Iz ramazanske sehare

Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom

Bio je ramazan. Sporo je protjecao još jedan vreli dan. Sporo, ali lijepo. Zapravo, više nego lijepo.

Dok sam se pripremao za prijepodnevnu mukabelu, zazvonio mi je telefon. Uslijedio je kratak razgovor čiji sam prvi dio donekle pratio, a ostatak sam samo slušao i klimao glavom. Epilog je da je muftijstvo odredilo da te godine obavim hadž. Učio sam mukabelu u nekom posebnom stanju, transu ili nečemu drugom što ne znam objasniti. Poslije namaza sam tumačio proučene ajete i stranice, ne smogavši snage da kažem džematu za hadž. Tačnije, usplahireno sam očekivao da će uslijediti novi telefonski poziv te da će mi biti rečeno kako je slučajno došlo do greške i kako od mog hadža, barem ovaj put, nema ništa. Otišao sam korak dalje pa sam još jednom provjerio i utvrdio – idem na hadž.

I dok sam se borio da prigušim jedno, naišlo je i drugo oduševljenje, a njega je priredio, naravno, naš Džeko. Igrao je neku ludu utakmicu i postigao ravno četiri pogotka, ako se ne varam, Tottenhamu, i to usred Londona. Ulazim na ikindiju i kontam uzeti muštuluk, kad, ono, ljudi već na sav mah pričaju o tome.

Da bi se sve svarilo na najefikasniji način, odlučujem otkunjati do iftara i iskoristiti pogodnost postača čiji je i san ibadet. Uskoro se iftarim i krećem onako kako sam i planirao – u obilazak džemata, a ti susreti s našim vrijednim ljudima uvijek su posebni i inspirativni.

U našoj lijepoj tradiciji skrivena je cijela sehara mudrosti. Zapravo, to su sehare, sve jedna do druge i sve kićenija od kićenije, a u njih se metalo sve ono što se generacijama tkalo i plelo kako bi vez naše vjere i tradicije bio što ljepši i sadržajniji. Kur'an, namaz, mejtef, džamija, mevlud, šerijatsko vjenčanje, hadž ili kurban mogli bi biti nazivi zasebnih sehara koje smo stoljećima čuvali i, nadam se, sačuvali i u koje je istinski užitak povremeno zaviriti.

Zasebna sehara svakako je i ramazan. Ako bismo, barem i na trenutak, zavirili u njenu unutrašnjost, naišli bismo na mnogo toga što direktno izvire iz riječi časnog Kur'ana: “Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom.”

Nošen tim razmišljanjima, stižem na odredište. Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom.

U neka doba, pred sami ezan, dok smo još bili pred džamijom, prilazi mi dječak od osam ili maksimalno devet ljeta i, u maniru ozbiljnog čovjeka, pita da li se njemu pika post ako jedan dan posti dokle mogne, a da drugi dan nastavi odatle do iftara. Veli, njemu je nana obećala da to tako može, pa želi da se uvjeri u to. Naravno, dajem mu potvrdan odgovor, osokolim ga i kažem kako slobodno može uraditi tako sve dok se ne osjeti dovoljno jakim da cijeli dan isposti bez poteškoća. Pravda se dječak kako bi on mogao ispostiti cijeli dan, ali ide s roditeljima na njivu, radi i pomaže im, pa ožedni.

Ulazim u džamiju ozaren ozbiljnim razgovorom i opijen mirisom kakvim mogu mirisati samo naše stare i lijepe džamije. Uživam u milozvučnom glasu imama i svakoj sedždi na mirisnim ćilimima. Konačno, klanjali smo namaz i imam najavljuje da ću se kratko obratiti. Uzimajući u obzir kratkoću preostalog vremena do sehura, obaveze i umor prisutnih, obratio sam se vrlo kratko, spomenuvši razgovor s dječakom, slagavši kako mi se to desilo u drugom džematu, kako ga ne bih doveo u neugodnu situaciju, a on mi je, u znak odobravanja, samo namignuo. Zamolio sam prisutne da navikavamo svoju djecu da poste, a jedan je od najboljih načina upravo “našivanje” posta.

