Istanbulska konvencija podijelila Hrvatsku

Pojmovi roda i rodne ideologije izazvali su velike prijepore i političko-ideološka sučeljavanja u Hrvatskoj posljednjih mjeseci. Ionako polarizirano društvo nepomirljivih protivnika zauzelo je dva suprotstavljena stava, a veoma je malen broj onih koji problemu pokušavaju prići s više aspekata. Kao, uostalom, i u svim drugim društvenim antagonizmima

Istanbulska konvencija skraćeni je naziv za Konvenciju Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Vijeće Evrope prihvatilo ju je 11. maja 2011. godine u Istanbulu. Ona ima status međunarodnog ugovora i time je pravno jača od nacionalnih zakona, odnosno, iznad je nacionalnih ustava. Države koje ju ratificiraju trebaju svoj ustav, gdje je to potrebno, ali i ostale zakone, podrediti i prilagoditi zahtjevima Konvencije. Time postaju podložne kontroli međunarodne skupine pod nazivom GREVIO, koja nadzire provedbu Konvencije, osobito na području državnih javnih politika (školstvo, mediji, antidiskriminacijska politika…). Do marta 2018. godine Konvenciju je ratificiralo 28 od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Evrope. Konvenciju uopće nisu potpisali Rusija i Azerbejdžan.

Prema najavama, Hrvatski sabor trebao bi odlučivati o ratifikaciji Istanbulske konvencije nakon što ju Vlada stavi u proceduru tokom ove godine. Na javnoj raspravi o Prijedlogu zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije (provedenoj na Vladinoj stranici e-savjetovanja u julu 2017. godine) 80% od ukupno tristotinjak sudionika izrazilo je protivljenje prihvaćanju Konvencije. Ratifikacija Konvencije postala je vrućom političkom temom u Hrvatskoj, posebno nakon što je premijer Plenković najavio da će se Vlada ubrzo očitovati o njezinoj ratifikaciji, eventualnim rezervama i dati ju Saboru na usvajanje. Naime, iako je Hrvatska potpisom preuzela obavezu primjene njezinih odredbi, tek saborskom ratifikacijom to formalno i čini i tada nastupaju promjene zakonodavnog okvira.

BORBA PROTIV NASILJA, UZ MALO IDEOLOGIJE

Zagovornici ratifikacije tvrde da svako odugovlačenje i time izostanak nužnih promjena u zakonodavstvu doprinosi daljnjem širenju nasilja i kršenju ljudskih prava žena i djece, žrtava nasilja. Odnosno, tvrde da Konvencija pruža širu i obuhvatniju zaštitu žena i djece od postojećih zakonskih normi. Činjenica je da raste broj slučajeva nasilja, čak i ekstremnog, i da je potrebno što prije poboljšati zakonodavni okvir, uskladiti zakonska rješenja i pojačati nadzor te sankcijsku politiku. Kako mnoga nacionalna zakonodavstva to ne čine, prepoznata je potreba da se, barem na evropskoj razini, oni trebaju normativno definirati, ne samo sankcijama za počinjenje nasilja već i sprečavanjem sekundarne viktimizacije, kao i širom definicijom nasilnih djela.

O ovom postoji društveni konsenzus, ali protivnici ratifikacije tvrde i da postojeći zakonski okvir pruža mogućnosti efikasne borbe za ostvarenje svrhe i ciljeva Konvencije, naravno, uz potrebne promjene i usklađenja, pa i ne vide svrhu njezine ratifikacije, iako ih praksa demantira. Posebno zato što tvrde da ona na mala vrata uvodi tzv. rodnu ideologiju i u obrazovni proces, a i neke ideološke premise stavlja iznad Ustava i nacionalnih zakona. Upravo su pojmovi roda i rodne ideologije izazvali velike prijepore i političko-ideološka sučeljavanja u Hrvatskoj posljednjih mjeseci, dok se rasprava zaoštrila posljednjih sedmica. Ionako polarizirano društvo nepomirljivih protivnika zauzelo je dva suprotstavljena stava, a veoma je malen broj onih koji problemu pokušavaju prići s više aspekata. Kao, uostalom, i u svim drugim društvenim antagonizmima.

