Istjerali ste šejtane iz čaršije

Nisam neki simpatizer jeseni, iako je to pomalo bogohulno ustvrditi. Jesen, na svoj način, svakodnevicu boji svojim bojama, a one su, tako, pomalo depresivne i tmurne. Perjanica jeseni je oktobar, a on, barem meni, bez Isnama Taljića nikada neće biti isti

“Pišem pomalo, imam dosta planova, ali sve to ide sporo. Bole me ruke pa ne mogu.” Ovim bi riječima Isnam Taljić odgovarao na moje upite o njegovom pisanju. Znao sam da se ne osjeća dobro. Zapravo, posljednja poruka od njega bila je: “Hasta sam. Budem u stanu, uz idenje po ambulantama i bolničku terapiju.” To mi je napisao 27. septembra 2017. godine. Prethodno mi je pričao kako radi na novim projektima koji su još uvijek u fazi radnog materijala. Pisao bi noću i često ponavljao da ga bole ruke. Za to je imao zanimljivo objašnjenje.

Još u bivšoj nam zajedničkoj državi, kao novinar i urednik, a kasnije i sve zaposleniji lektor, svakodnevno je kucao tekstove na pisaćoj mašini. Tipke je trebalo poprilično jako stiskati, odnosno “mlatiti”, kako je i sam volio govoriti. To mu je jednostavno ušlo pod kožu pa je i kasnije, na kompjuterima, snažno lupao po tastaturi koju je zbog toga često morao mijenjati jer bi se brzo pohabala. Sve to ostavilo je traga pa su ga, kako je vrijeme odmicalo, sve ozbiljnije boljeli prsti, odnosno jagodice prstiju, pa je zbog toga sve teže pisao.

Sjedili smo uglavnom kod njega u stanu, odmah iza Pionirske. Ako bismo se i odlučili za šetnju, to bi bilo uglavnom do restorana “Popaj”, gdje bismo se sladili razgovorom i pili svoja pića: ja kahvu, a on Colu. Nikada nisam vidio nekoga ko toliko pije Colu i puši cigarete. Konobar nije morao ni dolaziti; Isnam bi mu samo mahnuo i već je stizala nova Cola. Nije bio vozač. Ustvari, mislim da nije ni imao položen vozački ispit pa bismo se ponekad provozali do Baščaršije. U tome je uživao. Tražio bi da se vozimo do različitih lokacija: idemo platiti račune, u trgovinu, do bankomata, na Tabiju, Vrelo Bosne… Ipak, najljepše se osjećao u svom stanu.

Stalno su pristizale zamolbe različitih ljudi iz svih krajeva svijeta. Tražili su mu lekturu, uređivanje knjiga, savjete i sugestije… Često je morao odbijati jer mu zdravlje nije dozvoljavalo da radi. Ljutila ga je nepismenost, posebno po društvenim mrežama. Bio sam prisutan kada se nerado prihvatio da bude urednik dvije knjige, i to nakon što se dugo pravdao kako ne može stići. Na kraju mi je rekao: “Šta bih, mladi su ljudi i treba ih podržati!?”

Nije bilo sudbine da se zajedno provozamo do Mostara, iako je to često napominjao. Volio je naše bosanske ulice i sokake. Jednostavno, mamio ga je taj šmek kaldrme. Često je naglašavao kako se upravo u tim sokacima odvija istinski život u svoj svojoj punini. O tome je često i pisao u svojim djelima. Koliko me sjećanje služi, posljednje putovanje na dalje staze imao je prema Sandžaku, gdje je prisustvovao određenim svečanostima, promovirao svoje knjige i, općenito, govorio o književnosti.

Ljubav prema sokacima na zanimljiv način mi je prepričao i kroz događaj koji se zbio u časnoj Mekki, kada je, bježeći od gradske vreve, odlučio klanjati džumu u nekoj sporednoj, mahalskoj džamiji. Pušeći cigaretu, primijetio je čovjeka pohabane odjeće i s bar sedamdesetak ljeta na leđima. Odlučio je dati mu nešto rijala, ali ih nije mogao pronaći, iako je bio siguran da su negdje u džepu. Našao ih je tek kada je čovjek već promakao u džamiju. Kada je i on ušao i kada je počela hutba, Isnam se skoro skamenio. Isti onaj čovjek kome je maloprije kanio udijeliti sadaku stajao je na minberu i držao hutbu. Tražio sam dozvolu da to uvrstim u svoj roman i vrlo rado mi je dozvolio uz napomenu da i tamo, u Meki, sokaci imaju posebnu draž.

S njim sam uradio i svoj prvi radijski intervju koji će mi ostati u posebnom sjećanju iz nekoliko razloga, a mogu spomenuti barem dva. Prvo, u pitanju je renomirani književnik s kojim se baš i nema prilike svaki dan raditi emisija, a drugi je sama emisija. Dogovarali smo koncept i teme koje bismo mogli tretirati kroz nekih pola sata, koliko emisija traje. Gledao sam da se adekvatno pripremim, osmislio sam koncept i priredio, po meni, zanimljiva i atraktivna pitanja o njegovim životnim djelima, književnosti danas, mladim piscima, navici čitanja… Sjeli smo u studio, krenula je uvodna špica, a ja sam rovio po džepovima tražeći USB sa spremnom najavom, tezama i pitanjima. Nije ga bilo. Tražio sam gdje god sam stigao, ali bez uspjeha. Nije bilo druge nego da sve bude spontano i samo od sebe. I bilo je tako. Isnam mi je na kraju kazao kako je emisija bila vrlo opuštena i spontana te kako je zaista uživao. Znao sam da to nije puka floskula jer u njega nije bilo nikakvog dovijanja i umotavanja u celofan – on bi kazao jasno i direktno, pa bilo to po volji ili ne. USB sam našao tek iduće sedmice, a bio je u susjednoj prostoriji, kod tonca. Tu sam ga ostavio određujući muzičku podlogu emisije pred intervju.

