Ivana, Nina i Kobajagi ćilimi

Ivana i Nina, dvije mlade poduzetnice iz Ljubljane, ljepotu naših ćilima nisu htjele prepustiti zaboravu. Prošle su godine odlučile obnoviti proizvodnju izvornih bosanskih ćilima tako što su preko platforme “Kickstarter” prikupile početni kapital i potom zaposlile tkalje iz Visokog. Tako su nastali “Kobeiagi kilims”. Danas ih prodaju od Južne Koreje do Brazila

Svi smo bili svjedoci kada su iz naših domova, ne tako davno, protjerani stari bosanski ćilimi. Ručno rađeni od čiste vune na drvenim razbojima, šarenih boja, sa znakovitim i maštovitim šarama, ti izuzetno vrijedni ćilimi prodavani su budzašto, a na njihova mjesta postavljani nekvalitetni i jeftini industrijski tepisi. Malo je onih koji su im znali pravu vrijednost, a tehnika tkanja ostala je poznata samo rijetkima.

Ljepota bosanskih ćilima privukla je dvije djevojke iz Ljubljane. Ivana i Nina prilikom posjete Sarajevu poželjele su ih imati u svojim domovima. U potrazi za bosanskim ćilimom i tkaljama došle su na ideju o zajedničkom projektu: da same dizajniraju uzorke po kojima će ih tkati žene u Bosni i Hercegovini. Ustanovile su, kažu, da je čak i na Baščaršiji malo majstora starog zanata, pa se uglavnom prodaju uvozni ćilimi neatraktivnog dizajna. Odlučile su to promijeniti smatrajući da bi izvorni bosanski ćilimi ponovo mogli biti traženi i popularni ako se predstave u novom i modernom izdanju mladim generacijama.

Ivana Blaž, arhitektica porijeklom iz Viteza, i Nina Mršnik, dizajnerica i ilustratorica iz Ljubljane, kažu da su duže od godinu po cijeloj Bosni tražile tkalje. “Posjećivali smo različita mjesta u pijačnim danima. Tada je najlakše doći do informacija jer stižu stanovnici okolnih sela. Na pijaci u Visokom neko nam je rekao za Udruženje žena ‘Sumejja’, jedno od rijetkih u Bosni koje još održava tradiciju tkanja. Otišle smo do njih i predstavile im se. Predsjednica Udruženja, gospođa Lejla, pozvala nas je na kafu i odmah smo sve dogovorile”, kaže Ivana.

Tako je počela priča o ženskom poduzetništvu naziva “Kobeiagi kilims”. Visočke tkalje dobile su posao, a tradicija je oživljena.

Ističu da njihova saradnja funkcionira perfektno jer svi poštuju dogovore i rokove. “Gospođe iz ‘Sumejje’ nevjerovatni su talenti, ništa im nije problem napraviti. Njima su novi dizajni izazov, a ne problem”, kaže Ivana i dodaje da je cilj projekta oživjeti i održati predivnu tradiciju i ponuditi klijentima vrhunski produkt koji nije sezonski, nego je ručno izrađen od najkvalitetnije vune, tako da traje i duže od stotinu godina.

Sredstva za pokretanje posla dobile su na “Kickstarteru”, američkoj platformi za masovno finansiranje.

Pričaju nam da su ih oduvijek zanimali  kvalitetni i dugotrajni produkti napravljeni od prirodnih materijala. “Ćilim je upravo takav. Odrastajući u Bosni, bila sam okružena ćilimima, imala ih je skoro svaka kuća. Odatle dolazi ljubav prema ovoj rukotvorini”, kaže Ivana.

Ističe da je jedan od razloga zašto se danas ne kupuju ćilimi taj što su staromodni i što se ne uklapaju u moderno opremljene domove. “Iako je nama lično najljepša bosanska tradicionalna šara, odlučile smo se ponuditi različite dizajne. Tako smo postali interesantni većem broju ljudi. Trenutno za nas tka nekoliko žena. Većinom im pošaljem dizajn, mada mnogo puta zajedno odlučujemo o detaljima i bojama. Pratimo trendove da bismo znali šta je popularno, iako to ne utječe na naš dizajn. Trudimo se dizajnirati bezvremenski produkt”, pojašnjava Ivana.

Svaki ćilim plod je dugotrajnog ručnog rada. Samim je tim i unikatan. Naglašavaju da se pri tkanju koriste pamučna osovina i stopostotna ovčija vuna koja zbog specifične termoregulacije zimi grije, a ljeti hladi. A i bojanje vune odvija se ručno.

