Iz Rusije s ljubavlju

Hotel u koji su nas poslali iz agencije u Amsterdamu bio je totalni rusvaj. Nalazio se u južnim predgrađima, prilično udaljen od centra u kojem smo mislili da ćemo odsjesti. Konobari su bili rekonvalescenti iz obližnje bolnice za ljude s mentalnim tegobama. Morali su nakljukani Haldolima dobro nišaniti prije nego bi na sto postavili tanjire s nekim kuhanim mesom žilavijim od kamionske gume

Nisam se uspio ophrvati s predrasudama spram ruske avijacije, a došlo je vrijeme da s ukrcam u avion Aeroflota iz Istanbula. Polazili smo prema Moskvi. Sve je izgledalo drugačije u “Antonovu”. Obeshrabrivali su me natpisi na ruskom. Gledao sam u masne drvene neodvojive klupe koje su, kad se služila hrana, morale biti spuštane za troje putnika. Antonov je mirisao drugačije, imao je velike ovalne prozore, a već upaljeni motori zvučali su različitije od ostalih koje sam imao prilike čuti. Tupoljevi su tih godina na sve strane padali, kontao sam da je ovaj možda malo bolji. Poletjesmo. K sebi sam došao nakon petnaestak minuta.

Let preko Crnog mora bio je neobičan, propinjali smo se i propadali kao u nekom ludom snu kroz oblake svih oblika i veličina. A onda se ispod ukazao Krim. Mogao se primijetiti i Sevastopolj, koji je u Drugom svjetskom ratu nakon duge i krvave opsade pao 4. jula 1942. godine u ruke Werhmachta. Kada im je bilo baš zapelo s opsadom, iz Njemačke su dovukli ogromni top zvani “Gustav” kalibra 800 milimetara i težak 1.350 tona. Ispaljivao je granate od po sedam tona na daljinu od 37 kilometara.

Počeo sam razmišljati o razlozima zbog kojih sam krenuo u Rusiju. Trebao sam za projekt na kojem sam već uveliko radio fotografirati neke od ruskih bojišnica iz brojnih ratova vođenih na njenom teritoriju. I dok sam maštao o tome šta ću vidjeti, već smo došli blizu Međunarodnog aerodroma “Šeremetjevo”.

Hotel u koji su nas poslali iz agencije u Amsterdamu bio je totalni rusvaj. Nalazio se u južnim predgrađima, prilično udaljen od centra u kojem smo mislili da ćemo odsjesti. Konobari su bili rekonvalescenti iz obližnje bolnice za ljude s mentalnim tegobama. Morali su nakljukani Haldolima dobro nišaniti prije nego bi na sto postavili tanjire s nekim kuhanim mesom žilavijim od kamionske gume. Uspjeli smo s recepcije, uz pomoć mrzovoljne recepcionerke, nazvati agenciju u Amsterdamu i baciti im sve u lice. Brže-bolje našli su nam drugi hotel, navodno blizu Crvenog trga. Osoblje nas je pratilo pogledima dok smo teglili kofere, a tjeskobnu atmosferu tog neopisivog hotela vukli smo dugo sa sobom.

Posmatrao sam kroz prozor svjetla Moskve, primjećivao monumentalne zgradurine iz sovjetskog perioda, razmišljao o svemu što sam o tom gradu čuo i pročitao. Za sutradan sam imao samo jednu stvar na pameti, obilazak Tretjakovske galerije, jedva čekajući da vidim Rjepinove slike koje su me nekada davno bacale na pod. Čekala me tu i poznata Maljevičeva slika “Crni kvadrat na bijelom”. Nije bilo ni teorije da bih je mogao propustiti.

Nakon dugotrajnog i napornog obilaska pošli smo nazad u hotel. Podzemna željeznica, koju su najvećim dijelom napravili njemački zarobljenici, kao kaznu za počinjena zlodjela, bila je zaista impresivna. Čista i uredna. Vozovi su dolazili svakih nekoliko minuta. Bio sam šokiran besprijekornošću i disciplinom s kojom se sve odvijalo.

Noćni voz za Sankt Peterburg bio je cakumpakum. Kušet-kola kao iz nekog filma. Moja djevojka i ja počesmo se zagledati poput Julie Christie i Omara Šarifa u filmu Doktor Živago. Umorni, zaboravili smo na glad, srušili se u krevet i zaspali. Tek ujutro probudiše nas kondukteri. Ljudi su pred toaletom u koloni disciplinirano čekali na svoj red za pranje zuba. Svako je u ruci držao četkicu druge boje i oblika. Ubrzo zatim ukazaše se prva predgrađa Sankt Peterburga.

S koferima u rukama zagledali smo na stanici narod koji je dolazio i odlazio, gomilu reklama za mobilne telefone, miliciju koja je povremeno kontrolirala putnike. Do hotela smo se dovezli taksijem. Dali su nam neku sobu na vrhu. Čim sam odvrnuo pipu za tuširanje, smeđa voda pokulja, a kada se u sekundi napuni. Izgledala je kao Zambezi poslije obilnih kiša. Tuširanje hladnom vodom nije bilo planirano.

