Islamofobni hrsuz iz “njihove stranke”: Selektivnosti i laži “Evropljanina i intelektualca”

Haverić ima pravo biti neupućen u pojedinosti istražnog procesa protiv Ramadana, na portalima kakvi su Tačno.net i Poskok.info ima i prostor da objavi laži o tom istražnom procesu, ali je simptomatično kada to sve čini univerzitetski profesor koji pritom laži koristi kako bi izveo dalekosežne zaključke o drugim društvenim fenomenima

Piše: Zahir BATINIĆ

Prošle je hefte Tarik Haverić objavio tekst Imenjak, dio građe za njegovu novu knjigu Um bosanske kritike. U tekstu se Haverić bavi odnosom bošnjačke intelektualne zajednice prema Tariku Ramadanu i posljedicama koje je prouzrokovao istražni proces protiv njega na muslimansku zajednicu u Evropi, prije svega u Bosni i Hercegovini. Čitalac nesklon provjeravanju navoda mogao bi povjerovati u Haverićeve zaključke, ne samo o Ramadanu već i o Bošnjacima, koje Haverić tradicionalno gleda kroz objektiv islamofobije i orijentalizma.

Tužno je polemiku svesti na provjeravanje činjenica, ali je to nekada itekako potrebno kako bi se dekonstruirao narativ patološke mržnje koju pojedinci prodaju pod mišljenje, temeljeći zaključke na ničemu. Znali smo da su čovjekove interpretativne mogućnosti velike, a tek nam je Haverić otkrio njihov domet u polju naučne fantastike, ondje gdje se ne mora baratati činjenicama i gdje poziciju faktografije preuzima proizvoljnost.

Pišući o reakciji dijela muslimanske javnosti u Bosni i Hercegovini na proces protiv Ramadana, Haverić ističe: “Ostaje nejasno šta je u tom postupku ‘nehumano’. Prema svim mjerilima, on je bio vrlo human: budući pogođen teškom bolešću, Tarik Ramadan (koji je, u međuvremenu, u novembru 2018. pušten, uz oduzimanje pasoša i kauciju od 300 hiljada eura) prebačen je iz zatvora Fleury-Mérogis u zatvorsku bolnicu Fresnes.”

Spektakularna je Haverićeva neupućenost u ono o čemu piše, ovog puta u istražni proces protiv Ramadana. Prominentni pravnik Khaled Abu El-Fadl u augustu prošle godine objavio je tekst u kojem je hronološki poredao činjenice koje dokazuju da Ramadana francusko tužilaštvo nije tretiralo kao osumnjičenog za silovanje, već je on sve vrijeme bio politički zatvorenik kojeg progone njegovi zakleti ideološki neprijatelji.

HRONIČNA SELEKTIVNOST DUHOVNOG VOĐE NAŠE STRANKE

Ramadan je u preventivnom pritvoru proveo osam mjeseci, od februara 2018. godine, prije nego je uopće postavljen datum saslušanja. Sve to vrijeme tretiran je kao da je osumnjičen za terorizam. Smješten je u samicu, pristup porodici, advokatima i fajlovima koji pripadaju njegovom slučaju bili su snažno ograničeni, zabranjene su mu privilegije pošte i pravo na privatnost. Šokantno je da je Ramadan mjesecima bio u pritvoru prije nego što mu je dopušteno da govori ili da iznese bilo kakve dokaze u svoju odbranu. Petog juna konačno mu je dozvoljeno da svjedoči i ponudi pobijajuće dokaze.

“Pravno govoreći, po uvjetima svog pritvaranja, Ramadan je postavljen u nepovoljne okolnosti, gdje je njegova sposobnost da se brani protiv optužbi ozbiljno ograničena. Problem s nametnutim restrikcijama nije samo psihološki već ograničava sposobnost optuženog da provede istraživanje, da se dogovara s advokatom i pokrene energičnu odbranu protiv optužbi. Zamislite da pokušavate organizirati odbranu protiv ozbiljnih optužbi kada ste zatvoreni u samici 23 sata dnevno, kada su vam dopuštena samo kratka savjetovanja van ćelije, zabranjen pristup biblioteci ili računaru, zabranjen pristup većini pošte, zabranjeno pisanje i čitanje materijala i zabranjen pristup svom fajlu”, piše Abu El-Fadl, dodajući pritom da Ramadan boluje od multipleskleroze.

