ISPOVIJEST INSAJDERA: Bosanskoj djeci ispiru mozak Gülenovom ideologijom

Mnoga djeca ne vjeruju da “Hizmet” čini nešto loše. “Vi kada djetetu, još ako je slabije finansijske situacije, date stipendiju, smještaj, vodite ga u Tursku, ono svakako to vidi kao pomoć i zahvalno je. Tu zahvalnost 'Hizmet' koristi i ispire mozak Gülenovom ideologijom”, pojašnjava Lejla, žrtva Gülenove ideologije iz Sarajeva, i dodaje da je u tom djelovanju u Bosni bitna Fondacija “Izvor nade”

Nakon pokušaja državnog udara u Turskoj od strane terorističke organizacije Fethullaha Gülena, donosimo nastavak priče o njegovom utjecaju i djelovanju njegovog pokreta “Hizmet” u Bosni i Hercegovini. U prošlim brojevima Stava pisali smo o institucijama koje djeluju u BiH, a za koje se smatra da su vezane za terorističku organizaciju FETÖ, te o iskustvima turskih učenika s Univerziteta Burch. U ovom nastavku donosimo iskustva bosanskih učenika koji su bili uvučeni u pokret “Hizmet”.

 

Lejla B. upoznala se s “Hizmetom” nakon srednje škole. Tada nije bila svjesna šta je taj pokret niti je znala za postojanje Gülena. Prema njenim riječima, ljudi iz “Hizmeta” posao rade profesionalno i mudro, što bi se kod nas u narodu reklo “izokola”. Kaže da je samo postojanje gülenovaca u Bosni i Hercegovini dovoljan razlog da se tome posveti pažnja i krene ka rješavanju problema.

“U Bosni postoji jedan broj ‘velikih’ abija i abli (vođe u ‘Hizmetu’) koji su najlojalniji pokretu, veoma su obrazovani i cijeli njihov život, od savršenog odijevanja, izgleda, do ponašanja, u skladu je s ‘pozivom’ čiji su nosioci. Ovo je jako važno, jer kao takvi, besprijekornog izgleda i držanja, lakše su dopadljivi i bogatom i siromašnom dijelu društva i brzo stječu povjerenje. Oni odgajaju manje abije i able, i to tako djeluje ukrug. Ljudi koji su iz ove grupe dovode svoju djecu, sestriće, bratiće i slično na školovanje gdje će im sve biti osigurano uz nikakvu ili određenu naknadu i tako dobijaju nove članove”, započinje svoju priču Lejla.

Mnoga djeca, kaže, ne vjeruju da “Hizmet” čini nešto loše. “Vi kada djetetu, još ako je slabije finansijske situacije, date stipendiju, smještaj, vodite ga u Tursku, ono svakako to vidi kao pomoć i zahvalno je. Tu zahvalnost ‘Hizmet’ koristi i ispire mozak Gülenovom ideologijom”, pojašnjava Lejla dodajući da je u tom djelovanju u Bosni bitna Fondacija “Izvor nade”. Naime, svake godine u srednjim školama predstavlja se Univerzitet Burch, a Fondacija “Izvor nade” godinama je dolazila i u medresu, gdje su nudili stipendiju koja je uvjetovana stanovanjem u njihovim stanovima i sudjelovanjem u aktivnostima Fondacije.

“Dolazila nam je grupa uglađenih i nasmijanih djevojaka koje se predstavljaju kao volonterke (able) Fondacije, toplo se selame, pričaju, a mi očarane gledamo u tako uspješne studentice iz čijih se priča da zaključiti da uspijevaju postići sve što žele u životu, od redovnih do vanrednih obaveza, pa čak i volontiranje u nekoj ‘humanitarnoj organizaciji koja ima za cilj odgojiti vrijedne, moralne, savjesne članove društva koji će doći na mjesto korumpiranih službenika u državnim institucijama, koje će biti na usluzi domovini’. Njihov stav, držanje, besprekidno pričanje od skoro sat vremena o potrebi za moralnim društvom topi naša srca i jedino što pomislimo jeste da se napokon u Bosni neko dosjetio djelovati u korist zajednice. To puno znači, posebno djeci koja su odgojena na način da žele biti moralni i savjesni članovi zajednice. Tada se ne spominje Gülen, ne spominje se veza s Turskom, abiji i able”, priča ova Sarajka koja je i sama bila član Fondacije u čijem se kancelarijskom holu nalazi velika staklena komoda s desetinama Gülenovih knjiga.