Ulazak u Ermitaž, nekadašnji carski zimski dvorac a sada umjetničku galeriju, priča je za sebe. Da vas ne davim sa svim i svačim, ono što vas zanima o muzeju možete pročitati i na internetu, ali kad stanete ispred Rembrandtove slike “Povratak bludnog sina”, onda stojite, i stojite, i stojite. A onda se vratite među svijet u kojem tada više ništa nije isto. Nedaleko od Ermitaža, s druge strane Neve, nalazi se usidrena krstarica “Aurora”. Ona je daleke 1917. godine postala simbol početka Oktobarske revolucije i dugotrajnog krvoprolića koje je uslijedilo. Popeli smo se na brod i stali na provu. Hermitage se vidi kao na dlanu, revolucija se desila tu ispred naših očiju.

Opsada Lenjingrada od 1941. do 1944. godine bila je katastrofalna. Trajala je 872 dana uzevši živote 1.017.881 Rusa na jednoj i 579.985 Nijemaca, Italijana i Finaca na drugoj strani. Strašna glad harala je gradom, a NKVD oficiri bilježili su slučajeve kanibalizma. U najgorem periodu gladi, u januaru i februaru 1942. godine, umrlo je 100.000 ljudi. Umirali su po ulicama, niko ih nije imao snage odnositi. Opsada je konačno prekinuta 27. januara 1944. godine.

Opet nazad u voz i nazad u Moskvu. Sutradan smo fotografirali turiste po Crvenom trgu, obijali vrata mongolskog restorana koji nam se jako dopao. Bili smo iznenađeni brojem najskupljih prodavnica na nivou New Yorka i Pariza. A onda mi pade na pamet bitka pod Moskvom, gdje su nacisti konačno zaustavljeni u svom do tada nezadrživom “blitzkriegu”. Sibirske trupe, specijalno obučene za zimske uvjete ratovanja, prebačene su nakon saznanja da Japanci nemaju nikakvih namjera da napadnu Sovjetski Savez na moskovski front, na kojem su brzo probile njemačke linije. A Nijemci su bili došli do mjesta s kojeg su se mogle vidjeti kupole crkve Vasilija Blaženog. Loše opremljeni, loše snabdjeveni i umorni njemački vojnici koji su se smrzavali u ljetnim uniformama popustili su brzo pod naletom osvetoljubivih Rusa i bili odbačeni dovoljno daleko da više nisu predstavljali direktnu opasnost za Moskvu. Tako se nije ponovila 1812. godine, kada su Napoleonove trupe ušle u grad.

Znao sam da moramo opet u voz jer put za Kursk nije mogao čekati. Slušao sam još kao klinac o “majci svih bitaka”, mjestu na kojem se sukobilo tri miliona vojnika, 8.000 tenkova i čega još sve nije bilo. Kad smo spustili kofere, dočekao nas je hotel iz čije je pipe opet potekla smeđa voda.

Gradić je užasno izgledao. Ono što je bilo loše napravljeno u socijalizmu raspadalo se potpuno. Svi su bježali u Moskvu za boljim životom. Unajmljeni vozač šutio je i pušio, udarao po gasu prema Prohorovki, glavnom mjestu obračuna na dvjesto kilometara dugoj aktivnoj liniji bitke. Svako malo naletjeli bismo na neki spomenik, na gomilu uništenih tenkova, topova poredanih kao da će sutra izbiti rat. Konačno smo stigli na odredište na kojem se nalazio impozantan spomenik ruskim tenkistima. Svaki tenk imao je u tom obračunu vremena da ispali dvije ili tri granate prije nego što je bio pogođen. Posmatrao sam pejzaž, pokušavao zamisliti taj epski sudar čelika i mesa, neopisive tragedije i junaštva, posade kako zapaljene istrčavaju iz tenkova, smrad leševe dok gore. Zbunjen nepreglednim bojnim poljem, nisam htio ići dalje. Vratili smo se u Moskvu.

Sutradan smo se našli u lokalnom vozu za Borodino, poprište čuvene bitke između Napoleona i Kutuzova. Trebalo je otići 120 kilometara zapadno od grada. U vozu smo zatekli gomilu muškaraca kako na sabahu krše votku kao vodu brodolomci tek sišli s improviziranog splava mjesec nakon što su ostali bez broda. Onda su u sav glas duboko zapjevali, izvadili neke kobaje, kisele krastavce i kruh, sve to skršili i, nakon popijene gajbe votke, popadali po klupama. Ulazilo se i izlazilo iz voza na raznim stanicama. Žene su izgledale kao da je vrijeme davno stalo. Sjećam se jedne djevojke, među rijetkima koje su bile moderno odjevene. Razgovarala je na mobitelu pored neke bake koja je imala godina toliko da pamti mornare s Kronštata i njihove poljupce.

I taman kad pomisliš da je vrijeme stalo, dogega se brkati kondukter sa zabačenom kapom i nekako nam objasni da je sljedeća stanica naša. Izbacilo nas je usred nedođije. Zaustavili smo nekog težaka s konjem. “Borodino”, uzviknusmo, a on pokaza prstom.

Samo što smo došli na mjesto kolosalnog sukoba Francuza i Rusa, nekim je čudom zazvonio telefon. Zvali su iz hotela da nas obavijeste da su “neki avioni” udarili u “neke zgrade” u New Yorku.

Gledali smo u hotelskoj sobi u nevjerici neprekidnu rijeku vijesti o rušenju tornjeva trgovinskog centra. Iz sukoba u prošlosti zakoračili smo u novi sukob čiji je početak obećavao ko zna koliko godina krvavih ratova. Put smo morali prekinuti jer je Lesli željela hitno poći kući u New York. Na Staljingrad sam morao zaboraviti, ostaviti ga kao nešto nedostižno, neosvojivo.

PROČITAJTE I...

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!