Islamski svijet mora se probuditi iz drijemeža

Uznemirujuća slika trenutnog stanja islamskog svijeta odraz je unutarnjeg haosa, nereda i siromaštva. Borba mora početi tu

 

Islamski narodi suočeni su s brojnim unutarnjim i vanjskim problemima. Ti problemi, koliko god izgledali ogromni i bolni, nisu nerješivi. Samo im je potrebno prići na ozbiljan način, računajući pritom na brojne faktore. Islamske zemlje ne žive u izolaciji. One su dio trenutnog svjetskog poretka, koji je nesumnjivo nepravedan, disfunkcionalan i diskriminirajući. Legat kolonijalizma još je živ i nastavlja ih držati pod pritiskom. Globalna trka za moći i posrednički ratovi skupo koštaju njihovu sadašnjost, kao i budućnost. Mnogo krivnje leže u vanjskim intervencijama koje teže održati poredak hegemonije i eksploatacije.

Ali, muslimanske zemlje pate i od samonanesenih rana. Unutarnje podjele, nedostatak vizije i vodstva, loša vlast, pogrešno korištenje prirodnih resursa, etnički nacionalizam i sektaštvo sakate njihov potencijal i čine ih ranjivim i podložnim manipulacijama. Nedostatku političke i ekonomske moći ravna je samo intelektualna osiromašenost. Nepostojanje pravilnog razumijevanja tradicije, s jedne strane, i modernizma, s druge, vodi ka raznim identitarnim problemima. Domaći terorizam i nasilni ekstremizam, koje hrane i kojim manipuliraju različiti igrači, ne samo da osramoćuju muslimane već također uništavaju živote i nadu u bolju budućnost.

Muslimanske zemlje posjeduju dobar dio svjetskih prirodnih resursa, uključujući naftu, plin, minerale i šume. Imaju mlađu populaciju, u poređenju s Evropom, Japanom i SAD-om. Ali njihov doprinos svjetskom GDP-u veoma je malen. Muslimani čine 21% svjetske populacije (1,5 milijarda), ali doprinose sa samo 5% globalnom GDP-u (malo manje od pet triliona američkih dolara). Prosječni GDP per capita jeste oko 5.000 dolara, što je skoro tri puta manje od svjetskog prosjeka, koji iznosi približno 13.000 dolara. Tek nekolicina muslimanskih zemalja ima održiv model razvoja, te pokazuju znakove uspjeha u reduciranju siromaštva i jednakoj raspodjeli dobara. Tek šačica univerziteta iz muslimanskih zemalja nalazi se na svjetskoj top 100 ili top 500 listi. Broj znanstvenih rezultata na tim sveučilištima i istraživačkim institutima zanemariv je.

Sve skupa, ovo nije dobra slika. I odatle moramo krenuti: moramo prihvatiti da scena nije osvjetljena i moramo se prestati pretvarati da ćemo uvijek biti uspješni samo zato što vjerujemo u Boga. Vjera podrazumijeva intelekt i zahtijeva težak rad i požrtvovanje. Moramo razumjeti da ne možemo čekati da drugi urade ono što je dobro za nas. Moramo sami djelovati i raditi napornije nego ikada da bismo uobličili svoju budućnost. Bez osjećaja posjedovanja i smjera, ne možemo tvrditi da smo sila dobra, za sebe i druge.

Moramo prevladati sitne nacionalizme i zauzeti širu tačku gledišta na svijet. Nijedan od naših lokalnih i nacionalnih problema neće se riješiti bez obraćanja pažnje na komšijine probleme. Koliko god katanaca da stavimo na kuću, ona neće biti sigurna bez sigurnog i mirnog komšiluka. Pošto su naši problemi povezani i zahtijevaju partnerstvo, moramo raditi zajedno. Razjedinjavanje islamskog svijeta skupo se odražava na svako pitanje od Palestine do Somalije, od borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma do reduciranja siromaštva.

Jedinstvo ne znači uniformnost, a pluralitet ne znači haos i nered. Stvar je u tome da se vidi jedinstvo iza mnoštva formi. Ovaj princip, koji Ibn al-Arabi naziva “jedinstvo kroz različitosti”, odnosi se na sve sfere postojanja. To je pokušaj da se svijet vidi u svim svojim dimenzijama bez gubljenja sveobuhvatne perspektive jedinstva i integriteta. Ono što je ironično i tužno u vezi s nedostatkom jedinstva u islamskom svijetu jeste činjenica da je islam baziran na osnovnom principu Božijeg jedinstva (tawhid), ali islamski narodi ne mogu postići jedinstvo ni u dušama ni u kolektivnom djelovanju. Kako kaže Mulla Sadra, oni koji ne mogu postići jedinstvo u vlastitoj duši ne mogu doseći ni značenje Božijeg jedinstva. Rezultati su haos, nered i tužno razbacivanje duhovnim, intelektualnim i prirodnim resursima.

Islamski svijet mora se probuditi iz svog drijemeža i ovladati vlastitom sadašnjošću i budućnošću. Okrivljavanje samo drugih za svoje probleme neće te probleme riješiti. Samo će dovesti do intelektualne lijenosti i lažnog osjećaja udobnosti. Nema sumnje da se moramo paziti eksploatativnih i imperijalističkih intervencija, ali moramo uspostaviti red i u svojoj kući.

Ne možemo se propisno boriti u vanjskom svijetu a da prvo ne dosegnemo unutarnji mir, snagu i integritet. Ono što je izvanjsko jeste manifestacija onoga što je unutar nas. Uznemirujuća slika stanja stvari u islamskom svijetu odraz je unutarnjeg haosa, nereda i siromaštva, i tu borba treba početi.

Prethodni članak

TEVEĆELIJA

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!