IZDAJICE RODA SVOGA

Nego, drage djevojke, imate li odgovor na pitanje zašto bi neko ko je najpoželjniji muškarac, pa ga zato oslovljavamo, npr., s muškarčina, u gramatici bio označen nekom “ženskom osobinom”? Jer, imenica muškarčina ženskog je roda. Dragi moji momci, imate li odgovor na pitanje zašto bi jedna, recimo, slatka i ponosna djevojka (kojoj uglavnom ne smijete ni prići), što je oslovljavamo, npr., kao ponosni neosvojivi curetak, u gramatici bila označena muškom osobinom? Jer, imenica curetak muškog je roda! I, kako to da momcima i djevojkama oduzimamo (s)pol(nost) kada ih oslovljavamo kao momče ili djevojče

Govoreći iz perspektive feminističke kritike javno o temi za koju ovdje dajem svoj aproksimativni naziv: “Položaj žene u poeziji Maka Dizdara”, i usput odmah, umjesto nekog prigodnog eseja, na istu temu nudim i precizan odgovor satkan od jedne jedine riječi: ležeći (što je vjerovatno i svima vama palo na pamet, s obzirom na to da Dizdar uglavnom ne govori o živim, već o umrlim, pod stećkom ležećim individuama), jedna pjesnikinja (inače poznata po tome što je nekoć osvojila i prvu književnu nagradu s imenom ovog pjesnika), zapitana kao vrli pitac neki (kako je ženski rod od pitac?), čudila se čudom kako je i sam Mak, govoreći o nastanku zbirke Kameni spavač, za svoju poeziju kazao: “Godinama me muči fenomen srednjovjekovnog čovjeka Bosne i njegove sudbine…” – vidjevši u ovom čovjeka samo (dominantne) muškarce. Dobro, nije ni čudo da žensko vidi samo muškarce. Ih, zamislite kako bi tek bilo kad bi Dizdareva zbirka nosila naziv Kamena spavačica? Opet bi položaj bio ležeći? (Za madraca, a ne za mudraca – što bi kaz’o nekulturni nabrijani parlamentarac.) “Moja poezija nastoji da riješi mnoge probleme čovjeka koji pred nama stoje od davnina neriješeni” – kaže Mak u nastavku spomenutog citata. Koji su to problemi, neka za sada ostane tajna svih tajni.

Nego, drage djevojke, imate li odgovor na pitanje zašto bi neko ko je najpoželjniji muškarac, pa ga zato oslovljavamo, npr., s muškarčina, u gramatici bio označen nekom “ženskom osobinom”? Jer, imenica muškarčina ženskog je roda. Dragi moji momci, imate li odgovor na pitanje zašto bi jedna, recimo, slatka i ponosna djevojka (kojoj uglavnom ne smijete ni prići), što je oslovljavamo, npr., kao ponosni neosvojivi curetak, u gramatici bila označena muškom osobinom? Jer, imenica curetak muškog je roda! I, kako to da momcima i djevojkama oduzimamo (s)pol(nost) kada ih oslovljavamo kao momče ili djevojče? Jer, ove dvije imenice nisu ni muškog, ni ženskog roda! (I, momak kaže za sebe da je muško, djevojka da je žensko –a muško nije muškog, i žensko nije ženskog roda!). Tako bar znamo da (ne daj Bože) i momak, ali i djevojka, može da bude: propalica, budala, pijanica, kukavica… itd. (Baš, kojeg su roda ove imenice?!) Znamo isto tako da i momak, ali i djevojka, može da bude: kupac, krivac, zanatlija, govornik, pješak… itd. (Kojeg su roda?!) Pa, zapitamo li se nekad da li iza sljedećih imen(ic)a stoji muško ili žensko: Ines, Iris, Farah, Vanja, Mirza, Kadrija, Remzija, Husnija, Hasnija, Hilmija…? Pitamo li se i kako to da se kod naziva nekih životinja, npr. riba ili puž, može u jednom nazivu vidjeti i muško i žensko (a riba je ženskog roda, a puž muškog)? Dobro, ne računamo i promjenu spola, što je sada već moderno. I, jesu li lane ili tele muško ili žensko? (Na pitanje: Kako od imenice “ptica” napraviti muški rod, jedna dosjetljiva individua reče mi: Znam ja! – Ptić! A, ne moram napominjati kojeg je roda spomenuta individua.)

Uprkos svemu, znate li da su neki evropski parlamentarci izglasali da se, npr., promijeni tekst himne jedne ozbiljne obližnje države zato što se tamo ne spominju imenice (i) u ženskom rodu? Znate li da Evropa umjesto kategorije mama i tata želi uvesti termine (ili je već uvela?!) roditelj 1 i roditelj 2, da bi neko kao supružnik bio pravedno imenovan kao jedan od roditelja, iz dobro poznatih (s)polnih razloga? I, znate li da su im to na Balkanu prokomentirali jednom sočnom psovkom “jednog od roditelja”? – valjda kako im ne bi psovali mater. (Hipersenzitivni će tražiti da se i ovo razdijeli na jednog od roditelja i jednu od roditeljki.)

“A SE LEŽI DOBRA VLADIKOVKA ERINA VUKOCAMIĆ” – odjekuje nečujni glas bosanske srednjovjekovne ženske poezije. “A SE LEŽI DOBRA ŽENA STANA ĐURENOVICA” – svjedoči da nije i jedini, i da su ženski glasovi bosanskog srednjovjekovlja, osim što su glasovi žena koje leže, uglavnom glasovi dobrih žena (kao i naš najglasniji književni ženski glas, bolje reći vrisak, čuvene žene za koju vele: “Dobra kada i od roda dobra”). Pa, neka se stide sve izdajice roda svoga.

Prethodni članak

JEZIK I RACIONALIZAM

Sljedeći članak

Srbinski jezik

PROČITAJTE I...

“Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj, odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, “miješanoj” varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati 'ladanizmima', npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.)”

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!