Prve godine s još par Bosanki otišla je u Tursku na studij, gdje je boravila devet mjeseci, a troškove je snosila Fondacija. “Abla koja nas je odvela svakim danom nas je iznova ‘postiđivala’ plaćanjem ručka i drugih troškova, a sve to ‘za Allahovo zadovoljstvo’. Mi smo sve smatrale divnim gestama i već poprilično napunjene maštale da jednog dana imamo para, pa kao i ona ovako pomažemo nekoga. Boravak u Turskoj početak je indoktrinacije ‘Hizmeta’. Kuće prepune Gülenovih knjiga, knjiga koje su pisali drugi pisci ‘Hizmeta’ itd. Nigdje Kur'ana. Navečer nekakvo kućno okupljanje gdje se pije čaj i čitaju Gülenove knjige, a svake sedmice okupljanje svih djevojaka iz ostalih kuća u blizini i predavanje opet iz Gülenovih knjiga. Mi smo zbunjeno posmatrale te događaje, a na kampovima smo morale čitati Gülenove knjige nakon svađa jer nam nisu dali da čitamo bilo šta drugo. Samo bi nam rekle: ‘Dušo moja, nije važno što ne razumiješ sada, shvatit ćeš poslije, bitno je da čitaš.’”, kazuje Lejla. Ističe da gülenovci tvrde da rade sve za “Allahovo zadovoljstvo”, a jedna abla im je govorila kako trebaju nositi skupu odjeću, da će tako biti lahko prihvaćene kod bogatih gospođa. Po povratku u Bosnu pozvali su ih na “kamp” u internat u Nedžarićima, ali, kako kaže, to je bio udar na njihovu savjest i muslimansku ličnost. Svjedoči da su ti kampovi višednevni programi “duhovnog” punjenja, a sastoje se od slušanja Gülenovih sohbeta, čitanja njegovih knjiga, učenja nepoznatih vrsta dova, slušanja predavanja od velikih abija koje su able poistovjećivale s ashabima.

 

Lejla nam je otkrila da su im nakon tih predavanja govorili da se zapitaju šta rade za vjeru, domovinu i hoće li biti pasivni posmatrači zla. “Mi postajemo sve zbunjenije i sve oko sebe počinjemo gledati kao potencijalne krivce za zlo u svijetu, a sebe vidimo kao spasioce. To je jedan veliki psihički pritisak koji nas ne popušta jer nas stalno pune istim stvarima”, priča Lejla navodeći da su i nju postavili za ablu iako je nisu pitali jer su znali da mora pristati zbog stipendije. Na tajnim sastancima za able savjetovali su je kako da radi s djevojkama, kako da ih bukvalno prati, da ih čeka ispred fakulteta ili kuće, govoreći da je sve to za “Allahovo zadovoljstvo”. Lejla se, kaže, usprotivila tome objašnjavajući da živimo u 21. vijeku te da nijedna djevojka od 18 godina ne želi da je neko prati i dočekuje. Ubrzo nakon toga, na jednom od sastanaka, jedna velika abla rekla im je da “nisu ni svjesne da ona zna o njima ono što ni one same o sebi ne znaju”. Tada je shvatila da su i nju pratile. Zbog njenog protivljenja, jedna od abli počela ju je posvuda voditi, a ona se osjećala “kao malo dijete”.

“Govorili su mi da je to tako jer me žele unaprijediti. S obzirom da je veći broj nas Bosanki bio iz medrese, jedna velika abla nam je na sastanaku rekla da su u ‘Hizmetu’ djevojke i momci iz bh. medresa najveći problem jer teško prihvatamo nešto novo. U suštini, mi imamo dobre temelje iz vjerskih nauka i teško nas je privući nekoj novoj ideologiji i neispravnom tumačenju islamskih pitanja. Zato smo im bili problem”, naglašava Lejla dodajući da im je po pitanju vjere stvaran toliki pritisak da su počele misliti da su najgrešnije osobe.

