirane su sve ulice koje su vodile do Reichstaga, postavljene su barikade, iskopani su rovovi i protutenkovske jame. Nijemci su rasporedili nekoliko baterija artiljerije i ostali u podrumima ojačanim betonskim i čeličnim gredama”, piše Jesus Hernández Martinez u svojoj knjizi 100 najboljih anegdota Drugog svjetskog rata.

Usred haosa, usred svog tog vrtloga smrti, službena verzija iz Staljinovog kabineta navodi da je 30. aprila (kada Reichstag još nije u potpunosti preuzet i dok još uvijek nekoliko stotina Nijemaca pruža otpor u nekoliko odaja) sovjetski vojnik uspio doći do krova zgrade. Kad je stigao tamo, skinuo je zastavu sa svastikom i, umjesto nje, mahnuo sovjetskom tkaninom sa srpom i čekićem koji simbolizira osvajanje Berlina. Taj trenutak, prema onome što je objavio SSSR, fotograf je svojim fotoaparatom ovjekovječio za sovjetsko potomstvo. Nastala je jedna od najpoznatijih fotografija cijelog Drugog svjetskog rata. Istina je drugačija. Fotografija je bila montaža, rekonstrukcija napravljena 2. maja na temelju onoga što se, prema tvrdnjama nekih boraca, dogodilo nekoliko dana prije, ali to nije bilo moguće ovjekovječiti.

“Otvaranje tajnih arhiva Sovjetskog Saveza nakon njegovog raspada objasnilo je kada je fotografija nastala. Ratni fotograf Yevgeni Jaldéi (1917–1997) iz agencije TASS pripremio je scenu 2. maja, kada je Reichstag već bio osvojen i osiguran. Za to je zamolio nekoliko vojnika da poziraju na taj način, stavljajući zastavu na najviši dio zgrade. Od brojnih fotografija koje su proizašle iz sesije, on je odabrao onu koja će kasnije postati poznata širom svijeta”, objašnjava Hernández u svom radu. Očigledno, sovjeti su htjeli nešto jednako šokantno poput čuvene fotografije Amerikanaca na Iwo Jimi.

Nakon što je fotografija stigla u Moskvu, šefovi su odlučili da na njoj postoji nekoliko detalja koji baš i nisu herojski i da joj je potrebno i malo retuširanja da bude savršena. Prvi je zadatak bio ukloniti jedan od dva sata koje je vojnik Crvene armije nosio sa zastavom na jednoj od svojih ruku. Možda se čini apsurdnim, ali razlog je bio sasvim jednostavan: satove je zaradio pljačkajući leševe njemačkih vojnika koje su tog dana ubili u borbi. To se nije moglo tolerirati, a u isto vrijeme dva stuba dima dodana su na fotografiju kako bi se situacija u Berlinu doimala dramatičnijom.

Preostalo je samo još da se fotografija raširi svuda gdje je moguće i pričeka da ona postane poznata. Historijski snimak bit će prvi put objavljen 13. maja u ilustriranom časopisu Ogonyok; od tada će se široko reproducirati u svim sovjetskim publikacijama, pa čak i na poštanskim markama. Konačno, “podizanje zastave na Reichstagu” uskoro je postao simbol pobjede SSSR-a nad Adolfom Hitlerom i nacizmom. Rat se završio, ali legenda je ostala. Iako je bila lažna.

Ni danas nije poznato ko je sve osmislio, ko je bio arhitekta ove operacije. Hernandez, nakon istraživanja, upućuje izravno na druga Staljina, iako dodaje da je to nemoguće potkrijepiti. Hernandez tvrdi kako se špekuliralo da je sam Staljin ohrabrio Odjel za propagandu da naprave historijsku fotografiju nakon što je shvatio kakav je utjecaj imala fotografija američkih vojnika koji podižu zastavu na Iwo Jimi. Stoga je, prema toj hipotezi, sovjetski diktator odlučio stvoriti sličnu scenu.

