Italiju će voditi stranka koja nikada nije vladala državom

Vladajuća Demokratska partija poražena je na parlamentarnim izborima održanim u Italiji 4. marta 2018. godine. Pobijedili su populisti, a predizborna kampanja i rezultati izbora pokazali su i rast “ekstremista” s različitih političkih spektara. Berlusconi se za trenutak vratio u igru, ali nije uspio doživjeti čak ni labuđi pjev

Piše: Mirza SOKOLIJA (Torino)

Svaka stranka na tek završenim parlamentarnim izborima u Italiji dobila je ponešto, a mnoge su dobile i po ušima. Ovi su izbori poraz, a vjerovatno čak i posljednji politički akt Silvija Berlusconija – zabilježimo da je 2013. godine proglašen krivim za poresku prevaru, te je po toj osnovi dobio zabranu obavljanja bilo kakve javne funkcije sve do 2019. godine. Sve to, kao i gomila drugih činjenica, a uzmimo u obzir i njegove godine, nije nimalo umanjilo Berlusconijevu predanost za “javnu stvar”. Uza sav trud, za četverostrukog premijera “lijepe čizme” glasalo je, što za Poslaničku zbornicu, što za Senat, svega nešto više od 14% Italijana. Ali, Kralj nije mrtav, živio Kralj sto godina.

Taj rezultat možemo za trenutak uporedit s “dobitkom” nekoliko “ekstremnih”, pa čak možemo reći hard core stranaka.

FAŠIZAM JE U MODI

Za “Stranku fašista trećeg milenija”, kako je stranku CasaPoundItalia (CPI) nazvao jedan od njenih osnivača Gianluca Iannone, a koja je svojim slikama i pjesmama u živoj ponudi razvijene pop-kulture krvavo vezana za dom, glasalo je približno 312 hiljada pravih Italijana, ali im do prelaska izbornog praga nedostaje još “samo” milion glasova. Budući da je od posljednjih izbora iz 2013. godine porasla za oko 6,5 puta, ovaj izborni rezultat upućuje na to da će se oni do idućih izbora učvrstiti i razgranati svoju prisutnost. Izbori su pokazali da je CPI sveprisutna. Novoosnivanje fašističkih partija, prizivanje đavla, podvrgnuto je ustavu te specifičnom zakonu. Ali, “zahvaljujući” prvoj “vladavini” bivšeg premijera Berlusconija, od 1994. do 1995. godine, “dobrodošle” su u parlament i stranke eksplicitnih fašističkih obilježja pod uvjetom da se ne kreću linijom renesanse nekadašnje fašističke partije.

Očigledno CasaPoundItalia ne skreće s puta, tako da današnja, duhom još predizborna Italija izgleda, u najmanju ruku, otvorena prema fašizmu trećeg milenija onoliko koliko je zatvorena za “emigracije trećeg milenija”: Koaliciona vlada premijera Enrica Lette, predvođena njegovom Demokratskom partijom, koja ovim izborima silazi s vlasti, spasila je 2013. godini operacijom “Mare Nostrum” približno stotinu hiljada mogućih utopljenika, što je Italiju koštalo približno devet miliona eura mjesečno, da bi u 2014. ta operacija bila zamijenjena operacijom “Triton-Frontex” pod evropskim kapetanstvom za kontrolu granica, koja košta nešto manje od tri miliona eura, što je “izvanredna ušteda” za budžet. A od 2017. godine, kada je funkciju ministra unutrašnjih poslova preuzeo Marco Minniti, kao izbor iste te Demokratske partije (Partito Democratico – PD), “imigracija” se svakim danom smanjuje. Ministrova je terapija djelotvorna: stopa imigracije u 2017. smanjila se za 34,24%.

