Između hrvatske “Deklaracije” i srbijanskog “Predloga za razmišljanje”

Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se na jezik odnose odredbe iz članova 14. i 114. U tom je ustavu ime službenog jezika bilo srpski ili hrvatski jezik. To je bio početak državne i republičke jezičke politike, koja će se poslije ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista BiH. Najveći broj aktivnosti Saveza komunista BiH koji su bili u vezi s jezičkom politikom proizlazili su iz “jezičkih” odnosa Srba i Hrvata izvan BiH, koji ni nakon Novosadskog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva. Pokazuju to i dva dokumenta – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlog za razmišljanje, čiji su odjeci uzdrmali i jezičku situaciju u BiH

Piše: Refik BULIĆ

Književnojezička politika u Bosni i Hercegovini i njezino provođenje u praksi bila je i ostala česta i zanimljiva tema. Tako veliko zanimanje za nju sasvim je normalno u višenacionalnim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina. Bavljenje ovom temom u prošlosti moglo je biti inicirano različitim motivima autora, a najčešće težnjom dokazivanja potrebe za jezičkom tolerancijom, ali i dokazivanjem odsustva tolerancije u sredini u kojoj bi ona trebalo da bude mjerilo ponašanja.

USTAVI IZ 1946. GODINE

S obzirom na ustavnu ravnopravnost, koja se u Bosni i Hercegovini odnosila i na slobodu u izboru jezičkih izražajnih sredstava, jezička su pitanja morala biti regulirana i nizom dokumenata o književnojezičkoj politici.

Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kome se na jezik odnose odredbe iz članova 14. i 114. Član 14. odnosi se na slobodu upotrebe jezika nacionalnih manjina i u njemu piše: “Nacionalne manjine u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe svog jezika.” Kao što se vidi iz navoda, ovaj se član odnosi na jezičku politiku koja je u vezi s pravima nacionalnih manjina i u njoj nema naznaka o službenom jeziku.

Takve eksplicitne odredbe nema ni u članu 114, u kojem se također govori o građanskim pravima u postupku pred sudovima. U članu 114. piše: “Postupak pred sudovima vodi se na srpskom ili hrvatskom jeziku. Građani koji ne znaju ovaj jezik mogu se služiti svojim jezikom. Tim građanima se obezbjeđuje pravo da se upoznaju sa cjelokupnim materijalom i da preko prevodioca prate rad suda.” Ipak je iz člana 114. jasno da je službeni jezik u Bosni i Hercegovini srpski ili hrvatski i da je to naziv jednog jezika, dakle, da se naziv srpski ili hrvatski odnosi na jedan jezik.

Odredbe o tome je li u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, kako se zvala u vrijeme donošenja prvog ustava poslije Drugog svjetskog rata, jedan ili više jezika nisu sasvim jasne iz ustava drugih republika, pa i Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Tako se “u nekim ustavima i drugim zakonskim aktima srpski ili hrvatski (ili srpskohrvatski i hrvatskosrpski) uzimaju kao posebni jezici”, navodi Milan Šipka u knjizi Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (Institut za jezik, Sarajevo, 2001, str. 201), u kojoj su objavljeni i jezički dokumenti koje navodimo ovdje. Šipka napominje da se “u svim tim aktima govori (se) o četiri jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom”, ali da se iz formulacija u Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije može zaključiti da postoji čak šest jezika. Taj se zaključak može izvesti iz formulacije člana 65. spomenutog ustava, u kojem u latiničkoj verziji piše: “Zakoni i drugi opći propisi Federativne Narodne Republike Jugoslavije objavljuju se na jezicima narodnih republika.”

Ovaj citat iz spomenute Šipkine knjige pokazuje da se u administrativnom smislu na prostoru bivše Jugoslavije formulacijama glavnih pitanja jezičke politike nije prilazilo s dovoljnom osjetljivošću za jezičke probleme, koji će u kasnijem periodu zajedništva u bivšoj zajedničkoj državi predstavljati “spoticajne” teme i česte kočnice zajedništvu te “bratstvu i jedinstvu” na štokavskom prostoru.

Ustav Federativne Narodne Republike Bosne i Hercegovine iz 1946. godine bio je početak bosanskohercegovačke jezičke politike nakon Drugog svjetskog rata, koja će se u kasnijem periodu ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista BiH.

USTAV BOSNE I HERCEGOVINE IZ 1963. GODINE

U Ustavu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, objavljenom u Službenom listu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 11. aprila 1963. godine, službena je jezička politika regulirana u četirima članovima: 54, 59, 216. i 221. U članu 54. piše: “Pripadnicima naroda Jugoslavije kao i pripadnicima pojedinih narodnosti – nacionalnih manjina koje žive na teritoriji Republike obezbjeđuje se, pod uslovima određenim republičkim zakonom, pravo na nastavu na njihovom jeziku.”

