Islamofobičan sam, dakle postojim

Islamofobija u Francuskoj oblik je rasizma koji dozvoljava policiji da uznemirava muslimansku omladinu, koji omogućava nastavnicima da insistiraju na svinjetini u školskim obrocima u obrazovnim ustanovama s pretežno muslimanskim učenicima i koji dopušta vlastima da drže Tarika Ramadana u samici a da nije osuđen za bilo koji zločin. Nije islamofoban samo zahtjev da se ponište ajeti iz Kur’ana kako bi se udovoljilo francuskim predrasudama već i ideja da bi takav francuski Kur’an ikada mogao zamijeniti Kur’an u srcima muslimana širom svijeta

Piše: Salman SAYYID

Priredio: Hamza RIDŽAL

Da li je Francuska najislamofobičnija država na svijetu? Kandidati su veoma brojni i jaki, naprimjer Burma, u kojoj se odvija genocid nad narodom Rohinja, ili Izrael, propagandni centar islamofobije raznih ksenofobnih organizacija, a da ne spominjemo Modijevu Indiju, u kojoj se muslimani linčuju i nad kojima se provode pogromi manjih razmjera, a da u obzir i ne uzmemo Kašmir. Također, na listu bismo mogli dodati i mnoge muslimanske zemlje, kao i Trumpovu Ameriku i njenu “zabranu za muslimane” i islamofobične neokonzervativce i tlačitelje u njenoj vladi.

Ipak, ono što izdvaja Francusku jeste njeno samozadovoljstvo i moralno uvjerenje (da ne spominjemo intelektualne pretenzije) na kojima se islamofobija u toj zemlji prakticira. Izgleda da je francuski nacionalni identitet baziran na ponovo uspostavljenom kartezijanskom diktumu: “Islamofobičan sam, dakle postojim.” Kao primjer za ovu tvrdnju može nam poslužiti skorašnji manifest koji je potpisalo 300 francuskih javnih ličnosti – među njima su i bivši predsjednici i premijeri – kojim se traži preuređenje Kur’ana kako bi se, kako potpisnici smatraju, spriječili antisemitizam i islamizmom inspiriran terorizam.

Tokom historije zabilježeno je nekoliko pokušaja modifikacije Kur’ana od kolonijalnih snaga, ali ono što je posebno razdražujuće u ovom konkretnom slučaju jeste vjerovanje francuskih birokrata i političara u doslovno značenje teksta. Šta bi o ovome mislili Roland Barthes, Michel Foucault ili Jacques Derrida? Navedeni francuski intelektualci, koji su bili glavni protagonisti lingvističkog obrta u filozofiji i čiji je utjecaj izuzetno širok i uistinu misaono provokativan, smatrali su, uprkos njihovim značajnim razlikama, da se značenje teksta ne sadrži isključivo u njegovim riječima, već su predložili da neizbježno postoje različita tumačenja unutar datog konteksta.

Nasuprot ovakvom razumijevanju, peticija, pak, postulira doslovno razumijevanje teksta, poistovjećujući inskripciju i značenje. Stoga, čini se da francuski establišment vjeruje da je na njemu da objasni muslimanima kako bi trebalo da čitaju i razumiju Kur’an, pri čemu sveti tekst muslimana tretiraju kao školski udžbenik kojem je potrebna puka dorada kako bi bio usklađen s državnim nastavnim planom kojim se određuje šta je prihvatljivo, a šta nije u okviru francuskih društvenih propisa. Očigledno je da oni vjeruju da su muslimani toliko primitivni da nisu u stanju da čitaju i razumiju Kur’an u kontekstu vlastitih života u kojima se suočavaju s nepravdom i okrutnostima koje opterećuju njihove svakodnevice u Francuskoj, uprkos tome što država tvrdi da su oni građani kao i bilo koji drugi. Kur’an nije aplikacija za “Android”, gdje se putem izmjene određenog koda modificiraju njegove performanse, već tekst u kojem muslimani pronalaze jezik kako bi izrazili sebe.

Potpisnici peticije ne samo da ne razumiju odnos između muslimanskog ummeta i Kur’ana već vjeruju da imaju legitimitet i autoritet da brišu kur’anske ajete. Tako nešto nam samo govori da kolonijalni prezir koji gaje prema muslimanima njima pruža uvjerenje da posjeduju moć da se postave kao vrhovni autoritet koji će odstraniti mnogobrojna različita tumačenja kur’anskog teksta koje on nudi, istovremeno negirajući muslimanima bilo kakvu ulogu interpretatora unutar vlastite zajednice.