Izišli smo iz džamije, ali se, na moje iznenađenje, većina džematlija nije razišla. Sijelo je tek počelo. Uskoro je napravljena i donesena kahva i krenuo je ugodan razgovor, direktno isprovociran mojom zamolbom iz kratkog obraćanja. Sada su oni govorili, a ja znatiželjno upijao.

Tako prvi ispriča kako je on i počeo postiti baš tako – našivanjem. Procedura je bila vrlo jednostavna. On bi postio jedan dan do podne, a drugi od podne, pa bi njegova nana uz iftar donijela iglu i konac i sve to našila. Tako je trajalo nekoliko godina, a onda se osjetio jačim i spremnijim, te je preskočio našivanje i postio cijele dane.

Drugom je, kako kaže, naviku posta razvio i omilio dedo. Dedo je bio bolestan, a imao dosta para. Pare k'o pare, svakom su drage. Tako se on i dedo nagodili da će on postiti, a dedo će to pred iftar otkupljivati. Tako je i bilo. On bi cijeli ramazan postio, dedo kupovao, a pare kapale u ruke. S vremenom je dedo otišao ondje gdje svi prije ili poslije idu, ali je praksa posta ostala i ni za šta je ne bi mijenjao.

Treći pripovijeda kako ga je majka učila da se dijete tokom posta može napiti vode ili mlijeka, ali samo pod uvjetom da to bude naiskap. “Sjećam se”, veli, “da bih nageo najveću čašu mlijeka koju smo imali i pio sve dok se ne bih prepao da će mi oči iskočiti, i onda bih nastavio postiti. Dok bismo po danu klanjali u džamiji, u meni bi sve mućkalo mlijeko, ali sam postio.”

Četvrti ispriča kako pamti da se jedne godine uz ramazan u selu dogodilo nešto neobično. Naime, grupa ljudi, i muslimana i katolika, prolazila je danju kroz šumu iznad sela. Slučajno su opazili negdje iza stabala siluetu čovjeka koji je pušio cigaretu. Uskoro se cijelo selo dalo u potragu za “bezobraznikom” koji se usudio oskrnaviti svetost ramazana, i to u po bijela dana. Tražili su ga jednako i muslimani i katolici – jer i katolici su se ustručavali javno mrsiti, iz poštovanja prema svojim komšijama – ali od njega ni traga ni glasa. “Vjeruj mi, efendija, da se za tim čovjekom tada tragalo više i ozbiljnije nego što se danas traga za zločincima i ubicama”, završi on svoje zapažanje.

Peti se samo mudro smješka i odmahuje glavom. Pitamo ga ima li on šta dodati. Veli da nema, osim što je njega postu naučio strah od ćumeza. Djeci se tada govorilo da će oni među njima koji ne budu postili uz ramazan Bajram dočekati u ćumezu s kokošima. “I, đe nećeš postit’, molim te lijepo!?”

Posjedismo još malo i krenuh kući. Vozim se vijugavim makadamom i premotavam film, smješkajući se sam sa sobom. Kontam, sve hadžija do hadžije. Džeko je “hadžija” na terenu; ovi su ljudi hadžije s riječima i lijepim događajima koje pospremam u svoju ramazansku seharu, a i ja bih se te godine trebao vratiti s časnih mjesta s titulom pravog hadžije.

I da, umalo da zaboravim. Sjetih se jednog starog džematlije koji, otkako zna za sebe, posti i džamiji hizmeti. U posljednje je vrijeme dobro posenilio, ali u džamiji ne propušta vakta. Došao u njegov džemat novinar i hoće da napiše lijepu ramazansku reportažu. Tražio novinar od džematskog imama da mu nađe starijeg dedu koji je postio i upamtio dosta ramazana, kako bi o tome promuhabetili. Imam, bezbeli, predložio baš ovog dedu, ali je razgovor na samom početku krenuo u neočekivanom smjeru:

Novinar: Dedo, postiš i ove godine?

Dedo: Jesam, fala Allahu.

Novinar: Postio si puno ramazana?

Dedo: Jesam, da Allah ukabuli.

Novinar: Koliko si ih otprilike ispostio, možeš li mi reći?

Dedo: Hm, pa jesam… jesam barem deset.

Novinar u nevjerici gleda u dedu; imam koluta očima, a ja se uvijek slatko nasmijem kada se sjetim ovoga.

Eto, pa nek’ ostane i to u sehari.

Lijepi naš ramazan!

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!