Član 59. odnosi se na jezička prava pripadnika narodnosti – nacionalnih manjina: “Narodnosti – nacionalne manjine koje žive na teritoriji Republike uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodu upotrebe svog jezika”, dok se u članu 216. navodi: “Republički zakoni, drugi republički propisi i opšti akti objavljuju se u republičkom službenom listu na srpskohrvatskom jeziku.”

U članu 221. govori se o pravu građana. U prvom njegovu stavu kaže se: “Postupak pred sudovima i drugim državnim organima kao i pred organizacijama koje vrše javna ovlašćenja vodi se i njihov rad obavlja se na srpskohrvatskom jeziku.” U naredna dva stava ovog člana piše da “neznanje srpskohrvatskog jezika ne može biti smetnja” ostvarivanju ovog prava, a to treba da znači isto ono što je već bilo zagarantirano članom 114. u Ustavu iz 1946, tj. da svako u navedenim prethodnim postupcima ima pravo da upotrebljava svoj jezik.

Kao što se iz prethodno navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine iz 1963. godine može vidjeti, službeni je naziv jezika srpskohrvatski. To je i razumljivo s obzirom na to da je od Novosadskog dogovora, prema kome je službeni naziv jezika dvočlan – srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, bilo prošlo devet godina i da su neke njegove odredbe već zaživjele u praksi. Ipak, naziv jezika srpskohrvatski u Službenom glasniku koji je štampan latinicom nije baš očekivan. Očekivali bismo ovdje oba naziva – i srpskohrvatski i hrvatskosrpski, s obzirom na to da je dobar dio bosanskohercegovačkog stanovništva, barem onaj hrvatski, upotrebljavao naziv hrvatskosrpski. Ovo je jedan od propusta administrativnih struktura zaduženih za ovaj posao, ili, možda, to samo izgleda tako. U svakom slučaju, to je jedna od omaški službene jezičke prakse koja je morala biti saglasna proklamiranoj jezičkoj politici Saveza komunista BiH.

PETI KONGRES JUGOSLAVENSKIH SLAVISTA U SARAJEVU

Jedan od značajnijih događaja u vezi s jezikom u Bosni i Hercegovini koji će imati odjeka i u susjednim republikama jeste Peti kongres jugoslavenskih slavista, održan u Sarajevu od 13. do 17. septembra 1965. godine. Tada je Milka Ivić prvi put javno kazala da postoje dvije varijante književnog jezika. Taj se događaj smatra poticajem za kasniju Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je nastala dvije godine nakon spomenutog događaja. Citirajući dio teksta Milke Ivić u radu Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezički unitarizam, objavljen u 5. broju 54. godišta časopisa Jezik, Nataša Bašić ovo je spominjanje varijanata književnog jezika okarakterizirala kao poticaj za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika:

“Hrvatska je strana poticaj za svoje deklaracijske zahtjeve dobila nakon što je na Petom skupu jugoslavenskih slavista u Sarajevu 1965. srpska filologinja Milka Ivić priznala da ‘postoje dve osnovne varijante onoga što se popularno naziva književnim jezikom (a što već odavno ima svoj precizni naučni termin ‘standardni jezik’ ili ‘jezik kulture’); jedna se govori pretežno u istočnoj polovini srpskohrvatske jezičke teritorije (gde je najveći kulturni centar Beograd) a druga pretežno u zapadnoj (sa Zagrebom kao glavnim centrom). (…) Bez obzira na to kako je Zagrepčanin došao do svoje varijante književnog jezika i kakvi su sve momenti uslovili njenu specifičnu stilizaciju, ta varijanta postoji, ona je sredstvo kojim se širi savremena kultura u široke mase hrvatskog naroda. Mi nemamo prava ni da previđamo njeno postojanje ni da negiramo njen socijalni prestiž (Ivić, 1965.–1966.: 8.).”

Znatan utjecaj Milke Ivić na uspostavljanje dvovarijantske jezičke politike nakon Petog kongresa jugoslavenskih slavista iznio i je Stjepan Babić u tekstu Hrvatski jezik u kolopletu jezikoslovnih, vremenskih i političkih prilika, objavljenom u 58. godištu Jezika. O tome Babić piše:

“Naime glavni zagovornik priznanja varijanata bila je Milka Ivić. Ona je zatražila priznavanje dviju varijanata, zagrebačke i beogradske. (…) S njom se najvjerojatnije slagao i njezin muž Pavle. (…) Jasno je da su ‘gotovo svi srpski znanstvenici’ odbacivali takva gledišta i da nisu mogli prihvatiti da se itko sa srpske strane složi s njima. Tada su pod udar došli Ivićevi. Milku su porugljivo zvali ‘gospođa Varijanta’, a Pavle je dva puta propao u izboru za člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Milka je ušutjela, a Pavlu je bio važniji izbor u Akademiju od znanstvenoga uvjerenja pa je preokrenuo kabanicu i postao jedan od najžešćih unitarista. Na hrvatskoj strani s 1967. godinom dolazi Deklaracija i bura koju je ona izazvala. Kad se bura stišala, na političkoj su se strani zahtjevi iz Deklaracije počeli prihvaćati, ne samo na hrvatskoj, nego i na saveznoj razini.”