Osim ove tajne propagandne operacije, sovjeti su također lagali o tome ko je bio zadužen za podizanje zastave iznad Reichstaga. Smatralo se da je to bio gruzijski narednik Meliton Kantaria (koji je odlikovan kao heroj Sovjetskog Saveza). Međutim, tokom godina i uzastopnih povijesnih istraživanja, čast je prenošena s jednog na drugog vojnika.

“U stvarnosti, ta čast mora pripasti čovjeku koji je prvi put stavio crvenu zastavu na simbolički važnu zgradu, u 22:40 sati 30. aprila 1945. godine. Bio je to Rus Mikhail Petrovič Minin. Dok su se borbe još uvijek odvijale u hodnicima Reichstaga, Minin i još trojica muškaraca ponudili su se da se popnu na krov i postave zastavu, a nadređeni su im kazali da će, ako uspiju, biti imenovani herojima Saveza”, objašnjava Hernández. Niti je te večeri napravljena fotografija, niti su Minin i drugovi dobila orden. Počast im je odana tek 1995. godine.

ISTOK U ORBITI SSSR

Staljinova neobična laž bila je u svakom slučaju tek sitnica za ono što je zamislio ostatku Evrope. Posebno njenom istočnom dijelu. Manje od godinu dana nakon snimanja izmišljene scene postavljanja zastave, Staljin je počeo ostvarivati svoj pakleni plan komunističkog porobljavanja Starog kontinenta. Dvanaestog januara 1946. godine proglašena je Republika Albanija. Ono što je Josip Broz Tito bio u Jugoslaviji, Enver Hoxha bio je u Albaniji, a obojica su bili vjerni Staljinovi pomagači. Jugoslavija je proglasila republiku bez uzimanja u obzir volje miliona svojih građana i u januaru 1946. godine albanska skupština je učinila isto. Bile su to prve zemlje koje su uspostavile komunističke režime u orbiti SSSR-a nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Staljin je dvije godine ranije došao na ideju o stvaranju “zdravog koridora” s politički povezanim državama, podređenim odlukama Moskve. Bilo je to onda kada su njegove trupe počele osvajati istočnu Evropu nakon uspjeha operacije “Bagration”. Pokrenuta 23. juna 1944. godine, bila je to najveća ofanziva koju je do tada poveo Sovjetski Savez. Na Zapadu nikad nije dosegla slavu koju je imalo iskrcavanje u Normandiji, iako je to više nego zaslužila jer je tom operacijom sovjetskoj vojsci uspjelo da nanese ogromne gubitke Wehrmachtu u svega šest sedmica. Nacisti su imali više žrtava nego u Staljingradskoj bici.

Ta operacija i sporazumi napravljeni pri i na kraju rata (Potsdam i Yalta) značili su veliku teritorijalnu ekspanziju za sovjete. Staljin je vojno ili politički uspio pripojiti zemlje poput Poljske, Estonije, Latvije, Litve, Bugarske, Ukrajine, Čehoslovačke, Finske, Mađarske, Rumunije, dijelova Njemačke (Istočna Pruska), pa čak i Mandžuriju i Sjevernu Koreju. Prije toga, staro rusko carstvo bilo je ograničeno na područja slavenske kulture, ali nakon Drugog svjetskog rata, SSSR se proširio na veću regiju Evrope i za kratko vrijeme počeo intervenirati u drugim dijelovima svijeta. SSSR je od zaostale i odbrambene nacije narastao u ogromnu osvajačku mašineriju i bio je to savršen trenutak za pokretanje crvenog stroja kojim bi se proširio njegov utjecaj i nametnulo se rivalstvo Sjedinjenim Državama.

Nastao je Istočni blok, kojeg se počelo oblikovati u januaru 1946. godine, s dolaskom na vlast Hoxhe i Tita u Albaniji, odnosno Jugoslaviji, diktatora koji su vladali 41 i 35 godina. Postojala su dva strateška pokreta koja je Staljin podržao i motivirao samo osam mjeseci nakon Hitlerovog samoubistva, dok su se “Nirnberška suđenja” još uvijek održavala. Nije bilo vremena za gubljenje. S padom nacista, zemlja je već bila oplođena tako da su komunističke partije ostalih zemalja mogle započeti svoj uspon, uz mali sovjetski poticaj i korištenje svih neophodnih sredstava.

