Izačić: Bedem s kojeg se brani srce Krajine

Izačić je osvojio poznati Hasan paša Predojević samo nekoliko dana prije nego što je osvojio grad Bihać 19. juna 1592. godine. Od tada se nalazi na granici dvaju svjetskih carstava i na udaru velikih i moćnih austrijskih vojskovođa. Dva je puta tada doživio veliku nesreću, ali se i dizao iz pepela

Smješten na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, uz samu granicu s Hrvatskom, Izačić je povijesno mjesto nastalo na vjetrometini sila koje su se sudarale s njegovim tvrdim zidinama, ovisno otkud je smjer vjetrova rata puhao, nekad s istoka, a nekad sa zapada. Sagrađen je na kamenitom brijegu kraj kojeg su prolazili antički putevi, a danas pored njega prolazi savremena magistralna cesta i evropski putni pravac ili ruta koja spaja zapadni dio Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom. A ta Evropska unije, bukvalno, korak je preko granice, na savremeno uređenom graničnom prelazu koji nosi ime kao i samo mjesto. Stoga se opravdano može kazati da je Izačić kapija na zapadu Bosne.

OD ILIRA I RIMLJANA DO HRVATA I TURAKA

U antičko vrijeme zabilježeni su u okolici ostaci rimskih građevina, ilirske gradine, ostaci starih puteva i kaldrma, grčke crkvine i groblja, koji govore da je u ovom mjestu još davno bujao život. Narod pripovijeda da su nekad tu živjeli i stari Grci, koji napustiše ovaj kraj zbog nevolja s vjetrovima koji ovdje uobičajeno udaraju takvom silinom da su skidali i krovove s kuća.

Naselje je dobilo ime po plemićkoj porodici Izačića, koja se prvi put spominje 1501. godine. Kako navodi Radoslav Lopašić u svojoj knjizi Bihać i Bihaćka krajina, ime naselja mijenjalo se kroz povijest, pa se nekad zvalo Hižačić i Ežačić, da bi naposljetku dobilo ime Izačić, koje se zadržalo do danas. Starija povijest Izačića, kako tvrdi Lopašić, slabo je poznata. U srednjem vijeku prostirala se oko Izačića općina Berišić, koja se poslije zvala i Dol zbog svog geografskog položaja na potezu između planine Plješevica i naselja Izačić. Krajem petnaestog vijeka, uz ime Izačić pojavljuje se ime Bogdana Izačića, a kod Jurja Sladojevića u uvodu u grad Obrovac na Uni 1501. godine kao kraljevski povjerenik javlja se Ivan Izačić iz naselja Dol, dok se Pavao Izačić 1530. godine spominje kao zapovjednik straže u tvrđavi Izačić. Godine 1550. kao zapovjednik spominje se Franjo Izačić. Kasnije su Izačićem upravljali drugi hrvatski plemići koji su, ne mogavši ga sami braniti, Izačić ustupili kraljevskoj upravi, koji je nakon pada Ostrošca i Cazina, uz utvrdu u današnjem naselju Brekovica, na lijevoj obali Une služio kao prednja kapija Bihaća, zbog čega je konstantno bio na udaru Turaka.

Uslijed stalnih turskih prijetnji i upada, izačićki grad ili tvrđava dodatno se utvrđuje i dobiva stalnu posadu, ali ipak nedovoljnu da odoli stalnim naletima osmanskih vojskovođa. Izačić je osvojio poznati Hasan‑paša Predojević samo nekoliko dana prije nego što je osvojio i znameniti grad Bihać 19. juna 1592. godine. Od tada se nalazi na granici dvaju svjetskih carstava i na udaru moćnih austrijskih vojskovođa. Dva je puta tada doživio veliku nesreću, ali se i dizao iz pepela. Najprije ga je 1809. godine cijelog s okolicom popalio i uništio čuveni francuski general Marmont kada je došao pod zidine Bihaća s prijetnjom da će ga pretvoriti u prah i pepeo. Nasreću, to se nije desilo, tvrdoglavi Krajišnici okončali su sukob predajom Cetingrada, koji je bio i uzrok ove intervencije.

