Izabran je vjerovatno doživotni gradonačelnik Tuzle

“Bila sam na glasanju”, veli na dan izbora komšinica Emina mojoj majci. Pa nastavlja: “Glasala sam za Jasmina Imamovića. A i za koga bih drugog?! Čovjek se trudi i gradi. Barem znam gdje odlaze pare.” Ranije bi me ovakva izjava izbacila iz cipela, ali sada ne. Izmiren sa sobom, glupanima oko mene i sociološkom žabokrečinom iz koje, sada je to skoro pa izvjesno, za života neću izaći, sjedim u drugoj sobi i smijem se

Nesuglasje između onoga šta jesam i onoga u čemu i gdje jesam godinama sam nosio kao težak teret. Više ne. Izmirio sam se sa sobom. Napokon.

“Bila sam na glasanju”, veli na dan izbora komšinica Emina mojoj majci. Pa nastavlja: “Glasala sam za Jasmina Imamovića. A i za koga bih drugog?! Čovjek se trudi i gradi. Barem znam gdje odlaze pare.”

Ranije bi me ovakva izjava izbacila iz cipela, ali sada ne. Izmiren sa sobom, glupanima oko mene i sociološkom žabokrečinom iz koje, sada je to skoro pa izvjesno, za života neću izaći, sjedim u drugoj sobi i smijem se.

Emina zasigurno nije čitala Pohvalu ludosti, ali, dok je slušam, kao da stari, dobri Erasmus progovara iz nje: “(…) Pravo da vam kažem, ja prezirem mudrace koji nazivaju najvećom budalom i bestidnikom onoga koji se sam hvali. Neka takvog čovjeka smatraju koliko hoće ludim, moraju priznati da je pristojan. Jer šta je pristojnije nego da Ludost trubi sama o svojim zaslugama i da sama sebi pjeva slavopojke? (…)”, piše Erasmus i kao da zaista došaptava Emini šta ili o čemu će pričati mojoj majci, šutljivoj i nezainteresiranoj za besmislene slavopojke o “čovjeku koji se trudi i gradi”.

Uzgred, Emina je samohrana majka. Bez posla. Bez para. Bez zdravstvene zaštite i uvezanog radnog staža. Bez ičega.

A, ipak, hvali Ludost i glasa za nju. Treba li je žaliti? Da. Treba li joj pomoći. Opet da. Nije, jadna, kriva što ovako neuka i pogubljena ne uočava kao brdo veliku razliku između lažnog antifašizma, omiljenu temu i istodobno odbrambeni mehanizam Ludosti, i živog, nepatvorenog aparthejda čija je i ona žrtva.

Pride, tu su i “Potemkinova sela”, na šta se Emina referira kada ustvrđuje da “barem zna gdje odlaze pare”, ali o tome drugi put.

Vratimo se aparthejdu. Tuzlanski aparthejd, mora se priznati, nije ni represivan ni restriktivan. Tako, primjerice, Emini niko ne brani da se vozi autobusom ili taksijem, ali ona, ipak, nikada ne ulazi u bus ili taksi. Zašto? Nema para. A nema zato što je bez posla. A bez posla je zato što je prevarena i izbačena na ulicu. I eto aparthejda.

Istina, Gradska uprava nema obavezu upošljavati Eminu i slične njoj (izuzetak su partijski istomišljenici, djeca lokalnih moćnika, poltroni i ljubavnice), ali ima obavezu uraditi temeljitu i sveobuhvatnu socijalnu kartu Grada Tuzle i iz Gradskog budžeta subvencionirati, pa makar i simbolično, sve one “u stanju socijalne potrebe” ( licemjerni eufemizam za žrtve aparthejda), odnosno tešku i do gole kože obespravljenu sirotinju.

Bio bi to minimum minimuma iliti mrvica socijalne empatije prema onima koji svojim glasovima (koliko god to meni bilo neshvatljivo) godinama legitimiraju i legaliziraju novog/starog, a vjerovatno i doživotnog gradonačelnika Tuzle.

Kada se to desi, a krajnje je vrijeme, Emina će se pokatkad voziti busom ili taksijem, a bljutava papazjanija o tuzlanskom antifašizmu bit će koliko-toliko jestiva i probavljiva.

Do tada, izmiren sa sobom i žabokrečinom u kojoj jesam, kudit ću Ludost i ne dati joj da sama sebi pjeva slavopojke.

 

PROČITAJTE I...

Austrija, s desničarskom ekstremističkom strankom na vlasti, trenutno je zemlja-eksperiment kojim se ispituje izdržljivost demokratije u Zapadnoj Evropi. Reporteri njemačkog magazina Spiegel posjetili su ovu zemlju kako bi istražili razloge njezinog odlaska desno, raspoloženju prema migrantima i razlozima zbog kojih gradonačelnici nekih austrijskih gradova na svojim ulicama ne žele muslimane. Stav, uz svoju opremu, donosi najveći i najvažniji dio reportaže objavljene na nekoliko strana u ovom uglednom njemačkom magazinu

Predsjednik Erdoğan i njegovi pouzdani saradnici imaju historijsku zaslugu što su izabrali efikasne načine borbe u zaštiti i odbrani prosperiteta kada je bio ugrožen Gülenovim pokušajem državnog udara. Ovo pitanje zaslužuje najveću pažnju jer se u njemu nalaze najvažnija iskustva i pouke kako treba upotrijebiti političku moć da bi se zaštitio prosperitet. Pogrešan izbor načina borbe može kompromitirati ciljeve i vrijednosti za koje se neki subjekt bori. U tom iskustvenom pogledu, od presudnog je značaja pravovremeno reagiranje odgovornih faktora države na čelu s Erdoğanom. Najvrednije iskustvo aktiviranje je naroda Turske kao subjekta zaštite prosperiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!