“Za sve su tražile halala. Ako dotaknu moju svesku bez pitanja: ‘Halali mi, Lejla’, stalno su pričale o haku drugih ljudi u tolikoj mjeri da smo mislile da smo oštetile hak cijelog svijeta. To je ogroman psihički pritisak iz kojeg vam ne daju da izađete. Za sve smo morale imati dozvolu od njih. Ja kao zrela djevojka, studentica koja je sama ili uz pomoć svojih roditelja željela donositi odluke, njih sam morala pitati ako želim ići i na najobičniji izlet. Čak su očekivale od nas da se udajemo za njihove abije, a ko je imao zaručnika koji nije u ‘Hizmetu’, to je bio problem”, kaže ova bivša pripadnica “Hizmeta” koja s današnje distance tvrdi da je “sve to bilo ponižavajuće”.

Lejla upozorava da “Hizmet” postepeno ispire mozak zloupotrebljavajući vjeru i to kroz sistem ucjena, a pretresali su i privatnost sljedbenika te na sastancima javno raspravljali o njihovoj intimi. Iako je bila jedna od najboljih studentica te izabrana za studij u Turskoj, able su rekle da je potrebnija za “Hizmet” u Bosni i nisu je poslali u Tursku.

“Bila sam odgajateljica djeci u njihovoj srednjoj školi i kampovi za učenice tog uzrasta bili su blaži. Nisu čitale sve Gülenove knjige, već knjige izdavačke kuće ‘Hikmet’ koje su pisali hizmetski abiji, a koje su sadržavale neke blaže teme. Able su tražile da im pričam o toj djeci, nisu im dozvoljavali da rade neke osnovne stvari koje dijete tih godina želi raditi. Prijetili su im oduzimanjem stipendije za lakirane nokte, za odijevanje, za veze i slične stvari. Djeci u tim godinama teško je zabraniti ove stvari i to je stvar kućnog odgoja”, ističe Lejla.

Kako kaže, već se dvije godine u “Hizmetu” ne puštaju Gülenovi snimci niti se čitaju njegove knjige, a sve je počelo nakon 17. decembra 2013. godine, kada su se zaoštrili odnosi Vlade Turske i “Hizmeta”. Tada počinju i finansijski problemi pokreta i više nisu bili u stanju ucjenjivati studente parama te su se prilagodili situaciji. Počela je intenzivna priča na predavanjima kako se “nad ‘Hizmetom’ vrši zulum”, pa joj je jedna profesorica dala “zbirku dova koju su pripremili abiji povodom dešavanja u svijetu”, na šta je ona upitala da li se dove uče protiv Vlade Turske.

“Jedna profesorica mi je rekla da će nas ‘Allah smjestiti na neko mjesto da tajno služimo Hizmetu, a da niko ne zna da smo u pokretu’”, pojašnjava Lejla, koja je bila zaprepaštena kada su joj pričali da u kućama nekih abli u Turskoj u isto vrijeme po nekoliko vojnika pravi kamp, a da nijedan od njih ne zna za drugog da je u “Hizmetu” te da je nakon pokušaja državnog udara shvatila o kakvim je kampovima bilo riječ. Šokirana je bila i “uputom” jedne able da “mora ostati čista prema ‘Hizmetu’ kako bi rodila čistu djecu koja će poslije nastaviti služiti ‘Hizmetu'”. Zbog svojih protivljenja, zapamćena je kao “buntovnik u ‘Hizmetu'” te su je pozivali na neka predavanja u Turskoj govoreći “da ima velikih potencijala, ali je potrebno da se povrati”, na šta nije pristala i nakon čega je i izašla iz pokreta.Tarik iz Tuzle, koji je boravio četiri godine u stanu Gülenovog pokreta, na početku razgovora kaže kako se još uvijek oporavlja od tih dana. “Ja sam dijete vjerske porodice, što bismo rekli kod nas ‘o sebi, pri sebi’. Kada sam upisao fakultet kao jedan od boljih učenika, ponudili su mi da živim u stanu od ‘Hizmeta’. To je za mene bila velika prilika jer sam radio da bih studirao. Kada su vidjeli da sam tih i povučen, ponudili su mi i stipendiju. Mislili su da će moći manipulirati sa mnom. Predstavili su se kao organizacija koja ima cilj doprinijeti društvenom dobru, i to sve prema normama vjere”, započinje Tarik svoju priču. Kako je vrijeme prolazilo, počeo je pritisak čitanjem Gülenovih knjiga, gledanjem njegovih predavanja, sastancima gdje se samo priča o “Hizmetu”. O vjeri se ne priča jer je ona poistovjećena s pokretom.