Konvencija se sastoji od samog teksta, pojašnjenja i tumačenja pojmova i definicija. Definicija roda koja je već dugo u upotrebi u starijim i ranije ratificiranim konvencijama, u Istanbulskoj konvenciji odnosi se na muškarce i žene, odnosno njihove društveno oblikovane uloge, ponašanja i aktivnosti koje pojedino društvo smatra prikladnim za žene i muškarce. Dakle, ovdje se spol smatra odlučujućim faktorom rodnog identiteta. Iz ove definicije deriviran je pojam rodno utemeljenog nasilja koje se odnosi na nasilje uzrokovano rodno pretpostavljenim ulogama, pa se tekst Konvencije, iako je posvećen zaštiti žena, što podrazumijeva i djevojke i djevojčice mlađe od 18 godina, osvrće i na rodno utemeljeno nasilje nad muškarcima i dječacima. Konvencija predviđa pojačanje nadzora i prevencije ponavljanja zločina, predviđa međunarodnu saradnju, interno nacionalno i eksterno internacionalno usklađenje zakona i instrumente efikasne zaštite žrtava. Također, kriminalizira tzv. zločin iz časti, prisilan brak, mutilaciju ženskih spolnih organa, čak i eksplicite definira seksualno nasilje nad ženama i silovanje, odnosno precizno pojašnjava koje se vrste penetracije smatraju seksualnim nasiljem.

No, ne zaustavlja se tu, već i pojašnjava i druge vrste seksualnog nasilja koje ne uključuju penetraciju, što je za jedan opći dokument ove vrste prilično zanimljivo. Nasilje nije samo fizičko već i psihičko i ekonomsko, te predstavlja diskriminaciju žena i djece. Kako se odredbe Konvencije moraju uskladiti s nacionalnim zakonodavstvima svake zemlje ponaosob, date su mogućnosti rezervi, ali samo za neke članove, i to najviše na dva perioda od po maksimalno pet godina. Te se rezerve odnose na odredbe o naknadi štete, inkriminaciju psihičkog nasilja i uhođenja, nadležnosti nad osobama s prebivalištem, neuvjetovanu nadležnost i progon i prije prijave žrtve, postupke ex parte i ex oficio, dulju zastaru za inkriminirane akte tjelesnog nasilja, prisilnog braka i mutilacije ženskih spolnih organa te davanje boravišnog statusa i azila žrtvi.

Načelno se može reći da se Konvencija bavi vrlo širokim pojasom mjera za ukidanje diskriminacija po svim osnovama, rasi, spolu, vjeri, naciji, ali i rodu i rodnom identitetu, što, zapravo, protivnici ratifikacije smatraju spornim. Naime, u stavu 3. člana 4. Konvencije kao osnovi za diskriminaciju navode se rod i rodni identitet, koji, naravno, ne mora biti vezan sa spolom. Definiraju se i opće obaveze poput iskorjenjivanja predrasuda, ali i tradicija, običaja i prakse koji se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili stereotipnim ulogama muškaraca i žena. Ovo potonje može biti problematično u budućnosti jer se onda i neke nepromjenjive vjerske norme mogu početi smatrati i proglasiti takvima. Zanimljivo je da se u smislu mutilacije u Konvenciji ne spominje muški spolni organ, ali cirkumciziju, koja je negdje vjerski, a negdje i medicinski standard, recimo, Island, koji još uvijek nije ratificirao Konvenciju, želi kriminalizirati do punoljetnosti jer ju smatra mutilacijom.

Ovaj primjer postavlja pitanje mogućih vrlo ekstenzivnih tumačenja odredbi Konvencije i njihove implementacije u zakone. Posebno ako je predviđeno nadzorno tijelo koje potpuno neovisno brine o provedbi odredbi Konvencije u nacionalna zakonodavstva. U nastavku stav 5. istog člana stipulira da kultura, vjera i tradicija, ili tzv. čast, ne mogu biti smatrani opravdanjem za bilo koje djelo nasilja po Konvenciji. Ovdje se, također, može prepoznati opasnost da se u sprečavanju diskriminacije počinju potirati legitimna načela vjere koja se protive promociji homoseksualizma, transseksualizma, biseksualizma i tome slično.

Vrlo važan aspekt definiraju članovi 13. i 14., koji traže podizanje opće svijesti i intervencije u obrazovnim programima u smislu diskriminacije. Ovdje protivnici ratifikacije vide opasnost da se tzv. rodna ideologija ugradi u nastavne programe, posebno kada je riječ o rodnoj neutralnosti, odnosno rodnoj orijentaciji koja je neovisna, ili barem nije dominantno ovisna o spolu.