Scenarij koji je Staljin pripremio kako bi proširio svoj utjecaj bio je sličan u svim tim zemljama. I sve je moralo biti izvedeno vrlo precizno jer većina komunističkih i socijalističkih partija u tim zemljama u ta doba i nije bila previše važna niti je ikada bila na vlasti. Rumunska komunistička partija, naprimjer, imala je svega hiljadu podružnica. U Albaniji Demokratska fronta Envera Hoxhe, koja je već bila pod utjecajem boljševika, ostvarila je ogromnu izbornu pobjedu 11. januara 1946, ali samo zato jer je bila jedina stranka koja je izišla na izbore. Njezin vođa već je dugo imao potpunu kontrolu nad zemljom kao predsjednik privremene vlade koja je žurila centralizirati ekonomiju i provesti agrarnu reformu prije izbora.

Slučaj Jugoslavije bio je sličan. Vojna pobjeda nad nacistima bila je ogroman uspjeh za Tita i komuniste, koji su ojačali svoju popularnost među stanovništvom. Monarhija i političari koji su bili na vlasti prije rata bili su vrlo “oslabljeni”. Nakon izbora u novembru 1945, Tito je brzo proglasio novu Narodnu Federativnu Republiku. Ubrzo nakon toga, počeli su smaknuća i represija nad hiljadama ljudi koji su bili poslani u koncentracijske logore poput Golog otoka, na kojem je do 1956. godine bilo oko 16.000 “neprijatelja” režima.

Nakon Albanije i Jugoslavije, većina komunističkih partija zemalja pod Staljinovim plaštom prvi put u historiji domogla se vlasti. U mnogim slučajevima, uz direktnu potporu sovjetskih okupacijskih vlasti i organizacija kao što su NKVD i vojska. Ponekad su ulazili u vlast u koalicijama i uzimajući za sebe ministarstva koja su im davala istinsku moć: unutarnjih poslova, kojim su dominirali policija i tajne službe; poljoprivrede, kako bi promicali agrarne reforme s kojima će uz sebe dobiti seljake bez zemlje, ili ministarstva pravde, kako bi njihovi suci mogli kontrolirati i očistiti iz uprave elemente koji nisu s njima povezani. Takav je bio slučaj Bugarske i Georgija Dimitrova, koji je uspostavio Narodnu Republiku u decembru 1947. godine, nakon referenduma koji je ukinuo monarhiju. Narodna skupština, koju je kontrolirala Komunistička partija, ubrzo je pokrenula procese, a narodni sudovi osudili su na smrt četvrtinu od više od 11.000 ljudi osuđenih na kraju Drugog svjetskog rata. Kaže se, međutim, da je neslužbeni broj pogubljenja bio 18.000.

Slučaj Rumunije bio je mnogo skandalozniji i sve se, također, dešavalo u decembru. Zemlju je okupirala vojska SSSR-a, a komunistička partija pod vodstvom Gheorghea Gheorghiu-Deja falsificirala je rezultate izbore nakon što je na njima poražena. Nakon toga, prisilili su na odlazak kralja Mihaela Prvog, postavši tako još jedna zemlja koju je Staljin lagano riješio. Isto se desilo u Poljskoj, također u decembru 1947, gdje je Radnička stranka Boleslawa Bieruta morala falsificirati izbore kako bi se domogla vlasti, također uz potporu sovjetskih trupa. Prvo što je Bierut učinio bilo je odbaciti Marshallov plan koji su finansirale Sjedinjene Američke Države i eliminirati široku opoziciju koja je postojala u zemlji. Pet godina kasnije, osnovali su Narodnu Republiku i odobrili ustav koji je bio na snazi ​​sve do 1997. godine, kada je zamijenjen drugim koji je jamčio građanske i ekonomske slobode.