Fašizam je u modi, a Italija je zemlja mode, a i moderna je to zemlja. Možemo reći da je taj kaput na ovako elegantnim izborima obuklo skoro svako stoto biračko lice. Tako da se postavlja pitanje: koliko bi trebalo da opadne imigracija koja se “vrtoglavice” smanjila u posljednje vrijeme da bi ovom dijelu biračkog tijela bilo dovoljno komotno na svom tlu? Lider CPI-a Simone di Stefano nedavno je govorio o ekonomsko-demokratskoj invaziji Libije, “da ih naučimo šta je civilizacija”. Njihov je motiv: “Prvo Italijani.” Oni nude povratak prava na svoju valutu i vlastitu ekonomsku politiku oslanjajući se na ustav, a obraćaju se i onoj srednjoj klasi koja želi zadržati svoje postojeće nekretnine i da, možda, kupi novi stan, osnuje porodicu.

RADIKALNI LJEVIČARI UZVRAĆAJU UDARAC

Na drugoj strani političkog spektra nalazimo Potere al Popolo, radikalnu ljevičarsku stranku na čelo koje je stala Viola Carofalo, prekarna istraživačica s Filozofskog fakultetu u Napulju. Podržana od niza evropskih stranaka slične političke inspiracije, nakon samo četiri mjeseca postojanja, skupila je 370 hiljada glasova. Njihova aktivnost ima podršku gradonačelnika Napulja Luigija de Magistrisa, bivšeg briljantnog sudije koji se usprotivio mjerama štednje primjenjujući kreativno-pravnu znanost. Uz ironiju, satiru i “malo ludila”, ova stranka iskazuje da je situacija u zemlji veoma loša i kako je vrijeme da se sva ljevica aktivna na socijalnom planu, od aktivista, studenata, radnika i penzionera, pa sve do slojeva društva na margini, prepozna i aktivira i u Italiji, ali i na evropskom planu te snažno suprotstavi ekonomskim okovima Evropske unije, čineći ono sve što je moguće da Evropa izađe iz neoliberalne sheme, spremna da “prevrne” sto ako se ne nađe prostor za ono što bivši grčki ministar finansija Ioannis Varoufakis zove demokratizacijom Evrope.

Na trećem mjestu među “ekstremima” je +Europa, koja je, izgleda, posvećena duhu hiperliberalizma, gdje to “plus” predstavlja ono što misle da Italiji fali. U svom programu stranka se otvoreno zalaže za gore sutra, kao što je blokada javne potrošnje za narednih pet godina. Oni bi da pojačaju terapiju: samo jake doze liberalizma spašavaju od kataklizme, što je nenaučno iskazano kao jedino rješenje. Na čelu +Europa poznata je Emma Bonino, bivša ministrica za evropske politike, pa za međunarodnu trgovinu, i najzad za vanjske poslove 2013. godine. Unatoč otvorenom i strogom programu, na ovo se zvono odazvalo svega 2,5% glasača, koje možemo, donekle, shvatiti kao evrodogmatike. +Europa na ovim izborima bila je u koaliciji s PD-om, čije mjere jesu neoliberalne, ali nikad nisu tako snažno najavljene kao što je učinila Emma Bonino.

ODLAZAK SLAVNE LJEVICE

Pad vladajućeg PD-a, stranke lijevog centra, dovest će do automatske statutarne smjene sekretara Mattea Renzija s njenog čela čim se nova vlada (koja vlada?) ustoliči. Od 25,4% glasova iz 2013, ova velika stranka dobila je na novim izborima povjerenje između 18 i 19% glasača. Na takav rezultat razočarano gleda – iz svog ugla poduzetnika u polju mehanike – jedan dobro informirani pedesetogodišnji Italijan, ne posve nostalgičan, ali vezan za svoju ideju demokratije, koji je doživio životni luk stranke čiji su korijeni u slavnoj Partito Comunista Italiano (PCI), kao na poraz te slavne ljevice, koja se, uprkos svemu, ipak sve do danas dobro držala, obavila težak posao kojeg se prihvatila puna elana u ovih pet godina.

Dakle, naš pedesetogodišnjak dijeli ponosan stav s izlaznim sekretarom da su “momci” i “djevojke” iz PD-a zmajski i svojski uradili možda i više nego što je bilo moguće. Na postizbornoj pres-konferenciji Matteo Renzi značajno je sažeo kolektivni identitet svoje stranke riječima: “Mi smo otvoreno društvo – Oni zatvoreno, Mi smo neustrašivi – Oni gaje kulturu straha, Mi gajimo znanost – Oni su antiznanstveno orijentirani, Mi zdravi realizam – Oni fake news.” Renzi je potvrdio da će PD biti u opoziciji i da neće biti štaka za formiranje vlada s pobjednicima na nisko uzvišenom postolju prvog mjesta, za koje se izborio Movimento Cinque Stelle (M5S).