Stoga nije bilo pretjerano reći da su uvjeti njegovog zatvora mučilački. “Oni su zapravo doveli do ozbiljnog pogoršanja njegovog zdravlja, a mogu čak dovesti do njegove smrti. Uprkos medicinskoj dokumentaciji, francuski sud odbio ga je smjestiti u bolnicu i pružiti mu odgovarajući medicinski tretman”, pisao je Abu El-Fadl u augustu, u jeku kampanje za pravičnim istražnim procesom, u vrijeme pisanja peticija kojima je traženo da se Ramadanu omogući dostupnost lijekovima. Kako je sve to promaklo Haveriću?

Možda ovdje i nije riječ o Haverićevoj neupućenosti, već naprosto o tome da ovaj evropejac takav tretman smatra ispravnim. Haverić ne vidi ništa nehumano u tome da se iza rešetaka smjesti osoba koja smeta trenutnim vlastima u Francuskoj i drži u samici poput optuženih za terorizam. S druge strane, on uopće ne spominje potpuno različit odnos “humanog” francuskog tužilaštva prema optužbama za silovanje povezanim s članovima vlade predsjednika Macrona, kao što je tada bio aktualan slučaj s dva istaknuta ministra, Gérardom Darmaninom i Nicolasom Hulotom, koji su se za iste optužbe u isto vrijeme branili sa slobode, nastavivši obavljati čak i državne funkcije.

Haverić ima pravo biti neupućen u pojedinosti istražnog procesa protiv Ramadana, na portalima kakvi su Tačno.net i Poskok.info ima i prostor da objavi laži o tom istražnom procesu, ali je simptomatično kada to sve čini univerzitetski profesor koji pritom neistine koristi kako bi izveo dalekosežne zaključke o drugim društvenim fenomenima. On piše: “Svaki društveni proces, u svim vremenima i na svim meridijanima, on (bosanski muslimanski subjekt, o. p.) vidi kao izraz temeljnog sukoba islama i hrišćanstva odn. Zapada, pa individualizirajuće zapažanje o slučaju Tarika Ramadana (naprimjer, uvid u sudski spis) nije ni potrebno da bi se zaključilo kako je oksfordski profesor žrtva hrišćansko-zapadnjačke zavjere”, trijumfalno zaključuje Haverić na osnovu potpunih izmišljotina i ranije spomenutih netačnih navoda. Iz ovog bi se moglo zaključiti da je Haverić imao uvid u sudski spis. Međutim, sudski spis i ne postoji jer se u Ramadanovom slučaju sve vrijeme radilo o istražnom, a ne o sudskom procesu.

HAVERIĆ VS. KAREN ARMSTRONG, NOAM CHOMSKY, BISHOP WILLIAMS, CHARLES TAYLOR, KEN LOACH, JOHN ESPOSITO…

U svojoj poslovičnoj selektivnosti Haverić navodi izvjesnu novinarku Hafsu Kara-Mustafu kao jednog od najistaknutijih likova kampanje u Ramadanovom slučaju, što nedvosmisleno jasno svjedoči o njegovoj temeljitoj neupućenosti ne samo u savremenu islamsku misao već i intelektualni, pa i moralni rat koji je tim povodom vođen u intelektualnoj areni. Stotine uglednih svjetskih intelektualaca pisalo je peticije tražeći pravičan istražni proces u slučaju Ramadana, neki su od najznačajnijih savremenih mislilaca pisali tekstove o tome. Evo samo nekih imena: Karen Armstrong, Noam Chomsky, Bishop Williams, Charles Taylor, Ken Loach, John Esposito… Ukratko, peticiju su potpisali najznačajniji evropski intelektualci. Teško je objašnjivo kako je Haverić uopće došao do tekstova dotične novinarke, jer se u ovom konkretnom slučaju zaista radilo o marginalnom imenu u kontekstu spomenute kampanje.

Nakon što se potrudio da Ramadanovu biografiju krajnje tendenciozno predstavi, na šta se ovdje nemamo prostora osvrtati, Haverić Ramadanu spočitava dvostruke standarde, staru optužbu koja je već postala opće mjesto evropskih islamofoba: “On ima dva skupa ideja, jedan namijenjen zapadnoj publici a drugi namijenjen muslimanima. Mnoge teze koje iznosi u svojim spisima na francuskom sasvim su prihvatljive, no problem je što njegovi spisi na arapskom, a naročito audio-kasete koje cirkuliraju među muslimanskom publikom, kazuju nešto sasvim drugo.