“Jedini je zahtjev da je vuna bosanska. Ne znam koliko ste s tim upoznati, ali u Bosni se na tone vune baca. Ljudi ne znaju šta će s njom, tako da žalimo barem malim dijelom riješiti i taj problem. Naši ćilimi mogu se kupiti u našoj online trgovini te u još dvije dizajnerske trgovine u Beču i Kopenhagenu”, pojašnjava Ivana.

Cijene ćilima “Kobeiagi” jesu od 300 do 2.000 eura, zavisno od dimenzija. “Najviše ćilima prodajemo u Njemačkoj, mada smo imale narudžbe od Brazila do Južne Koreje”, kaže Ivana. Riječ je o vrlo traženim unikatima iako nisu jeftini, jer tkalje za izradu tepiha dimenzije 100 x 70 centimetara trebaju četiri dana, a za veći s dimenzijom 200 x 300 centimetara i do šest sedmica.

Ivana nam je otkrila kako su njihovi proizvodi dobili pridjev kobeiagi.

“Zovu se tako jer naši ćilimi nisu pravi, nego kobajagi ćilimi. Tražile smo bosansku riječ koja ne zvuči bosanski. Kobeiagi je nastalo iz kobajagi. Ja sam kao mala govorila kobejagi, pa smo izbacile slovo ‘j’ jer se na različitim jezicima različito izgovara, što dodatno komplicira ionako kompliciranu riječ. Tako smo dobile kobeiagi”, kaže Ivana.

 

Pored toga što su bosanski ćilimi vrhunske kvalitete jer su rađeni na tradicionalan način i od prirodne sirovine, oni su i dugovječni, a u nekim našim kućama mogu se naći primjerci stariji od sto godina. “Kobeiagi ćilimi posebni su zbog dizajna i zbog toga što su ‘made in Europe’. Na svjetskom je tržištu 99 posto ćilima iz Azije i Afrike. Mi smo među rijetkima iz Evrope koji prodaju ćilime”, ističe Ivana.

Nina je porijeklom iz Kopra. Ona i Ivana upoznale su se na fakultetu u Veneciji, gdje je Ivana studirala arhitekturu, a Nina industrijski dizajn. Nakon završenog fakulteta, njihovi su se putevi nakratko razdvojili jer je Ivana nastavila studij u Barceloni na Univerzitetu Elisava i Universitat Politècnica de Catalunya-Campus Nord, a Nina na Royal Collage of Art u Londonu. “Radile smo na dosta različitih projekata, u arhitekturi i dizajnu i u ilustriranju, a prava saradnja počela je kad sam se doselila u Ljubljanu i udala za Nininog prijatelja iz djetinjstva. Prošle smo godine otvorile zajedničku firmu”, priča Ivana.

Kažu da žele predstavljati svoj brend na različitim sajmovima dizajna po svijetu jer tako najlakše dođu do klijenata i poslovnih partnera. “Povećanjem prodaje povećali bismo i broj žena koje rade za nas. Samim tim što ćemo pokazati da je tkanje nešto od čega se može zarađivati i živjeti, nadamo se da će se mlađa generacija žena odlučiti naučiti tkati. Tkalje u Bosni uglavnom su starije od pedeset godina. Ako se mlađe generacije ne budu učile, ova će tradicija izumrijeti”, upozorava Ivana.

“Operi noge u rijekama / Bosna je ćilimom zastrta”, završni su stihovi pjesme Bosna Nedžada Ibrišimovića. U Bosni je prilikom ulaska u kuću obavezno izuvanje obuće. To se više ne napominje, nego se podrazumijeva. Cijenjen je ovdje dom, pa time i prostirka koja se gazi jer je u njeno tkanje uloženo mnogo truda i ljubavi. Bosanski ćilimi odraz su kulture, tradicije, ali i umjetnosti naroda BiH. Predstavljaju spoj ljepote i rada. Kada je ćilim rađen na tradicionalan način, obje njegove strane izgledaju jednako, s izraženim bojama i šarama. Najpoznatiji je bio tzv. begovski ćilim, koji je tkan više mjeseci. Kada bi tkanje bilo završeno, iznošen je i okretan prema suncu kako bi se potvrdilo da kroz njega ne prolazi niti jedna zraka. Time je pokazivana gustoća tkanja i dokazivana kvaliteta. Od ukrasa su se uglavnom koristila prava, cik-cak linija, trokut, romb, kao i motivi iz flore i faune rađeni veoma stilizirano.

Prema Ivaninim riječima, nažalost, većini naših ljudi zanimljivije je tuđe od vlastitog. “Šteta da je tako jer mislim da imamo dosta toga za ponuditi svijetu. U zemljama Zapadne Evrope ljudi cijene svoju tradiciju i lokalne proizvode, samim tim su drugačiji od nas”, poručuje Ivana.

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!