HRVATSKA JEZIČKA DEKLARACIJA

Navedeni su događaji nakon Sarajevskog slavističkog kongresa imali znatnog utjecaja i na jezičku situaciju u Bosni i Hercegovini, jer je Bosna i Hercegovina bila teritorij na kome su se “borile” dvije tek uspostavljene jezičke varijante. Posebno će to doći do izražaja nakon što je 17. marta u Hrvatskoj na naslovnici zagrebačkog lista Telegram objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

U Deklaraciji, između ostalog, piše i ovo: “Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svog nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom (istaknuo R. B.), bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.”

Istaknuti dio ovog citata vrlo je važan u sadašnjem vremenu u Bosni i Hercegovini i dobro bi bilo da ga se prisjete oni hrvatski lingvisti, političari ili čak obični puk koji drugima nameću naziv bošnjački jezik i uskraćuje pravo da svoj jezik nazivaju bosanskim. A takvih nije malo. Potvrđuju to mnogi članci, razni programski tekstovi hrvatskih jezičkih udruženja i institucija, školska praksa i ustavi kantona u kojima je naziv jezika bošnjački za one koji svoj jezik zovu bosanskim. “Davanje” neotuđivog prava nekome da svoj jezik naziva vlastitim imenom podrazumijeva i obavezu “davaoca prava” da poštuje ime jezika za koje se neko opredijelio.

Ono što je ključno u Deklaraciji jeste zahtjev za priznavanje hrvatskog jezika kao zasebnog. To potvrđuju sljedeći navodi iz Deklaracije:

“Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako: ‘Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.’”

SRBIJANSKI “PREDLOG ZA RAZMIŠLJANJE”

Ubrzo nakon objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika u javnosti se pojavio još jedan dokument. Riječ je o tekstu Predlog za razmišljanje, koji je bio odgovor na hrvatsku jezičku deklaraciju, a koji je potpisala grupa pisaca iz Srbije. Predlog za razmišljanje donesen je 19. marta 1967. godine, samo nekoliko dana nakon objavljivanja hrvatske jezičke deklaracije. Donesen je na Skupštini Udruženja književnika Srbije, a tekst je potpisalo četrdeset pet književnika.

U tekstu Predlog za razmišljanje piše: “Posle svestranog razmatranja ovog značajnog istorijskog dokumenta (Deklaracije, nap. R. B.) grupa pisaca smatra: legitimnim i neotuđivim pravom svakog naroda da donosi odluke o nazivu i razvoju svog sopstvenog jezika” (istaknuo R. B.).

Ono što smo kazali za istaknuti dio hrvatske jezičke deklaracije, u kojoj se ističe neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, odnosi se i na ovaj dio Predloga za razmišljanje. Brojni su primjeri u manjem bh. entitetu Bosne i Hercegovine uskraćivanja prava na naziv bosanski jezik, za koji su se kao ime svom maternjem jeziku opredijelili mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, ne samo Bošnjaci.

Grupa pisaca iz Srbije naglašava dalje u Predlogu da hrvatsku deklaraciju smatra reprezentativnom i meritornom te da smatra Bečki i Novosadski dogovor poništenim. Također navode da će uputiti zahtjev nadležnim organima da se iz zvanične upotrebe izbace nazivi hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski te da se “sprovodi ravnopravnost svih jugoslovenskih jezika i azbuka”.

Predlog za razmišljanje naišao je na osudu i u Srbiji pa je u zagrebačkom izdanju Borbe, koja je i objavila Predlog tek 2. oktobra 1967, taj dokument ocijenjen kao “šovinistički pandan Deklaraciji o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika”. Ovako kasno objavljivanje Predloga uvjetovano je zahtjevom njegovih potpisnika, koji nisu željeli da se objavljuje jer nije bio dokument, već samo prijedlog za razmišljanje.