Oglasila se i nacionalno konzervativna Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Još u decembru objavila je tekst kojim se obraća i javnosti i dužnosnicima. Prepoznaje i ne spori da je glavni cilj dokumenta zaštita žena i obitelji od nasilja, ali smatra da se dijelovi Konvencije temelje na rodnoj ideologiji, što za odgojno-obrazovni sistem Hrvatske smatra neprihvatljivim jer u njega ne treba unositi zasade rodne ili druge partikularne ideologije. Uz malo nacionalnog romantizma o identitetu naroda i kulture, HAZU ističe važnost kontinuiranog kritičkog promišljanja i prihvaćanja novih spoznaja koje ulaze u sadržaje obrazovanja, prihvatljivih za djecu i mlade te njihove roditelje koji imaju prirodno pravo odgajati djecu u vlastitom svjetonazoru.

HAZU ukazuje da školska izobrazba o pozicijama žena i muškaraca u društvu ne smije biti usmjerena na negiranje muško-ženskih spolnih i svih drugih posljedičnih razlika jer su one biološki, evolucijski, anatomski i funkcionalno zadane. Također, cilj izobrazbe ne smije biti ni nametanje shvaćanja da između muškaraca i žena nema razlika koje proistječu iz njihove biološke i evolucijske različitosti, a što je sadržano u ideji da dijete samo bira svoj rod. Cilj mora biti osvješćivanje djece i mladih o razlikama muškaraca i žena i da te razlike ne smiju služiti kao osnova za društvenu diskriminaciju. To se ne može postići negiranjem i tabuiziranjem razlika, nego osvješćivanjem vrijednosti ženske i muške ljudske osobe. Ravnopravnost spolova ne smije se tražiti u negiranju prirode, nego u iskrenom, objektivnom i poštenom odnosu prema njoj.

Kod odredbi o istražnim, sankcijskim i kaznenim okvirima, a zbog navedene “rodne uvjetovanosti” nasilja, moguće je da se pribjegne zakonskim intervencijama koje bi mogle kršiti ljudska prava. Ovu opasnost prepoznaje se u komentarima u kojima se upozorava da je Konvencija u skladu s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa se to mora odnositi i na zakonska rješenja prilikom ugradnje odredbi Konvencije.

ONTOLOŠKI PARADOKSI

Kako je upotreba termina “rod” izazvala najviše kontroverzi, u komentarima se navodi da je taj termin utemeljen na dva spola te društveno konstruiranim ulogama, predrasudama i tako dalje, i nije zamjena za termine muškarac i žena. Međutim, ostaje pitanje navođenja rodnog identiteta u definiciji pojašnjenja diskriminacije, kao i homo, bi i transseksualizma iako su oni izvan opsega mjera koje propisuje Konvencija. Zbog ovog mogu zanimljivo zvučati neki komentari koji stvarne protivnike ratifikacije Konvencije, ne samo u Hrvatskoj, vide u radikalnijim krugovima koji ovakav tekst Konvencije i komentare smatraju razvodnjenima i nedovoljno liberalnima.

Za javno deklarirane protivnike ratifikacije, dakle one s konzervativnog i nacionalističkog spektra, od Katoličke crkve, preko udruženja, do Akademije znanosti i umjetnosti, riječ je o ultraliberalnom i ideološki protkanom dokumentu koji i zbog nadnacionalnog kontrolnog tijela bitno utječe na vrednote društva i zadire u temeljne odrednice suvereniteta. No, umjereni među njima ne poriču vrijednost Konvencije u borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji. U tom smislu, ne može se reći da postoji stvarni i nepomirljiv animozitet kao po drugim prijelomnim pitanjima u Hrvatskoj. Zanimljivo da je navodno islamistička i ultrakonzervativna Turska Konvenciju ratificirala, pa se, u skladu s bojaznima konzervativnog spektra, ovo može tumačiti i kao paradoks.

No, politički prijepori oko ratifikacije otkrivaju kako se ta tema više upotrebljava za političko nadmetanje nego kao platforma borbe za što kvalitetnije rješenje ozbiljnog društvenog problema i rastuće anomalije. HDZ, koji je tek najavio pokretanje procedure ratifikacije, iako je više od dvije godine na čelu vladajuće koalicije, još je 2014. godine, za vrijeme vlasti lijeve SDP-ove koalicije, zahtijevao ratifikaciju. SDP i njegovi bivši partneri sada traže što bržu ratifikaciju, a sve vrijeme na vlasti tu temu nisu stavili pred Parlament. Javnost ne krije da u oba slučaja prepoznaje licemjerje, a Vladinu najavu pokretanja postupka smatra plodom pritiska iz Evrope.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!