Ivo Andrić: Okvir za genocid

Andrićeva ideološka pozadina i uvjerenja nikada nisu posebno zanimali postratnu jugoslavensku scenu niti je to pitanje neko glasnije i ozbiljnije i postavio, osim Muhsina Rizvića. Iako očita, ona se u jugoslavensku stvarnost iza Drugog svjetskog rata savršeno uklopila. Kasnije će se neke nove generacije pozivati na njegovo pisanje i ponovo pustošiti Višegrad, danas okićen Andrićgradom – u kamen uklesanim ideološkim uzusom dnevnopolitičke scene u manjem bh. entitetu

Ivo Andrić bio je pisac nadaren nadnaravnom sposobnošću pripovjedača da književnu fikciju pretvori u realnost. Ili, što bi se reklo, čitaocu dokuči najviši stepen “apstraktne istinitosti”. Ona je neizostavna u književnosti i opasno se graniči s mentalnim poremećajem. Ima ljudi koji kažu da je dobar pisac uglavnom i dobar lažov. Iako su većina događaja historijske činjenice, kao i Andrićevi glavni likovi, dešavanja oko njih, međutim, kao i ambijent u kojem se radnje odvijaju, proizvod su i Andrićeve bujne mašte koja nimalo ne odudara od onoga što se podrazumijeva pod viđenjem Orijenta i orijentalizmom općenito na kršćanskom zapadu.

Neko će reći kako je i taj Orijent, pod kojim se obično podrazumijeva islamski istok, prihvatio takva viđenja samog sebe unatoč činjenici da, naprimjer, haremski ambijent na osmanlijskom dvoru nije ni nalik onom kakvim ga zamišlja i opisuje Zapad. Helem, ni Andrićev Orijent kojem pripada Bosna i Hercegovina ne odudara od predrasuda o Osmanskoj carevini. Na kraju krajeva, onaj “tamni vilajet” dugujemo upravo njemu.

EKVIVALENT ZLU

Činjenica je da je rođen stoljećima nakon što su se desili događaji-fokusi njegove naracije. Ostavimo po strani poznavanje historijskih činjenica ili dugogodišnje rovarenje po arhivu. Ono na što se izbjegava osvrnuti, i ne samo kod Andrića, jeste dio zapisa koji je svjesno i namjerno odmaknut od realnih historijskih činjenica i proizvod autorove imaginacije, a u javnosti tako lahkovjerno opasno prihvaćen istinitim. A ono čime se u posljednje vrijeme uglavnom bavimo jeste vaganje tereta ideološke zaostavštine pojedinaca iz reda svih naroda Bosne i Hercegovine, njihovom glorifikacijom ili demonizacijom, upotrebom ili zloupotrebom u dnevnopolitičke svrhe.

Otud i ta bjesomučna potraga za bošnjačkim ekvivalentom zlu počinjenom u ime ostalih dvaju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, ili zlikovcima iz njihovih redova, posebno tokom 20. stoljeća i u vrijeme kada je većina njih bila preokupirana identitetskim formiranjem nacije, posebno u nazivima ulica i škola u dijelu države gdje su Bošnjaci nekakva većina. Ovo uopće ne znači, već, štaviše, zahtijeva od Bošnjaka da se ozbiljno pozabave svojom i ulogom pojedinaca iz reda vlastitog naroda. Posebno tokom Drugog svjetskog rata.

Ivo Andrić jedan je od najvećih pripovjedača dvadesetog stoljeća. Književna gromada koja će svoju karijeru okruniti Nobelovom nagradom za književnost. Ostat će upamćen kao usamljenik i vješt diplomata. U svojim književnim djelima opsesivno je zabavljen bosanskohercegovačkim društvom u vrijeme Osmanlija. To će mu biti i temom doktorske disertacije naslova Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine, odbranjene u Grazu 1924. godine. Članom Srpske akademije nauka i umjetnosti postaje dvije godine kasnije.

