ISPRAVLJANJE KRIVE DRINE ILITI SIZIFOVO KOTRLJANJE KAMENA NIZBRDO

Ako je kritička misao igra traganja, te njezin posao nalikuje poslu policajca, liječnika, ispovjednika, onda je zdravo zaključiti da posao pjesnika nalikuje poslu lopova, bolesnika i nevjernika. Sve što može pjesnik uraditi, to su rečenice. To nije izlog riječi, već njihova nadahnuta upotreba

 

Dovoljno je pratiti medije, to su riznice dokaza za nedostatak kulture dijaloga i tolerantnosti, to su preteče novog ideologiziranja i totalitarizma bez umijeća kontroverznih diskusija, izbjegavanja blaćenja, sumnjičenja sugovornika, odustajanja od gnusnih argumenata ad personam i mjesto gdje bi se trebao razvijati smisao za nijanse.

Politički, moralni, društveni, ekonomski i duhovni problemi osnovna su pitanja koja ne silaze

s dnevnog reda bosanskog društvenog života. Propovijedati istinu među organiziranim lašcima,

huljama, glupanima na moralnim i pozitivno zakonskim osnovama, literaturama, pogledima i

uvjerenjima, usred bezglave zbrke, i to sve kroz medije, u bezizlaznoj zbrci pojmova i predmeta u kojoj se normalna ljudska pamet osuđuje – u takvim je prilikama posao nezahvalan i po živu glavu riskantan. Tamo, obično, kruže maglene, veoma često sentimentalne fraze o čovječnosti i o moralnim principima. Te se čovjekoljubive fraze razvodnjuju od slinave retorike do dekorativnih mističnih slabosti. Čitateljstvu tad valja čaršafima brisati suze i farizejski prevrtati očima nad stvarnim stanjem fakata.

Boraveći gotovo četvrt stoljeća u Hrvatskoj, pratio sam u rubrikama Reakcije čitateljstva jednu vrlo zanimljivu personu koja se javljala svojim komentarima koji su se doticali običnih stvari, pa sve do otvorenih pisama predsjedniku Tuđmanu. Sve sam to znao i privatno, pa sam ga s te strane bolje poznavao. Bio je to obrazovan čovjek s jednom, možda, pretjeranom intelektualnom crtom. Imao je nevjerovatno oštro čulo za moralne, ljudske, profesionalne i političke slabosti drugih. Bio je, također, sposoban shvatiti jednu političku situaciju u svoj njenoj potpunosti. Njegov neobični intelekt podudarao se s vječito budnim instinktima grabljive životinje. Uvijek oprezan na opasnost i spreman djelovati brzo i nemilosrdno, što je god njegov instinkt osjetio da je korisno, a potom, ako je bilo i potrebno, odbacivao je istom brzinom. Što je god izgledalo suvišno ili nagovještavalo i najmanju opasnost ili nezgodu, uklonjeno je odmah. Kao kritičar, spadao je u viši red. Gdje se god nije uplitala njegova vlastita religija, pokazivao je bistro rasuđivanje. Kad bi se ona umiješala, pokazivao je punu mjeru lahkovjernosti koja je u dobroj mjeri vladala u njegovih sunarodnjaka. Jedina njegova slabost bio je njegov neobuzdani seksualni prohtjev. Sav bi mu se predao bez ikakvih ograničenja ili obzira. Onaj proračunati nadzor koji ga je obilježavao u svemu ostalom tu ga je u potpunosti napuštao, no uvijek je na kraju uspijevao povratiti dovoljnu prisebnost da bi spriječio ozbiljne posljedice. Toliko o njemu.

Danas se u medijima odigrava javni dijalog između zapjenjenih junoša, koji kao da jedini imaju cilj da onima koji to čitaju dižu dijafragmu, živce i kompletnu utrobu i da nas uzbude kao glas Gospodnji. Nema više da trepere intelektualni soprani, osim ako to nisu decibelni i zamorni monolozi opijeni štreberskom narkozom tako da nad horizontom ostane još više maglenijih i otrovnijih oblaka i plavičast dim misli sapet mrežom predrasuda, te kojima zamaraju jedni druge, dosađuju jedni drugima i tako postaju sumnjivi i antipatični jedni drugima. Provala temperamenata, idenje đonom jedan na drugog izbija iz njih, a tad eksplodiraju i riječi, a od ovih eksplozija najčešće smo svi uniženi. Kroz tu spisaniju u povišenoj temperaturi ne provlači se kontemplativna nota, sordinaran ton, više aktivnost nego štimung, više mržnja nego samilost, više fanatizam čovjeka prevratnika i organizatora novog ljudskog poretka nego rezignacija i pesimizam.

Da li su ovi tekstovi doista nepromišljeni te imam li pravo pokušavati objasniti razlog njihova ispisivanja, i to na samom početku, umjesto da tu stvar obave drugi umjesto mene, to doista ne znam. No, jedno je sasvim izvjesno, značenje ovih tekstova, moralno opredjeljenje, njihovu mentalnu busolu odredit će, konačno, oni koji ih budu iščitavali, ako ih bude iko i čitao. Tekstovi koji slijede crna su privilegija duha onoga koji je već odavno prognan iz svijeta stvarnosti u svijet vlastite osjećajnosti, onoga koji je prikraćen u svijetu te zbog toga osuđen na ovo bogatstvo osjećaja i igru s takvim svijetom koji mu je nedostupan. Ovo “siromaštvo” daje vrijednost životu utoliko što je to privid umjesto života.