Desilo se tom prilikom još nekoliko zgoda. Isnam se kod tonca raspitivao o programskoj shemi. Pitao je ima li živog programa s uključivanjem slušalaca. Kada je dobio odričan odgovor, sugerirao je da se mora uvesti takva praksa jer je to najbolji način “vaganja” stanja na radiju. Primijetio je da nije shvaćen sasvim ozbiljno te je nadugo i naširoko pričao o svom radijskom iskustvu u Sloveniji, što je uveliko promijenilo tok razgovora. Nažalost, nije bilo dovoljno vremena te smo otišli svojim putem.

Neposredno pred intervju, jedan od uposlenika radija me priupitao o zakletvi i njenoj težini. Čim je podrobnije objasnio svoje pitanje, Isnam je prokužio da on, zapravo, ne pita o zakletvi nego o kletvi te mu je brzinski dao par objašnjenja i praktičnih primjera, a ja sam uživao u tome što ne moram i sam objašnjavati ono što je vrli književnik objasnio do tančina.

Iste večeri imali smo promociju Isnamovih knjiga, budući da je tih dana ostvario rijetko viđeni podvig u književnosti jer je u isto vrijeme objavio čak četiri knjige: roman, zbirku pripovijetki i dva igrokaza. Ispričao sam prisutnima nezgodu s USB-om i svi smo se poprilično zabavili i nasmijali. Po običaju, na samom početku me ispravio jer sam ga najavio baš onako kako nije volio. Znao sam to, ali mi je opet promaklo. Naime, njegovo prezime Taljić kazao sam s dugim vokalom a, na što je odmah reagirao i kazao kako se izgovara kratko.

Tu su večer njegove knjige trebale biti u prvom planu. Ipak, spomenuo ih je tek usput. Pričao je o sasvim drugoj temi. “Na nama je da sačuvamo svoj identitet!”, počeo je, a potom objasnio značenje te riječi u svakodnevnom životu. Govorio je o kulturi jezika, stanovanja, kuće i okućnice, odjeće, namještaja, bašte, cvijeća, rođenja, škole, svadbe, smrti i svega drugog kroz prizmu naših običaja i tradicije koju sasvim bezrazložno ispuštamo iz ruku i tako nesvjesno dižemo ruke od svog identiteta, odnosno od samih sebe. “Provozaj me koji krug po čaršiji da razgledam malo sokake i ulice”, rekao mi je poslije toga. Primijetio je da su na oba ulaza u grad postavljeni kružni tokovi, što je pohvalio i ustvrdio kako smo na mudar način “istjerali šejtane iz čaršije”. Naravno, aludirao je na detalj iz islamskog učenja po kome se šejtani masovnije okupljaju na raskrsnicama te su kružni tokovi mudar način da se zlim đavlima doskoči.

Nikada se nije hvalio, premda je itekako imao razloga i materijala za to. Dovoljno je reći da je izdao čak 16 romana, po čemu je najuspješniji književnik među Bošnjacima. Pojedini romani imali su milionske tiraže i redovna su lektira u školama u dalekoj Maleziji. Takav je, recimo, Roman o Srebrenici. Još od Vlasenice, u kojoj se rodio 1954. godine, i tamošnjih gimnazijskih dana, pokretao je i uređivao brojne časopise te bio član njihovih redakcija. Poseban trag ostavio je u Oslobođenju i Ljiljanu. Jedini je tri puta osvojio prvo mjesto na književnom natječaju za kratku pripovijetku Zija Dizdarević, i to 1983, 1986. i 2001. godine. Zapravo, gotovo da ne postoji iole ozbiljnija književna nagrada u regiji kojom se Isnam Taljić u određenom periodu nije okitio. Prevođen je na brojne svjetske jezike, njegove pripovijetke ušle su u mnoge antologije i, ukratko, zauzeo je zasluženo mjesto na književnom nebu, kako Bosne i Hercegovine, tako i svijeta.

Posljednjih godina živio je skromno i poprilično daleko od očiju javnosti, pišući onoliko koliko mu je zdravlje dozvoljavalo. Umro je 12. oktobra 2017. godine u svom stanu u Sarajevu. Ukopan je na sarajevskom groblju Vlakovo. Bosnu i Hercegovinu bezrezervno je volio i mnogo joj dao i u naslijeđe ostavio. Nažalost, njegova voljena zemlja nije mu se odužila onako kako je zaslužio. Neka je Allahov rahmet Isnamovoj plemenitoj duši!

P. S.

Nisam neki simpatizer jeseni, iako je to pomalo bogohulno ustvrditi. Jesen, na svoj način, svakodnevicu boji svojim bojama, a one su, tako, pomalo depresivne i tmurne. Perjanica jeseni je oktobar, a on, barem meni, bez Isnama Taljića nikada neće biti isti.

 

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!