SAVEZ KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE IZMEĐU “DEKLARACIJE” I “PREDLOGA”

Zahtjevi iz Deklaracije i Predloga za razmišljanje nisu mogli proći bez odjeka u Jugoslaviji, posebno u Bosni i Hercegovini, u kojoj je jezičko, kao i svako drugo nacionalno pitanje, bilo vrlo osjetljivo. Moglo je to prerasti u problem širih razmjera koji je tadašnju Bosnu i Hercegovinu mogao staviti u središte problema koji su proizlazili iz “jezičkih” odnosa Srba i Hrvata izvan Bosne i Hercegovine, koji ni nakon Novosadskog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji, a pogotovo poslije objavljivanja zahtjeva iz hrvatske jezičke deklaracije.

Suprotstavljeni stavovi o jezičkoj problematici između Srba i Hrvata izvan Bosne i Hercegovine odražavali su se i na jezičku situaciju u Bosni i Hercegovini, u kojoj se počela osjećati izvjesna polarizacija u upotrebi dviju varijanata, istočne i zapadne, ili beogradske i zagrebačke, koje su u Bosni i Hercegovini već bile počele potiskivati autohtoni bosanskohercegovački jezički izraz. Bilo je uočljivih tendencija da se bosanskohercegovačka jezička praksa stavi pod utjecaj izvanbosanskih varijantskih jezičkih centara. Takve su tendencije nailazile na unutarbosanske otpore koji su često bili bosanskohercegovački u pravom značenju i koje su često zastupali pripadnici svih naroda. Tako su autohtone jezičke osobine Bosne i Hercegovine, ono što će se u tome vremenu nazvati bosanskohercegovačkim standardološkim izrazom, imale svoje “zastupnike” u svim narodima.

Deklaracija i događaji u vezi s njom pokrenuli su brojne aktivnosti Saveza komunista Bosne i Hercegovine, koji je u duhu svojih proklamiranih načela nastojao smanjiti štetne utjecaje koje je Deklaracija izazvala u javnosti, ali i među članstvom u pojedinim lokalnim organizacijama Saveza komunista, iako se mora istaknuti da je u Savezu komunista BiH postojao visok stepen jedinstva, barem javno proklamiran, u odnosu na događaj koji je “uvezen” u Bosnu i Hercegovinu.

Aktivnosti Saveza komunista u rješavanju nastalih problema bile su brojne, o čemu svjedoče različiti dokumenti. U tim su aktivnostima najznačajnija dva dokumenta. Prvi je Izjava Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine povodom “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” i “Predloga za razmišljanje” grupe članova Udruženja književnika Srbije. Ovaj je dokument donesen 27. marta 1967. godine, samo deset dana nakon donošenja Deklaracije i osam dana nakon donošenja Predloga za razmišljanje. Ovakva dinamika aktivnosti Saveza komunista ukazuje na ozbiljnost situacije.

Drugi dokument Saveza komunista BiH koji se bavi jezičkom situacijom u Bosni i Hercegovini nakon spornih jezičkih dokumenata iz Hrvatske i Srbije jeste Ocjena izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine stanja u oblasti jezika u Bosni i Hercegovini, koji je donesen 15. marta 1968. godine.

U prvom se dokumentu ističe “da su Deklaracija i Predlog ne samo izraz nacionalističkih i šovinističkih gledanja i opredjeljenja njihovih potpisnika, nego i pokušaj otvorene političke diverzije protiv bratstva i jedinstva, ravnopravnosti i socijalističkog patriotizma naroda Jugoslavije”. Dalje se kaže kako je “jedna od osnovnih dužnosti komunista Bosne i Hercegovine dalje njegovanje i jačanje bratstva i jedinstva na osnovi ravnopravnosti radnih ljudi – Srba, Hrvata i Muslimana u našoj Republici”.

I u drugom se dokumentu naglašava osjetljivost jezičkog pitanja te pravo i ravnopravnost u upotrebi jezičkih izražajnih mogućnosti, upotreba varijanti i njihova miješanja. Naglašava se da će veća aktivnost komunista i drugih radnih ljudi voditi bržem i efikasnijem realiziranju postavljenih zadataka.

Ipak je Deklaracija izazvala probleme i u nekim partijskim organizacijama, što potvrđuju dokumenti Saveza komunista BiH koje je objavio Amir Duranović u radu Vjesnici proljeća. Reakcije u Bosni i Hercegovini na objavljivanje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” i “Predloga za razmišljanje” u Prilozima br. 40. za 2011. godinu.

Za ovu je temu zanimljiv još jedan dokument. To je Otvoreno pismo nastavnika i saradnika Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nastalo 28. marta 1967. godine, samo dan nakon Izjave Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, a objavljeno u Prosvjetnom listu 1. aprila 1967. godine. Može se pretpostaviti da je nastalo po zadatku i da ga niko nije shvatao kao prvoaprilsku šalu.

Zanimljivo je da se te 1967. godine u nevrijeme pojavio i značajan tekst Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti  šta je to?, koji je izazvao brojne reakcije i osude.

 

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!