Svoju političku karijeru započinje kao konzul Kraljevine Jugoslavije u nekoliko velikih centara moći u Evropi, a po dolasku Milana Stojadinovića na mjesto predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije i ministra inostranih poslova, u julu 1935. godine postavljen je za vršioca dužnosti načelnika “političkog odeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova”. U istoj Vladi Andrić, od 1937. do 1939. godine, obavlja dužnost zamjenika ministra vanjskih poslova.

Godine 1939. Ivo Andrić postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Uz nadahnut kratak govor u kojem ističe neobičnu sreću što je počašćen tim činom, Andrić 19. aprila iste godine predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru. Kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta u Beču 25. marta 1941. godine. Treba napomenuti da koncentracioni logor Dachau postoji od marta 1933. godine, a da je najzloglasniji logor u Auschwitzu profunkcionirao u maju 1940. godine. Andrić se prethodno, navodno, nije slagao s politikom Vlade pa je davao ostavku.

U pismu prijatelju Niki Miroševiću Sergiju, konzulu Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu, u znak zahvalnosti na pjesmi Kairski bazar, posvećenoj upravo njemu, Andrić, između ostalog, kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.” Andrić je, između ostalog, jedno vrijeme bio zabavljen i iseljavanjem iz Jugoslavije stanovništva “turske kulture”, zagovarajući ono što se poslije cinično prozvalo “humanim preseljavanjem”.

U svom pismu od 26. septembra 1935. godine upućenom iz Londona jugoslavenskom izaslanstvu u Ankari piše: “Iseljenici bi sa sobom mogli poneti svoju pokretnu imovinu (lične stvari, poljoprivredni inventar itd.). Što se tiče nepokretnosti, one bi se imale proceniti na izvestan način za svaki konkretan slučaj i time sume ne bi naša država ustupila iseljenicima, nego bi otvorila Turskoj jedan kredit za kupovinu robe u Jugoslaviji. Iseljenici kad dođu u Tursku dobili bi za odgovarajuće sume zemljišta u Turskoj, a turska država bi se služila kreditom u Jugoslaviji za podmirenje svojih privrednih, trgovačkih i državnih potreba (na pr. za kupovinu konja). Najzad g. Ruždi Aras je izjavio da Turska treba stanovništvo i da je voljna da primi od nas ne samo Turke nego i stanovništvo koje je srodno po mentalitetu turskom…”

U cirkularnom pismu o “iseljavanju muslimana iz Južne Srbije”, upućenom iz Beograda jugoslavenskom poslanstvu u Londonu 23. augusta 1938. godine, u svojstvu ministra pomoćnika za vanjske poslove Andrić, između ostalog, kaže: “Potrebno je, ipak, već sad reći da se radi, ukoliko se nas tiče, na iseljavanju iz Južne Srbije življa turskog jezika i turske kulture. Prema našim statističkim podacima, turska manjina u Jugoslaviji broji oko 150.000 duša, dok Turci smatraju da njen broj dostiže i do 250.000. U tim granicama svakako će biti utvrđena iseljenička kvota. Za nas, kao i za Tursku, ovo nije samo jedno nacionalno-političko pitanje, kao što se to često pominje. Socijalni razlozi nam naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika iz pasivnih krajeva države (Crna Gora, Dalmacija, Hercegovina, Lika).” (Pogledati: I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992, str. 193-194.)

DIPLOMATSKA ŠUTNJA

Nakon bombardiranja Beograda i okupacije Jugoslavije vraća se u Beograd, gdje uglavnom diplomatski mudro šuti i privodi kraju svoja dva važna djela: Travničku hroniku, a potom 1944. godine, u vrijeme najbrutalnijih četničkih pokolja po njegovom Višegradu, u dolini Lima, a prethodno u Foči i u ostatku Bosne i Hercegovine, piše Na Drini ćuprija – ljubiteljima pisane riječi definitivno najkapitalnije djelo jugoslavenske književnosti uopće, ali pod uvjetom da se ne zapitate za pobudu-povod spisatelja da se baš time bavi tokom užasnih pokolja nad bosanskomuslimanskim stanovništvom u Višegradu, gradu u kojem je rastao. Tako će u njegovom djelu, a potom i u narodu s kojim se identificirao, zauvijek ostati u ćupriju na Drini živi zazidani blizanci Stoja i Ostoja, te na kolac nabijen Radisav. Ili, pak, suludi Salko Maluhija, koji pjeni iza šupljih taraba na konzulovu kćer. Zašto se ne zapitati kako to da pozitivnog lika iz reda bosanskohercegovačkih muslimana, ili muslimana općenito, u njegovim spisima gotovo da i nema?! Ili ima, pa mi promaklo!?

