Istinski heroji uvijek su na pravoj strani

U neposrednim borbama s daleko opremljenijim i organiziranijim neprijateljem pada i naša prva žrtva. Tada nisam ni znao kojoj vjeri Peđa pripada ni kako se izjašnjava, a to mi nije bilo ni važno. Ali, danas je važno reći da je bio Srbin. Ovo je vrijeme kada nas optužuju da smo bili muslimanska vojska, da smo se borili za islamsku “findžan” državu. I mi, nekako, bez obzira što dobro znamo da su te optužbe puka izmišljotina, moramo dokazivati ono što je tada bilo potpuno jasno i u šta niko nije sumnjao – da se istinski borimo samo za slobodu, da branimo vlastite živote i naše porodice

Krivotvorenje događaja i pojava iz bosanskohercegovačke prošlosti devedesetih godina prošlog stoljeća ozbiljan je strateški projekt, čija je realizacija intenzivirana odmah nakon završetka oružane agresije na našu zemlju. Isti oni koji su Bosnu željeli izbrisati s geografske karte, kada su konačno shvatili da to nije moguće, započeli su plan B, ili ono što je u narodu poznato kao “specijalni rat”.

Pokrenuta je vrlo gruba medijska ofanziva na Bosnu i Hercegovinu, čiji je cilj bio da se u demokratskom svijetu kreira lažna slika o karakteru rata. Kreirane su sintagme “zaraćene strane”, “muslimansko rukovodstvo”, “islamizacija Armije RBiH” i sl. Takva kampanja nastavljena je do današnjeg dana i ne prestaje jer masovne zločine počinjene nad Bošnjacima valja nekako opravdati. A teško je priznati moralnu superiornost naroda koji je, kada je bio na rubu nestanka, dokazao da želi državu u kojoj ima mjesta za sve.

Postoji bezbroj dokaza, primjera, svjedoka da je bosanska armija bila utemeljena na najvišim moralnim principima i da je rukovodstvo međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine i u najtežim uvjetima čuvalo humanističke i demokratske vrijednosti. A ono što je vojsku koja brani razlikovalo od vojski koje napadaju jeste i njen bosanski, patriotski, multietnički karakter. O tome mogu i želim govoriti i iz ličnog iskustva.

Odrastao sam na Čengić Vili, sarajevskom naselju koje se nalazi otprilike na pola puta između Ilidže i Baščaršije, uz tramvajsku prugu. Stanovništvo je tu uvijek bilo izmiješano, tako da smo zajedno išli u školu i družili se, Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Albanci, Romi, Jevreji, kao i djeca iz tzv. miješanih brakova.

Kada je počela oružana agresija na našu državu, imao sam nepunih šesnaest godina, a početkom aprila sam se, kao dječak, priključio Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. U našim jedinicama našli su se i moje komšije i školski drugovi, Elvedin, Zoran, Ranko, Midhat, Aco, Miro, Tonči, Oliver, Sejo, Peđa, Safet, Karlo, Edo… Neki su od njih i danas živi, a neki su poginuli braneći svoj grad i svoju domovinu.

Prva borbena akcija u kojoj smo učestvovali desila se 8. juna u Milinkladskoj ulici. Većini nas to je bio prvi susret s oružjem, nikad ranije nismo držali pušku u rukama. Tog dana, naše jedinice na drugoj strani oslobodile su brdo Žuč. Četiri dana kasnije, ponovo krećemo na Hrasno Brdo. U neposrednim borbama s daleko opremljenijim i organiziranijim neprijateljem pada i naša prva žrtva. Poginuo je naš saborac, brat mog školskog druga, Predrag. Snajper ga je pogodio u trenutku kad je prelazio preko jedne drvene ograde. I dok sam živ, neću to zaboraviti jer me medicinska sestra Zrinka, Hrvatica, zamolila da joj pomognem oko njegovog tijela. Tada sam prvi put, nažalost ne i posljednji, vidio kako se gubi život. Poslije sam ga s još nekoliko drugova nosio do magistralne ceste, gdje nas je čekalo neko auto. Tada nisam ni znao kojoj vjeri Peđa pripada ni kako se izjašnjava, a to mi nije bilo ni važno. Znao sam samo da se nedavno oženio i da nema djece.