Takvim postupkom potpisnici peticije zahtijevaju moć da ukrote lanac konotacija i da u ime svih odluče o konačnom značenju teksta – ono što bi Barthes nazvao finalnim denotiranjem kojim se okončava konotiranje. Jednostavna fukoovska kritika pokazala bi brzo kako ovih 300 potpisnika peticije žuri da se samoproglase nosiocima pozicije moći s koje će izdavati autoritativne stavove o kur’anskom tekstu i njegovom značenju, a kako bi promovirali “francuski islam”, koji bi doprinio socijalnom inžinjeringu na putu stvaranja Francuske za kojom toliko čeznu. Jer, to je način da se “pripitomi” islam i da ga se ukalufi u dominantni francuski sekularizam s krajnjim ciljem da na kraju postane potpuno nevidljiv (pomislimo samo, naprimjer, na zabranu burke i nikaba na javnim mjestima).

Ideja o uklanjanju ajeta iz Kur’ana zapravo je sredstvo lobotomizacije muslimana i ona nije samo uvredljiva već je i patronska i glupa. Ona pokazuje sav rasizam francuskih islamofoba i njihovu kolonijalnu aroganciju i nesposobnost da se uhvate u koštac s vlastitim strahom od interpretativnih mogućnosti. Osim toga, postojanje ovog manifesta, iznad svega, pokazuje njihovu nesposobnost da se suoče s realnošću postzapadnog svijeta, gdje Zapad više nije neprikosnoveni suveren. Kur’an pripada muslimanskom ummetu u svoj svojoj zamišljenoj punini. Jednostavno rečeno, francuska verzija Kur’ana koju bi priredili francuski islamofobi ne bi više bio Kur’an koji kod muslimana inspirira poštovanje, meditaciju i refleksiju.

Islamofobični stav samo čini očiglednijim važnu ulogu koju muslimani igraju u borbi za definiranje francuskog nacionalnog identiteta – kao oni Drugi koji mogu doprinijeti jedinstvu tumačenjske zajednice same Francuske (La France). Ovaj pokušaj izgradnje nacionalnog islama predstavlja sam pečat islamofobičnih projekata. Štaviše, islamofobija Francuske najjasniji je primjer da je islamofobija upregnuta da popuni praznine koje su nastale nakon gubitka francuske veličanstvenosti.

Napori Francuske da pokaže da je i dalje značajna putem oživljavanja fantazija o odbrani civilizacije od barbarstva postiže se preko tijela muslimanskih žena i muškaraca. Ova njihova najnovija civilizacijska misija (mission civilisatrice) pokazuje da se Francuska nije uspjela dekolonizirati. Ovaj neuspjeh manifestira se na način da rasizam u Francuskoj nije prepoznat, već je u velikoj mjeri razuzdan.

Islamofobija u Francuskoj oblik je rasizma koji dozvoljava policiji da uznemirava muslimansku omladinu, koji omogućava nastavnicima da insistiraju na svinjetini u školskim obrocima u obrazovnim ustanovama s pretežno muslimanskim učenicima i koji dopušta vlastima da drže Tarika Ramadana u samici a da nije osuđen za bilo koji zločin. Nije islamofoban samo zahtjev da se ponište ajeti iz Kur’ana kako bi se udovoljilo francuskim predrasudama već i ideja da bi takav francuski Kur’an ikada mogao zamijeniti Kur’an u srcima muslimana širom svijeta. Kur’an pripada ummetu, a ne Francuskoj.

Izgleda da je francuski nacionalni identitet baziran na ponovo uspostavljenom kartezijanskom diktumu: “Islamofobičan sam, dakle postojim.” Kao primjer za ovu tvrdnju može nam poslužiti skorašnji manifest koji je potpisalo 300 francuskih javnih ličnosti – među njima su i bivši predsjednici i premijeri – kojim se traži preuređenje Kur’ana kako bi se, kako potpisnici smatraju, spriječili antisemitizam i islamizmom inspiriran terorizam. Među potpisnicima su i neka našim građanima dobro poznata imena: čuveni pjevač Charles Aznavour, bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njegova supruga Carla Bruni, glasoviti glumac Gérard Depardieu, utjecajna književna teoretičarka Julia Kristeva, filozof Bernard-Henri Levy, bivši francuski premijer Manuel Valls i utjecajni francuski intelektualac i književnik Pascal Bruckner.

(Tekst je izvorno objavljen na sajtu Daily Sabah. Preuzeto s online platforme Algoritam.net.)

PROČITAJTE I...

Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!