Da sasvim ne izgubim sigurnost i pouzdanje u sebe, ponovo im se moram vratiti. Dakle, ne bi ni u kom slučaju želio da oni budu netrpeljivi, a još manje poučni. Oni su, uglavnom, s vlastitim pogledima i osobnim stilom, ne povode se za bilo čime i ne slijede nikoga, izuzev samog đavla u sebi. Uostalom, to su njihova pisma upućena samom šejtanu, a možda još i ponekom. No, i pored svega, oni moraju ostati na izvjesnom nivou i na izvjesnoj mjeri i pored činjenice što ih đavo šalje. Izgubi li se, pak, taj nivo i ta mjera, veoma se lahko može preuzeti uloga klovna.

Ako je kritička misao igra traganja te njezin posao nalikuje poslu policajca, liječnika, ispovjednika, onda je zdravo zaključiti da posao pjesnika nalikuje poslu lopova, bolesnika i nevjernika. Sve što može pjesnik uraditi, to su rečenice. To nije izlog riječi, već njihova nadahnuta upotreba. Zadatak ovih tekstova jeste da svojim fragmentima uđe u svijest njene mikrostrukture te svojim sićušnim pomacima pokuša odzrcaliti kakav je, ustvari, odsjaj smisla te rabote, da se nađem u palači ogledala u kojoj ću i sam biti ogledalo u kojem se dokidaju daljine i razlike.

Još jedino preostaje pitanje njihovog književnog statusa. Najprije bih se pokušao usuditi primijetiti da oni vibriraju na granici literarne kritike, polufilozofske rasprave, a da su daleko od tih dvaju obala “otimajući” se zbog predmeta svojih razmišljanja da pristanu bilo na jednu, bilo na drugu stranu, pokušavajući ostati neukroćeni, dobijajući na taj način postulativan karakter. U njima ima i duhovne ljepote i egocentričnih aberacija, a usput mu daju utilitarnu ulogu boreći se za puninu čovječnosti. Zato oni neće, kao što je maloprije rečeno, biti skloni hedonizmu i moraliziranju, mada će ostati njihova moralna odgovornost. Ovako nešto služit će mi kao isprika za ono što sam nekada u polumraku jedne provincijske biblioteke pročitao iz knjige zasad mi nepoznata autora: “Onaj koji posjeduje istinu ne treba izlagati sebe, svoju imovinu i svoje poštovanje zaslijepljenosti, ludosti i pakosti onih koje je Bog radije zaveo u zabludu.”

I sada vidim sveti oreol iznad onog koji je ispisao tu volšebnu misao koju mu je sami Bog došapnuo te neizrecivu melanholiju i rezignaciju u njegovim očima zbog toga što je to tako i što mora biti tako jer je oduvijek bilo tako.

Svaki pokušaj da na papiru ostane neki trag, neka tobožnja poruka, neka je vrsta književnog ludizma, sujete, iluzornog pokušaja rehabilitacije pred životom i sobom. Sve je već unaprijed osuđeno na neuspjeh, nehaj i zaborav; jedino su izvjesni vjetar, prašina i još pokoji preostali kamen.

To smo, dakle, mi!

A što nas onda u životu ujedinjuje?

Da, ono što nas ujedinjuje doista je zajedničko (vulgarno), poručuje Goethe na oproštaju s mrtvim Schillerom.

Ovi tekstovi imaju nešto od estradne “poezije”, fragmenata romana, metaproze, prelijevajući se iz snoviđenja u parabolu te otkrivajući zabranjene predjele svijesti, eseja koji se zalaže za disperzivnost mikrosvijesti, koja – ujedinjena od bezbroj lego-sličica – daje lažnu i pogrešnu sliku o nama, meni, tebi, njima i koja koristi svoju ironičnu formu, svoju distinkciju i općenitu, apstraktnu problematiku. Njihova intertekstualnost drži ove tekstove na okupu na principu magnetske indukcije u kojoj se vanjske i unutrašnje sile čas sjedinjuju, čas razjedinjuju. Oni su prihvaćanje i razotkrivanje nevidljivih sila, mitske opsjene u nama na onoj granici i u onoj mjeri koliko vrijednostima života umijemo pokazati i njegovu veličinu.

Veze između đavla i anđela u nama su slične kao veze između plime i oseke, načela na kojem počiva naša ravnoteža. Pokušaj je naše iluzije da izmiri u sebi ova dva svijeta između kojih je naš vlastiti duh iskopao nepremostivu provaliju. To nije “okretanje” od svijeta, već da se podigne zavjesa svojoj unutrašnjosti u kojoj je drama u našem pozorištu doista skrivena.

Takva tragično-patetična gesta jeste pobuna protiv nevidljivosti onih centrifugalnih sila u nama koje se prema vani protivrječno manifestiraju prije nego što su u stanju izraziti svoju suštinu. Nestvarno hoće postati stvarno, a nevidljivo bi htjelo postati vidljivo. Ta metoda odvija se u samoj režiji Nečastivog. To je bio jedini način stvaranja stvarnosti, koja i dalje ostaje neuhvatljiva i ne pristaje se odazvati velikom udarcu. Takav pokušaj vlastite rascijepljenosti prevazilazi brutalan prodor u našu mikropsihu te bolni bljesak munje u našu svijest, što ima za posljedicu da mijenja riječi, stavove, pokrete i izazove.

Taj poziv u “viši” svijet, bolji i bolniji od svakodnevne stvarnosti, obavezno je uvod u filozofiju nasilja Nečastivog, čija pisma idu “do kraja” i “do dna” po cijenu naše i Njegove žrtve, te samim tim i zbilje za koju ćemo i dalje – sasvim je sigurno – iskazivati iracionalno-egzistencijalnu potrebu.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!