Svima fali glasova, glasova nikad dosta, izlaznost na ove izbore bila je približno 72%. Movimento nikada nije stupao u koaliciju. Bio je zatvoren u svoju čahuru koju je hranio duhom iskrenosti i providnosti. Oni su do sad bili čisti i ne bi da se prljaju. Međutim, već prije nego što su se znali rezultati, objavili su, na iznenađenje, njihovu moguću garnituru vlade koja pokazuje neočekivanu otvorenost ka dogovoru pa i sa samim nečistim PD-om. U vrhovima nekih struja PD-a, koji izgledaju otvoreniji ka Movimentu, već se izražava negodovanje prema “intoleranciji” koju prema “pobjednicima” pokazuje izlazni, a po nekim već od aparata sažvakani sekretar PD-a. On svijetlog i ponosnog obraza predaje ključeva od kuće, dakle od države. Ta javna stvar kod tog visokog državnog činovnika prelazi u pravno-imovinski pojam, domovina se preslikava u imovinu, za koju on nije spreman potpisati punomoć došlama. Imovinski je osjećaj jak i veoma izražen kod Italijana. A zasad Renzi ne bi dao ni svoj bicikl na jedan đir.

NOVA STRANKA DOŠLA JE NA VLAST

Opće je slavlje, 11 miliona Italijanki i Italijana slavi pobjedu Movimenta, dok se kandidat ove stranke za premijera Italije Luigi di Maio s rimske Piazze del Popolo obraća narodu otvarajući srce. S maskom naivnog igrača koja se čini kao stil ovog tridesetogodišnjeg državnika izražava radost zbog podrške koju je dobio. Koliko je njegov govor prožet duhom revanšizma? Mnogo, traje to dugo. Dakle, slavi se revanšizam. Revanšizam prema čemu? Pa prema jednom specifičnom proizvodu ovog društva koji je danas označio kao dan smrti ideologija. Movimento je u pokretu, pogledajte fotografije u predizbornim projekcijama. Taj balon doista izgleda kao da može šetati po baricentru političkog polja.

Drugo mjesto osvojila je Lega Nord, nekadašnji glavni saveznik Silvija Berlusconija. S Matteom Salvinijem na čelu, nakon dugog šegrtovanja, ostvarila je bolji rezultat od majstora. Pod Salvinijevim vodstvom proširila je horizonte, te se iz separatističke sjevernjačke partije pretvorila u nacionalnu stranku i sa svojim obnovljenim vidicima uspjela privući između 18 i 19% birača.

Loša je situacija i za druge ljevičare. Savez Liberi e Uguali (LeU), u kojem su i neki od bivših sekretara Demokratske partije, i kojeg čine progresističke stranke raširene po cijeloj državi, nije naišao na visok odziv za svoju retoriku. Privukli su malo više od 3% glasača, dakle minimum da si osiguraju ostanak u parlamentu.

Svi se pozivaju na ustav, a hoće li to silno učenje ustava učiniti da građani ove države prestanu gledati samo sebe u tako inspirativnoj umotvorini kao što je italijanski ustav?!

PROČITAJTE I...

Da nije bilo direktnog prijenosa samita u Teheranu, čitanje 12 tačaka saopćenja u velikoj bi mjeri sakrilo stepen neslaganja tri garantora Astane. Ključni moment jeste onaj kada je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan predložio da se u saopćenje uvrsti prekid vatre. Dok Erdoğan izlaže prijedlog, predsjednik Irana Rouhani s jedva primjetnim osmijehom očekuje Putinovu reakciju. Neki analitičari tumače potez oko prijenosa upravo pokušajem Iranaca da se Erdoğan izloži javnom “poniženju” kada njegov prijedlog Rusija odbije

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!