OD STAROG GRADA NIJE OSTAO NI KAMEN

Godine 1809. snađe Izačić još jedna velika nevolja, udari na njega karlovački general i baron Waldstetten s 15.000 krajišnika, pa popali Izačić i svu okolicu. Ovom mjestu kao da je historijska sudbina da bude predziđe Bihaća, kapija na koju dolaze dobronamjerni gosti ili, pak, bedem na kojem se brani srce Krajine, ili glava sve Krajine, znamenito Bišće. Tako bi i za vrijeme austrougarske okupacije, tako bi i posljednjeg rata.

“Savremena magistrala ipak unosi živost, mjesto se razvija kao tranzit na kojem ima svakakvih trgovačkih i ugostiteljskih radnji. S obzirom na to da je Izačić udaljen 10 kilometara od Bihaća i da mu gravitira veći broj razvijenih naselja, poduzetni mještani našli su svoju trgovačku računicu. Mjesto ima osnovnu školu, mjesnu ambulantu, dosta mještana svoj kruh zarađuje u zapadnim zemljama. Vrijedni su i radini, što se vidi u razvoju samog mjesta koje se razvija poprimajući urbanije konture. Nije im težak ni kruh od poljoprivrede, kojom se bave po plodnim dubravama i dolinama izačićkog platoa. Ko je jednom prošao cestom prema nekadašnjem kompleksu Agrokombinata ‘Krajina’, vidjet će pravu krajišku žitnicu koja može prehraniti zdravom hranom čitavu Krajinu”, kaže Rešad Behić, inžinjer u Direkciji za ceste Unsko-sanskog kantona i predsjednik Skupštine Udruženja “Naša Krajina, naša baština”.

I dok skeptični Bišćani s visine gledaju na lokalna sela koja gravitiraju gradu, Izačić ponosno ističe da je i on bio nekada grad. Pa nije ni čudo što na topografskoj karti na mjestu stare utvrde stoji toponim “Izačić Grad”. Na mjestu starog grada stoje dvije džamije, stara, koju mještani ostaviše kao spomenik na svoje starine, i moderna, veća i ljepša, po ukusu ovovremenih neimara. Od ostataka starog grada nije ostao kamen na kamenu. Jednostavno je izbrisan sa zemlje, dobrim dijelom zbog borbi i opsada koje su se vodile za ovaj strateški važan položaj. Ostatke su raznijeli vjerovatno i mještani za gradnju kuća. Bila je to utvrda duga 130, a široka 60 metara, s tri kule visine i do 8 metara.

“S onu stranu granice bivši je aerodrom JNA ‘Željava’. Uništen i onesposobljen, čeka pametne glave s obje strane da se dogovore oko njegove turističke upotrebe. U susjednoj Hrvatskoj, nedaleko od ovog mjesta, čuveni je Nacionalni park ‘Plitvička jezera’, koji svojim ljepotama privlači veliki broj turista. Veći broj njih dođe da obiđe i povijesni grad Bihać i rijeku Unu. To su turisti koji pored prirode traže i kulturne sadržaje koje nudi drevno Bišće. Granični prelaz Izačić okrenut je prema Bihaću, u smjeru gradske obilaznice koja bi trebala zaobići ovo mjesto. Saobraćaj, koliko god da donosi negativnih stvari, ipak donosi život. Ako kad ili, bolje rečeno, ako ikad bude urađena obilaznica koja bi trebala koštati desetine miliona maraka, ovo će mjesto logikom životnih tokova izgubiti svoj prometni značaj, a to dijelom znači i ekonomsko umiranje. Mnogo je primjera mjesta koje su zaobišle zaobilaznice, a koga zaobiđe put, tome je i Bog rekao lahku noć”, ističe Behić.

Da je još ono što je i stoljećima bio, Izačić je dokazao u posljednjem ratu kada je dao najbolje sinove za odbranu Krajine i zapadnog dijela Bosne i Hercegovine. Jedno od najpoznatijih junačkih imena iz tog perioda svakako je ime Adila Bešića, koji je, kako to svojevremeno opjeva Ibro Selmanović u svojoj ratnoj pjesmi Izačiću, ponosan mi budi, u legende upisao ime Izačića, koji je još jednom dokazao da je i dalje ono što je oduvijek bio – ponosna kapija na zapadu Bosne.

 

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!