Islamski svijet mora se probuditi iz drijemeža

Uznemirujuća slika trenutnog stanja islamskog svijeta odraz je unutarnjeg haosa, nereda i siromaštva. Borba mora početi tu

 

Islamski narodi suočeni su s brojnim unutarnjim i vanjskim problemima. Ti problemi, koliko god izgledali ogromni i bolni, nisu nerješivi. Samo im je potrebno prići na ozbiljan način, računajući pritom na brojne faktore. Islamske zemlje ne žive u izolaciji. One su dio trenutnog svjetskog poretka, koji je nesumnjivo nepravedan, disfunkcionalan i diskriminirajući. Legat kolonijalizma još je živ i nastavlja ih držati pod pritiskom. Globalna trka za moći i posrednički ratovi skupo koštaju njihovu sadašnjost, kao i budućnost. Mnogo krivnje leže u vanjskim intervencijama koje teže održati poredak hegemonije i eksploatacije.

Ali, muslimanske zemlje pate i od samonanesenih rana. Unutarnje podjele, nedostatak vizije i vodstva, loša vlast, pogrešno korištenje prirodnih resursa, etnički nacionalizam i sektaštvo sakate njihov potencijal i čine ih ranjivim i podložnim manipulacijama. Nedostatku političke i ekonomske moći ravna je samo intelektualna osiromašenost. Nepostojanje pravilnog razumijevanja tradicije, s jedne strane, i modernizma, s druge, vodi ka raznim identitarnim problemima. Domaći terorizam i nasilni ekstremizam, koje hrane i kojim manipuliraju različiti igrači, ne samo da osramoćuju muslimane već također uništavaju živote i nadu u bolju budućnost.

Muslimanske zemlje posjeduju dobar dio svjetskih prirodnih resursa, uključujući naftu, plin, minerale i šume. Imaju mlađu populaciju, u poređenju s Evropom, Japanom i SAD-om. Ali njihov doprinos svjetskom GDP-u veoma je malen. Muslimani čine 21% svjetske populacije (1,5 milijarda), ali doprinose sa samo 5% globalnom GDP-u (malo manje od pet triliona američkih dolara). Prosječni GDP per capita jeste oko 5.000 dolara, što je skoro tri puta manje od svjetskog prosjeka, koji iznosi približno 13.000 dolara. Tek nekolicina muslimanskih zemalja ima održiv model razvoja, te pokazuju znakove uspjeha u reduciranju siromaštva i jednakoj raspodjeli dobara. Tek šačica univerziteta iz muslimanskih zemalja nalazi se na svjetskoj top 100 ili top 500 listi. Broj znanstvenih rezultata na tim sveučilištima i istraživačkim institutima zanemariv je.

Sve skupa, ovo nije dobra slika. I odatle moramo krenuti: moramo prihvatiti da scena nije osvjetljena i moramo se prestati pretvarati da ćemo uvijek biti uspješni samo zato što vjerujemo u Boga. Vjera podrazumijeva intelekt i zahtijeva težak rad i požrtvovanje. Moramo razumjeti da ne možemo čekati da drugi urade ono što je dobro za nas. Moramo sami djelovati i raditi napornije nego ikada da bismo uobličili svoju budućnost. Bez osjećaja posjedovanja i smjera, ne možemo tvrditi da smo sila dobra, za sebe i druge.

Moramo prevladati sitne nacionalizme i zauzeti širu tačku gledišta na svijet. Nijedan od naših lokalnih i nacionalnih problema neće se riješiti bez obraćanja pažnje na komšijine probleme. Koliko god katanaca da stavimo na kuću, ona neće biti sigurna bez sigurnog i mirnog komšiluka. Pošto su naši problemi povezani i zahtijevaju partnerstvo, moramo raditi zajedno. Razjedinjavanje islamskog svijeta skupo se odražava na svako pitanje od Palestine do Somalije, od borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma do reduciranja siromaštva.

Jedinstvo ne znači uniformnost, a pluralitet ne znači haos i nered. Stvar je u tome da se vidi jedinstvo iza mnoštva formi. Ovaj princip, koji Ibn al-Arabi naziva “jedinstvo kroz različitosti”, odnosi se na sve sfere postojanja. To je pokušaj da se svijet vidi u svim svojim dimenzijama bez gubljenja sveobuhvatne perspektive jedinstva i integriteta. Ono što je ironično i tužno u vezi s nedostatkom jedinstva u islamskom svijetu jeste činjenica da je islam baziran na osnovnom principu Božijeg jedinstva (tawhid), ali islamski narodi ne mogu postići jedinstvo ni u dušama ni u kolektivnom djelovanju. Kako kaže Mulla Sadra, oni koji ne mogu postići jedinstvo u vlastitoj duši ne mogu doseći ni značenje Božijeg jedinstva. Rezultati su haos, nered i tužno razbacivanje duhovnim, intelektualnim i prirodnim resursima.

Islamski svijet mora se probuditi iz svog drijemeža i ovladati vlastitom sadašnjošću i budućnošću. Okrivljavanje samo drugih za svoje probleme neće te probleme riješiti. Samo će dovesti do intelektualne lijenosti i lažnog osjećaja udobnosti. Nema sumnje da se moramo paziti eksploatativnih i imperijalističkih intervencija, ali moramo uspostaviti red i u svojoj kući.

Ne možemo se propisno boriti u vanjskom svijetu a da prvo ne dosegnemo unutarnji mir, snagu i integritet. Ono što je izvanjsko jeste manifestacija onoga što je unutar nas. Uznemirujuća slika stanja stvari u islamskom svijetu odraz je unutarnjeg haosa, nereda i siromaštva, i tu borba treba početi.

Prethodni članak

TEVEĆELIJA

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!