ZLOČINI REŽIMA

U mnogim od istočnih zemalja bilo je vrlo važno potkopati moć političkih protivnika, a u tu je svrhu korištena neodoljivo privlačna kontrola štampe i radija, sve kako bi spriječili da njihova mišljenja dođu do stanovništva ili da ih izravno kritiziraju. U ekstremnim je slučajevima dolazilo do ubistava opozicionih vođa koji su još uvijek imali neke javne dužnosti. Takav je bio slučaj Čehoslovačke. Komunistička partija Klementa Gottwalda došla je na vlast 9. maja 1948. državnim udarom, a sedam dana kasnije, ministar vanjskih poslova umro je u čudnim okolnostima. Tijelo mu je pronađeno, obučeno u pidžamu, ispod prozora njegove kupaonice u vrtu ministarstva.

Prvobitna istraga novoosnovanog komunističkog režima zaključila je da je riječ o samoubistvu, ali je naknadnim istragama iz 1968, 2004. i 2006. godine utvrđeno da je riječ o ubistvu. Istog mjeseca, na mađarskim izborima, komunisti su dobili velikih 48% glasova. Narodna Republika proglašena je u augustu, na čelu s vođom Radničke partije Mátyásom Rákosijem. Ubrzo je to postala diktatura koja je nacionalizirala tvrtke i kolektivizirala zemljišne posjede. To je bio samo prvi korak u strašnim čistkama, mađarski komunistički vođa stvorio je malu repliku staljinističke diktature SSSR-a.

Jedna od posljednjih epizoda ove komunističke pretvorbe postat će i najpoznatija. Njemačka Demokratska Republika osnovana je 7. oktobra 1949. u dijelu Njemačke koji su okupirali sovjetski vojnici. Prvi predsjednik bio je Wilhelm Pieck, glavni sekretar Jedinstvene socijalističke stranke (SED) s komunističkom većinom. Od tada pa u narednih pola stoljeća, Sovjetski Savez je nadzirao sve što se događalo u njegovom području utjecaja, a od 1945. do 1953. godine komunizam je uspostavljen kao jedina politička snaga svih tih režima.

Ideja o svijetu koju je definirao Marxov “komunistički manifest” još uvijek postoji, nakon sto godina i sto miliona mrtvih. Najnaseljenija nacija na Zemlji, Kina, vlada na taj način, a autokratska i nacionalistička tradicija Rusije, ojačana komunističkim diktatorskim iskustvom dugim sedam desetljeća, provodi novu imperijalnu reinkarnaciju. Popularnost Staljina je ogromna. Širom Rusije lahko je naći lice diktatora otisnuto u magnetima, na majicama, šalicama… Staljin je posvuda. Pad Berlinskog zida nije značio kraj jednog dijela historije, komunističke ideje pokušavaju se prežvakati iznova u nekim evropskim državama. Primjena komunizma bila je nespretna ili podmukla, ali “ideje su bile dobre”, kazat će moralizirajući simpatizeri.

Srećom, postoji historiografija o globalnom historijskom iskustvu komunizma. On je bio iskustvo moći, brutalno, militantno, nesporno i genocidno. Tačka u kojoj se ozbiljni historičari, bez obzira na njihovu ideologiju, slažu jeste činjenica da je kao historijski oblik države komunizam dostigao nivo kontrole nad stanovništvom koji nikada prije nije bio postignut. Niti će. Konačno, krajem oktobra 1997. godine, uoči 80. obljetnice lenjinističke revolucije, u ruskim novinama prvi je put objavljeno cjelovito istraživanje o broju ubijenih od strane komunističkih režima diljem svijeta od 1917. do 1987. godine. Tada je objavljen podatak o 110 miliona žrtava tog režima. Komunizam je u tom trenutku i zvanično postao najsmrtonosnija ideologija 20. stoljeća.

 

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.

Predlagači odluke prihvatili su činjenicu da su ličnosti čija će imena ponijeti nazivi pojedinih ulica u Sjenici od historijske važnosti i stvar nacionalnog identiteta i jednog i drugog naroda i da ni jedni ni drugi ne mogu odstupiti od toga. Tako su u prijedlog odluke zajedno ušli i Karađorđe Petrović i Alija Izetbegović, i Vuk Karadžić i Muhamed Hevaji Uskufi, i Mak Dizdar i Ivo Andrić, isto kao i mnoge druge za Bošnjake i Srbe značajne ličnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!