Ali, danas je važno reći da je bio Srbin. Ovo je vrijeme kada nas optužuju da smo bili muslimanska vojska, da smo se borili za islamsku “findžan” državu. I mi, nekako, bez obzira što dobro znamo da su te optužbe puka izmišljotina, moramo dokazivati ono što je tada bilo potpuno jasno i u šta niko nije sumnjao – da se istinski borimo samo za slobodu, da branimo vlastite živote i naše porodice. I znali smo da oni koji nas vode, oni iza kojih smo stali, žele normalnu državu u kojoj će biti mjesta za sve. Znali su to i bosanski Srbi, istinski heroji koji su bez mnogo razmišljanja izabrali stranu. Svakom normalnom čovjeku bilo je potpuno jasno da ogromna vojna sila ratuje protiv naroda, da zločinačka politika SDS-a namjerava cijelu Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao. Sasvim se jasno vidjela razlika između dobra i zla. Tu razliku, tu suštu suprotnost, nije vidio samo onaj ko je nije želio vidjeti.

A vidjeli su je mnogi bosanski domoljubi, i muslimani i nemuslimani, i Bošnjaci i nebošnjaci. Svi su vidjeli da nikome od nas ne pada napamet da ruši crkve ili da zlostavlja bilo koga i iz bilo kojeg razloga. Vidio je to sav civilizirani svijet.

A bosanski Srbi u redovima svoje bosanske armije pokazali su veliku hrabrost. I utkali su sebe u nju. Bili su prirodni dio jednog narodnog pokreta za slobodu. Kao takvi, bili su prihvaćeni i od svojih saboraca, ali i prepoznati od najviših vojnih i građanskih struktura. Neki su od njih i odlikovani najvišim ratnim priznanjima. “Zlatni ljiljani” upisani su kraj imena Čede Domuza, Marka Petrovića, Radenka Abazovića, Nebojše Dropca, Predraga Lasice, Sretena Lojanice… A neumorni čuvar istine i borac protiv zaborava Avdo Huseinović uskoro će uraditi poseban film u kojem će biti prikazani istinski heroji odbrane naše domovine, najčasnije bosanske patriote, bosanski Srbi koji nisu željeli slijediti zločinačku politiku uništavanja nego su izabrali humanost i patriotizam.

Ulice u slobodnim bosanskohercegovačkim gradovima nose imena bosanskih junaka svih vjera i nacija, da svjedoče o vremenu kada su se svi dobronamjerni ljudi našli na istoj strani, onoj koja je čuvala i svoj i tuđi obraz, i svoje i tuđe dostojanstvo. Ni do danas se odnos prema vrijednostima nije promijenio. Oni koji su činili zločine u ratu danas negiraju pravo na jezik, diskriminiraju povratnike, razvaljuju i državu i njene vrijednosti, a oni koji su se branili i dalje pokušavaju izgraditi društvo komotno za sve. Izgleda da drugačije nije ni moguće.

Uzalud će se u glavama i centrima iz kojih potiče svaka vrsta destrukcije smišljati načini da se istina sakrije, da se historija izbriše. Uvijek će biti onih koji znaju i pamte, ostat će potomci svjedoka historijskih događaja, knjige, dokumenti. I pored silnih pokušaja da se prikrije njena antifašistička, multietnička i humana dimenzija, Armija Republike Bosne i Hercegovine ostat će najsvjetliji primjer čovječnosti, na kojem će se odgajati buduće generacije i kod nas i u cijelom humanom demokratskom svijetu.

 

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!