Naprimjer, evropskom uhu veoma prija Ramadanova preporuka muslimanima na Zapadu da poštuju zakone zemalja u kojima žive. No ta preporuka ima, na arapskom, i jedan dodatak koji veoma prija muslimanskom uhu: ‘…dok god ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom!’”, piše Haverić, navodeći pritom dio uvodnika iz LeMonda koji Ramadana naziva samozvanim islamskim teologom koji na francuskom jeziku glumi sveca, a na arapskom poziva na bespoštednu borbu. Naravno, Haverić ponovo iznosi neistine, ovaj put o audiokasetama za arapsko tržište. Ne postoji niti jedan dokaz da takve kasete postoje, iako se Haverić trudi predstaviti kao neko ko ih je slušao u originalu na arapskom jeziku. Sve navedeno iz prethodnog citata ukazuje da Haverić uopće nije čitao djela Tarika Ramadana.

Da jeste, uvidio bi da se Ramadan u svojim engleskim izdanjima prevedenim i na bosanski jezik zalaže za bespoštednu borbu. Znao bi i to da on i u svojim engleskim i arapskim izdanjima poziva muslimane da se pridržavaju zakona država u kojima žive, zahtijevajući od njih i onu vrstu moralnosti koja ne podliježe krivičnom gonjenju, a koja je garant zdrave društvene zajednice. To je, ironično, prepoznao i sam Haverić: “Ramadanovo ponašanje temeljno se protivi strogom islamskom moralu, pa je njegov ugled, nezavisno od njegovog (ne)kršenja zakona i eventualno oslobađajuće presude, nepovratno uništen, unatoč podršci koju će, siguran sam, nastaviti da dobiva u Kotlini kao ‘intelektualac koji ide ispred svog vremena’. I bilo bi neke poetske pravde u tome da ga francusko pravosuđe, koje je optuživao za pristranost, na kraju oslobodi, a da tačku na njegovu karijeru stave zagovornici islamskog morala, onoga morala koji je ovaj slatkorječivi licemjer cijeloga života propovijedao ali ga se nije pridržavao”, piše Haverić.

Upravo je ovaj pasus, iako ga Haverić očito smatra inkriminirajućim, svjedok moralnog kompasa koji Ramadanovim pristalicama nalaže da osude njegovo ponašanje i čak prestanu ozbiljno računati na ovog intelektualca. Iako francuskom tužilaštvu nije problematičan potencijalni seksualni odnos dvije punoljetne osobe, već optužba za silovanje, muslimani Tariku ne mogu oprostiti ni afere koje je priznao, tvrdeći da su se odvijale uz obostrani pristanak dvije punoljetne osobe.

Naravno, kada takvo nešto prizna neko ko se poziva na islamski moral, onda on sam sebe diskvalificira kao autentičnog predstavnika zajednice muslimana. To je suština višestrukih standarda koje Haverić prepoznaje kao dvostruke. Ne samo da muslimani trebaju poštivati zakone zemalja u kojima žive već i zahtjeve islamske etike, koja za sobom ne povlači nužno i krivičnu odgovornost. Od muslimana se stoga očekuje odanost uzvišenim moralnim principima, ma šta o njima rekao promjenjivi zakon evropskih država i ideološke platforme vaših stranaka. To je u svojim djelima zahtijevao Tarik Ramadan. Zbog toga su muslimani izgubili povjerenje u Tarika Ramadana. A u Tarika Haverića nikada ga nisu ni imali.

PROČITAJTE I...

Učio sam djecu u mektebu, akšam i jacija bili su redovni da se klanjaju u džematu. Petkom, da bismo džumu klanjali, ja sam na poslu uzimao pauzu za ručak da stignemo sve. Ramazan kada dođe uzimao sam odmor da bismo sve uspjeli, jer sam smatrao da je ljudima potrebno da imaju mjesto gdje će se okupljati, družiti i razgovarati. Kada smo mi otplatili prostor koji smo kupili 2009. godine, pojavila se želja džematlija da imaju stalnog imama. Tako sam ja 2015. godine počeo raditi zvanično kao imam džemata Pinellas Park. Svi smo zajedno uspjeli da izgradimo džemat. Džematlije su ključ uspjeha”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!