Izgledalo je kako smo tu zbog fudbala, a ne zbog rata

Usred noći nas je neko počeo udarati po nogama. “Ustajte, ustajte, uzbuna! Brže, brže, oblačite se, puške u ruke!” U prvi mah pomislih da je neka zajebancija. Ništa se nije čulo, nije bilo nikakve pucnjave niti eksplozija granata. Izletjeli smo bunovni i oblačili se trčeći kroz mrak prema šumi i totalnom crnilu. Zvuci pucnjave počeli su dopirati do nas, ništa nije obećavalo sretan završetak

Napokon nas ogrijalo dok smo tabanali kroz malu utabanu stazu preko suncem okupane livade. Konačno smo izašli iz duboke i memli šume i krenuli užurbano niz padinu prema spaljenom selu Sinanovići između Bjelašnice i Treskavice, u kojem je bila brigadna kuhinja. Skapavali smo od gladi i znali smo šta nas čeka. Svjež hljeb i grah! Improvizirana pekara u podrumu jedne kuće davala nam je dimne signale. Unutra je nekolicina pozadinaca prebijala leđa praveći tijesto za hljeb, kuhajući svaki dan za gomilu boraca koji su gladni izišli iz Sarajeva kako bi se uspostavile prve linije usred nedođije na koju nismo navikli. Izviđači su svakodnevno išli negdje u džunglu da opipaju teren jer se još nije znalo ko je gdje.

Bio je maj. Spavali smo kao klade u nekom nabrzinu podignutom šatoru pokraj hladnog potoka, igralo se karata u cigare, posmatrali smo u daljini snježne vrhove Visočice, divili se prirodi koja je u tim krajevima uvijek bila okrutna prema ljudima. Imali smo sreće pa nas je vrijeme služilo prilično dobro s obzirom na to gdje smo se nalazili. Ekipa prije nas naletjela je na snježne mećave, borili su se da sačuvaju živu glavu, mokri i izgubljeni u bespućima povijesne zbiljnosti.

Gledao sam u svoj tanjur graha drobeći hljeb u njega. I, kao i u svim ratnim filmovima, radio sam isto što i neki prosječan statist. Svi klišeji o tome kako se vojska dosađuje i dalje su funkcionirali: od pušenja cigara sa smrknutim licem, bacanja opušaka u blato, do brisanja kašike o košulju. O janjetini ili porciji ćevapa s kajmakom mogli smo samo sanjati nakon što smo napustili Hrasnicu. Oni pametniji, odrasli na selu, skontali su gdje su trapovi s krompirom i brzo ih ispraznili. Ipak, bilo je mnogo opuštenije nego u Sarajevu, u kojem nas je na liniji u Fočanskoj ulici od neprijatelja na nekim mjestima dijelilo svega pedesetak metara, trombloni su stalno padali, rijetko smo izlazili napolje jer nije bilo baš preporučljivo tražiti šejtana. Ovdje nismo morali ložiti parket i automobilske gume, dovoljno je bilo sakupiti grane oko sebe. Nije bilo ni granata, ni tromblona, ni metaka, ničega. Osjećali smo se nekako čudno, kao da smo na nekoj vrsti godišnjeg odmora, a ipak u relativnoj blizini neprijatelja. Rijetko bi se začuo neki rafal iz daljine koji bi nas podsjetio zašto smo tu i šta trebamo raditi.

Sinanovići su do temelja spaljeni 1993. godine. U selu nije bilo lokalaca. Pobjegli su na vrijeme, prije nego što je Ratko Mladić dobacio u taj kraj. Na izlazu iz sela, iza jedne okuke, bilo je nagaznih mina koje je bratija ostavila iza sebe kao poklon. Morali smo paziti kuda hodamo. U ostacima kuća nalazili smo posuđe koje nam je dobrodošlo, jer nas je nabrzinu pokupilo pa nismo ponijeli sa sobom sve što nam je trebalo. Moj je stari u garaži neke kuće naletio na narodnu nošnju koja je nekako ostala netaknuta. Gledali smo je i divili se ručnom radu. Kasnije ju je odvukao za Sarajevo i još je u životu, sačuvana od nestanka.

Jednog je dana neko izvukao iz ranca fudbalsku loptu, napuhao je i krenula je prava stvar. Svi su htjeli igrati bez obzira na to što je većina ljudi i dalje bila iznurena od gladi sarajevskog okruženja. Pročulo se da se igra lopte. Počeli su dolaziti i iz drugih jedinica. Organiziran je i mali turnir. U jednom je momentu sve izgledalo kao da smo tu zbog fudbala, a ne zbog rata. Popeo sam se na brdo iznad “fudbalskog stadiona”, otvorio novu kutiju “Drine”, pustio na vokmenu “The Cure” i uživao u pogledu.

Usred noći nas je neko počeo udarati po nogama. “Ustajte, ustajte, uzbuna! Brže, brže, oblačite se, puške u ruke!” U prvi mah pomislih da je neka zajebancija. Ništa se nije čulo, nije bilo nikakve pucnjave ni eksplozija granata. Izletjeli smo bunovni i oblačili se trčeći kroz mrak prema šumi i totalnom crnilu. Zvuci pucnjave počeli su da dopiru do nas, ništa nije obećavalo sretan završetak. Ovi što su bili ispred naletjeli su na neku grupu ljudi s oružjem i krenulo je dovikivanje. Nastala je totalna konfuzija, nismo znali šta se događa. Stali smo svi na jednom mjestu, počele su se paliti cigare. Iz mraka se pojavila povelika grupa iscrpljenih ljudi.

Nekolicina boraca iz Goražda, koji su krenuli prema Sarajevu, udarili su na sastav naše i susjedne brigade misleći da smo pripadnici srpskih formacija. Nisu imali kuda nego naprijed, pa su probili liniju, pri čemu je poginulo nekoliko boraca iz naše i susjedne brigade. Sutradan je bila mučna scena. Na nosilima su bili poginuli pokriveni ćebadima, krv je kapala u blato. Borcima iz Goražda dali smo konzerve i hljeb, napravio se čaj. Nisu odavno jeli. Kroz zalogaje su opisivali tragediju od prethodne noći. Pričali su i o prolasku kroz neprijateljske teritorije, o situaciji u Goraždu i tamošnjim tragedijama. Posmatrao sam sve to s nevjericom. Boravak u Sinanovićima okrenuo se naopačke, a samo što smo bili gurnuli ustranu strahote Sarajeva i koliko-toliko uživali u “izletu” daleko od pakla Fočanske ulice. Realnost se vratila i udarila nas šakom u lice.

Ništa. Idem na posao. Danas moram mnogo toga uraditi. Klijenti dolaze, atelje mora biti očišćen, prašina obrisana prije nego što dođu. Noga ide ispred noge u teškim zimskim čizmama. Žurba. Utabanom stazom kroz suncem okupani park.

PROČITAJTE I...

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!