Izabran je vjerovatno doživotni gradonačelnik Tuzle

“Bila sam na glasanju”, veli na dan izbora komšinica Emina mojoj majci. Pa nastavlja: “Glasala sam za Jasmina Imamovića. A i za koga bih drugog?! Čovjek se trudi i gradi. Barem znam gdje odlaze pare.” Ranije bi me ovakva izjava izbacila iz cipela, ali sada ne. Izmiren sa sobom, glupanima oko mene i sociološkom žabokrečinom iz koje, sada je to skoro pa izvjesno, za života neću izaći, sjedim u drugoj sobi i smijem se

Nesuglasje između onoga šta jesam i onoga u čemu i gdje jesam godinama sam nosio kao težak teret. Više ne. Izmirio sam se sa sobom. Napokon.

“Bila sam na glasanju”, veli na dan izbora komšinica Emina mojoj majci. Pa nastavlja: “Glasala sam za Jasmina Imamovića. A i za koga bih drugog?! Čovjek se trudi i gradi. Barem znam gdje odlaze pare.”

Ranije bi me ovakva izjava izbacila iz cipela, ali sada ne. Izmiren sa sobom, glupanima oko mene i sociološkom žabokrečinom iz koje, sada je to skoro pa izvjesno, za života neću izaći, sjedim u drugoj sobi i smijem se.

Emina zasigurno nije čitala Pohvalu ludosti, ali, dok je slušam, kao da stari, dobri Erasmus progovara iz nje: “(…) Pravo da vam kažem, ja prezirem mudrace koji nazivaju najvećom budalom i bestidnikom onoga koji se sam hvali. Neka takvog čovjeka smatraju koliko hoće ludim, moraju priznati da je pristojan. Jer šta je pristojnije nego da Ludost trubi sama o svojim zaslugama i da sama sebi pjeva slavopojke? (…)”, piše Erasmus i kao da zaista došaptava Emini šta ili o čemu će pričati mojoj majci, šutljivoj i nezainteresiranoj za besmislene slavopojke o “čovjeku koji se trudi i gradi”.

Uzgred, Emina je samohrana majka. Bez posla. Bez para. Bez zdravstvene zaštite i uvezanog radnog staža. Bez ičega.

A, ipak, hvali Ludost i glasa za nju. Treba li je žaliti? Da. Treba li joj pomoći. Opet da. Nije, jadna, kriva što ovako neuka i pogubljena ne uočava kao brdo veliku razliku između lažnog antifašizma, omiljenu temu i istodobno odbrambeni mehanizam Ludosti, i živog, nepatvorenog aparthejda čija je i ona žrtva.

Pride, tu su i “Potemkinova sela”, na šta se Emina referira kada ustvrđuje da “barem zna gdje odlaze pare”, ali o tome drugi put.

Vratimo se aparthejdu. Tuzlanski aparthejd, mora se priznati, nije ni represivan ni restriktivan. Tako, primjerice, Emini niko ne brani da se vozi autobusom ili taksijem, ali ona, ipak, nikada ne ulazi u bus ili taksi. Zašto? Nema para. A nema zato što je bez posla. A bez posla je zato što je prevarena i izbačena na ulicu. I eto aparthejda.

Istina, Gradska uprava nema obavezu upošljavati Eminu i slične njoj (izuzetak su partijski istomišljenici, djeca lokalnih moćnika, poltroni i ljubavnice), ali ima obavezu uraditi temeljitu i sveobuhvatnu socijalnu kartu Grada Tuzle i iz Gradskog budžeta subvencionirati, pa makar i simbolično, sve one “u stanju socijalne potrebe” ( licemjerni eufemizam za žrtve aparthejda), odnosno tešku i do gole kože obespravljenu sirotinju.

Bio bi to minimum minimuma iliti mrvica socijalne empatije prema onima koji svojim glasovima (koliko god to meni bilo neshvatljivo) godinama legitimiraju i legaliziraju novog/starog, a vjerovatno i doživotnog gradonačelnika Tuzle.

Kada se to desi, a krajnje je vrijeme, Emina će se pokatkad voziti busom ili taksijem, a bljutava papazjanija o tuzlanskom antifašizmu bit će koliko-toliko jestiva i probavljiva.

Do tada, izmiren sa sobom i žabokrečinom u kojoj jesam, kudit ću Ludost i ne dati joj da sama sebi pjeva slavopojke.

 

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!