“Tražili su od nas da promoviramo Gülenove knjige. Morali smo raznositi novine Novo vrijeme i uvjeravati narod da se pretplati. Poznavajući naš mentalitet, pokušavao sam im objasniti da to tako kod nas ne ide, misleći da će me saslušati jer žele činiti ‘dobro’. Ubrzo sam shvatio da pokret nije kako se predstavlja”, objašnjava Tarik. U stanu su bila četiri Bosanca i jedan abi koji ih je nadgledao. Zabranjivali su im da idu na bilo kakva druga predavanja ili vjerske skupove.

“Kako sam završio medresu, poznavao sam mnoge naše hafize, hodže, vjerske učenjake i družio se s njima, ali su mi u ‘Hizmetu’ to počeli braniti. Tako mi je jednog dana, kada sam krenuo iz stana, jedan od abija rekao: ‘Pazi se policije!’ Iznenadio sam se i rekao mu da sam punoljetan te da ne pravim nikakve probleme da bi me ganjala policija. Tada mi je odgovorio: ‘Ne obične policije, već naše.’ Pokazao mi je prstom da šutim. To me zaprepastilo i raspitao sam se kod ostalih momaka u ‘Hizmetu’ šta je ta policija, a oni su mi objasnili da pokret ima svoju policiju koja je zadužena da prati i uhodi vlastite sljedbenike”, priča Tarik. Navodi da se poslije i sam uvjerio u postojanje policije jer su ga znali pitati kako mu je bilo u džamiji ili je li ukusna kahva u tom i tom kafiću, a to su sve bila mjesta gdje je on zaista i bio te je shvatio da su i njega pratili. Nekim su njegovim prijateljima stipendiju ukinuli jer su par puta pili kahvu na čaršiji ili večerali, što je njima bilo dojavljeno i rekli su im: “Ako imate para za kahvu, ne treba vam stipendija.” U suštini, Tarik naglašava da je jedini cilj bio da nad njima niko osim njihovih abija nema autoritet.

Dok je “Hizmet” bio na vrhuncu moći, Tarik ističe kako su se velikim abijima kupovala auta od novca koji poslovni ljudi daju za stipendije i pomoć Bosni. Na jednoj donatorskoj večeri, momku koji je držao govor tražili su da kaže da “ne bi uspio studirati da nije bilo ‘Hizmeta'”. Međutim, momak je odbio to reći jer nije primao nikakvu pomoć od njih već je samo bio u njihovom krugu. Nakon toga su ga skroz izbacili iz “Hizmeta”. Kada su se pogoršali odnosi Vlade Turske i gülenovaca, Tarik kaže da se stanje u sistemu znatno promijenilo, a najviše u finansijskom pogledu. “Više nisu imali novca kao prije i nisu birali sredstva da ukinu stipendije. Mog prijatelja koji nije ni živio u njihovom stanu već samo primao stipendiju optužili su da je ukrao i ukinuli mu stipendiju, još i obavijestili roditelje o tome. A momak ni kriv ni dužan. Drugog prijatelja koji je veliki protivnik cigara optužili su da puši te i njemu ukinuli. A mene su optužili da narušavam ugled ‘Hizmeta’ i oduzeli mi stipendiju, samo zato jer nisam dopustio da me kontroliraju”, prisjeća se Tarik dodajući da je to najbolje što su mu učinili te ih se napokon riješio, ali upozorava da “teško izlazite kada jednom kročite u ‘Hizmet'”.

Za stipendije su, kaže, većinom birali omladinu iz manjih gradova, slabijeg finansijskog stanja, a koji su odgojeni u duhu vjere. Onda su stipendiju i ostale pogodnostima koje nude stavljali na teret ljudima da bi spriječili protivljenja. “Jer to bi bilo kao da ste nezahvalni, da ne znate cijeniti pomoć. Tako sam i ja mislio na početku. A kad bih pitao zašto nema Kur’ana u stanu, zašto se ne pozivamo nikada na hadis, već samo na Gülenove riječi, napali bi me, i ja bih ušutio. Do tada su mi nudili da ću ići u Pensilvaniju da upoznam Gülena ako se pokažem za pokret”, završava svoje svjedočanstvo Tarik.

 

PROČITAJTE I...

Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!