Andrićeva ideološka pozadina i uvjerenja nikada nisu posebno zanimali postratnu jugoslavensku scenu niti je to pitanje neko glasnije i ozbiljnije i postavio, osim, čini mi se, Muhsin Rizvić!? Iako očita, ona se u jugoslavensku stvarnost iza Drugog svjetskog rata savršeno uklopila. Ostaje nepoznanica da li je o svojoj političkoj ulozi ikada i pitan. Član Partije postaje tek u svojoj 75. godini. Kasnije će se neke nove generacije pozivati na njegovo pisanje i ponovo pustošiti Višegrad, danas okićen Andrićgradom – u kamen uklesanim ideološkim uzusom dnevnopolitičke scene u manjem bh. entitetu.

Andrić je preminuo 1975. godine, u godini u kojoj se bosanskohercegovačke muslimane počelo smatrati pripadnicima evropsko-slavenske skupine naroda. Bio je to period kada su od svog identiteta bili dovoljno daleko, ali ipak, za svaki slučaj, ustavno ideološki čvrsto svezani za vjeru islam s onim velikim “M” u imenu tog “novog” južnoslavenskog naroda. Time je težnja srpske ideološke političke misli doživjela vrhunac. Ostvaren je cilj kojem se u manjem bh. entitetu nakon propalog plana fizičkog istrebljenja jednog naroda i danas teži, a na što nasjeda dobar dio bošnjačke političke scene, ali i uleme.

Kontinuirano guranje jednog naroda isključivo u okvire konfesionalne zajednice i kulture koja nije “općeprihvatljiva”. U prilog tome najviše govori politički gotovo prešućeno pitanje negiranja bosanskog jezika te permanentna diskriminacija u javnom životu. Ustvari, sva prava s ovu stranu entitetske granice i jesu sputana u okvire minimuma vjerskih prava i sloboda Bošnjaka. S onu stranu, posebno ondje gdje su većina, svjedoci smo svakodnevnog sustavnog nametanja vjerskih tema, podjelama po osnovu vjerskog uvjerenja, a onda i mezhepskim, pa “džabnim hadžovima”, odbjeglim kurbanima, Turcima i Arapima, ili, pak, tzv. VIP ložom u Begovoj džamiji, s čime se, jednostavno, nemoguće pomiriti.

Dakle, uglavnom islamom zbog kojeg, po Andriću, “Bosna ne samo da je bila lišena mogućnosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da učestvuje u kulturnom razvoju hrišćanske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obilježjima), nego je, štaviše, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom Zapadu”. Time se ustvari cijelog svog života i bavio. I kao diplomata, ali i kao književnik. I kao takvom, teško da ćemo mu naći ekvivalenta. A ako ćemo o vaganju tereta ideološke zaostavštine, onda se mora kazati da je druge, za manje stvari, progutala noć.

 

 

PROČITAJTE I...

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Fahrudin Radončić glavni je nosilac izazivanja, širenja i produbljivanja moralne i političke krize i negativnog stanja među Bošnjacima. Dalji trend takvih pogubnih Radončićevih utjecaja treba spriječiti glasanjem na izborima 2018. godine. Patriotske snage odgovorne su da narodu objasne karakter Radončićeve destrukcije. Ako društveni i politički faktori ispune tu vrstu svoje odgovornosti, onda ostaje samo odgovornost na narodu. Ako se problem Fahrudina Radončića ne objasni narodu, onda za posljedice nije odgovoran narod, već će biti odgovorni politički i drugi društveni faktori koji su trebali, a nisu narod osvijestili o opasnostima Radončićevog neprijateljskog djelovanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!