Izet Rađo kreće u stvaranje studentskog “übermenscha”

Bošnjaci i umjetničko istraživačka strategija profesora fiskulture i biogenetike

Strategiju razvoja naučno‑istraživačkog / umjetničko‑istraživačkog rada Univerziteta u Sarajevu uradili su tri profesora doktora s Prirodno-matematičkog fakulteta (Kalabušić, Šabanac, Milošević), dva profesora doktora s Instituta za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju (Pojskić i Hadžić) i dva profesora doktora s Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja (Rađo i Čović).

Ejvallah, ovo je u sektoru obrazovanja jedna od najskandaloznijih vijesti koje smo mogli pročitati u posljednje vrijeme! Jedino ako gospoda genetičari i fiskulturnjaci, po modelu “Captain America”, ne rade na stvaranju nekog bosanskog superčovjeka, studentskog “übermenscha”? Trebao bi nam jedan kapiten Bosna, mora da je to promoćurno i vizionarski shvatio prof. dr. Izet Rađo sjetivši se svojih instruktorskih vještina koje je birvaktile dijelio s JNA specijalcima.

Dakle, potpuno je nejasno šta imaju matematičari, fizičari, biogenetičari i fiskulturnjaci sa strategijama i razvojem nečega što se zove umjetničko‑istraživački rad, jer su profesori humanističkih i društvenih nauka ostali u potpunosti isključeni, a trebali su biti na prvom mjestu. Koga briga za neku strategiju, zvuči dosadno, ali nije i beznačajno. Koliko je važno, govori i činjenica da su pod Univerzitetom nekolicina instituta vrlo bitnih za očuvanje identiteta Bošnjaka, odnosno njihovog znanja o sebi. Među njima je Institut za istoriju, kojeg su iz njihove zgrade prošle godine željeli iseliti sindikati pod direktnim utjecajem SDP-a.

Bez tog instituta, primjerice, Bošnjacima bi historiju mogli pisati Srbi i Hrvati, odnosno podvaljivati je. Bez Instituta za jezik zaboravite na znanstveno proučavanje bosanskog jezika, što potpuno otvara put srpskim političarima i lingvistima iz SANU‑a da rade šta hoće, a potom to i znanstveno ovjere. Bez Instituta za istraživanje genocida, o našem stradanju mogao bi meritorno govoriti, s katedre u Laktašima, jedan Dževad Galijašević.

Bez tih instituta i fakultetskih katedri iz istih i sličnih oblasti, udžbenike će Bošnjacima pisati Hrvati i Srbi. Ili će biti prepušteni patetičnim marginalcima iz jedne od sto hiljada bošnjačkih udruga koje nisu stigle dalje od toga da znanstveno razviju jufku i kukičaju unedogled. Ili će nam Nenad Veličković sa svojom bratijom iz časopisa Školegijum nametati alternativni i anacionalni obrazovni model. Pa zar nismo primijetili da se Veličković sa svojim parasistemom već duboko infiltrirao u školstvo, da svoj model bez reakcije vlasti nudi po školama, i učiteljima i djeci, da ima podršku ambiciozne Naše stranke, glupavog i rashodovanog DF-a i na svaki oblik asimilacije spremnog SDP-a?

Ne d'o vam Bog, Bošnjaci, da vam ta ekipa uleti u, naprimjer, kantonalnu vlast u Sarajevu. Ima da vam Dennis Gratz, za kojeg je u biogenetičkom institutu forenzičkom DNK analizom utvrđeno da je rođen kao Muhamed Gracić, postane premijer, a Veličković (u FGR krugovima poznat pod konspirativnim imenom Vela) ministar obrazovanja. Zna o tim strategijama nešto i Izet Rađo – infiltracija i dejstvovanje duboko u pozadini neprijatelja – učilo se to na JNA poligonima u Nišu.

Inače Bošnjaci imaju velikih problema sa strategijama. Dok će neki reći da nam nedostaje strategije, u isto smo vrijeme narod koji je vjerovatno napisao najviše nacionalnih programa i strategija u historiji čovječanstva. Samo što su naše strategije svaki put kad bi neki profesor doktor izašao iz ćenife bile za barem jednu stranicu kraće. A ovi naši profesori baš puno idu u ćenifu. Nevladin sektor u Bošnjaka praktički ne postoji (ono što postoji u egzistencijalnom je iščekivanju Godoa), jer smo, eto, mi zajednički shvatili da treba jačati tzv. zajedničke institucije vlasti.

To je strategija, pametno, nema šta. Jedino što su to “zajedničke institucije”, pa ih se s bošnjačke strane može jačati samo jednom trećinom. Taj famozni nevladin sektor, kojeg najviše finansiraju zemlje evropske uljudbe, Bošnjacima se otkriva kao “taj mračni predmet želja”. Postojeća strategija sastoji se u tome da se prvo osnuje neka velebna i zvučna nacionalna institucija, zatakne se zastava s ljiljanima, retorika je pritom grlata i nabijena emocijama, a potom se podjele funkcije i titule. Projekata nema niti će ih biti. A upravo su projekti ono oko čega se treba okupljati ta top lista akademista koja osniva nacionalne nevladine udruge i koja bi trebala vršiti pritisak i kontrolu nad onim što rade državne institucije. Odnosno, prvo treba imati ideju u vezi s projektom, njegovom izvedbom, finansijskom održivošću i kadrovima, a tek se nakon toga treba osnovati institucija kao formalni okvir unutar kojeg se djeluje. Ali jok, u Bošnjaka je sve unatrag i nakrivo. Prvomajski rečeno – treba prvo raditi, a tek poslije kupiti lovorike. Mi bismo prvo lovorike, a radili ne bismo.

Bošnjaci su prvaci svijeta u tome da tačno znaju što neće, ali nikako da skontaju šta ustvari hoće. I to je tako od taksista do akademika. Htjeli bi nešto, ne znaju šta, pa im onda treba strategija. I onda po strategiju odu u Institut za biogenetiku i Fakultet tjelesnog odgoja. A tamo, u carstvu fiskulture, gdje kraljuje prof. dr. Izet Rađo, pronašli smo da ovaj profesor istovremeno obnaša funkciju prodekana za međunarodnu saradnju i osiguranje kvaliteta na svom matičnom fakultetu i prorektora za naučno‑istraživački / umjetničko‑istraživački rad Univerziteta u Sarajevu, time direktno kršeći Zakon o visokom obrazovanju i Statut Univerziteta u Sarajevu. Neposredno pred zaključenje ovog broja, na naš upit odgovorio je rektor Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Rifet Škrijelj, objasnivši da je za ovu činjenicu saznao 18. aprila 2017. godine i da je prof. dr. Izet Rađo podnio ostavku na mjesto prodekana. “Nakon saznanja za ovu činjenicu”, rektor je planirao na sjednici Senata, zakazanoj za 26. april, obavijestiti o tome Senat “u cilju otklanjanja smetnji za obnašanje dužnosti prorektora”. Živi bili pa vidjeli.

 

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!