Islamizacija radikalizacije

Ono što se trenutno događa, ispravno je primijetio Oliver Roy, nije radikalizacija islama, već islamizacija radikalizacije unutar koje se veliki broj aporetičnih, neurotičnih i kontradiktornih procesa i problema savremenog svijeta, kao što su migracije, multikulturalizam i problem identiteta, religijski fundamentalizam i reinterpretacija sekularizma, ekonomska kriza, pa i terorizam, neumitno dovode u korelaciju s islamom, koji poslije, u jednom pervertiranom slijedu, biva označen kao generator krize, odnosno radikalizacije

Danas se islam okrivljuje za sve i svašta, pri čemu se pod islamom misli na vrlo monolitan entitet, izvana koherentan, iznutra neizdiferenciran. Predstavnici ili simboli tog islama su, opet, svi i svako, i doktrina, i vjernici, i zakon, i njegova povijest, i ljudi tek rođeni u njegovom širokom kulturnom okviru, i njegovi disidenti, i… Ono što se trenutno događa, ispravno je primijetio Oliver Roy, nije radikalizacija islama, već islamizacija radikalizacije unutar koje se veliki broj aporetičnih, neurotičnih i kontradiktornih procesa i problema savremenog svijeta (koji nadilaze svaki pojedinačni, a time i islamski kontekst), kao što su migracije, multikulturalizam i problem identiteta, religijski fundamentalizam i reinterpretacija sekularizma, ekonomska kriza, pa i terorizam, neumitno dovode u korelaciju s islamom, koji poslije, u jednom pervertiranom slijedu, biva označen kao generator krize, odnosno radikalizacije.

U takvom procesu nije ni bitna beskrajna unutarnja izdiferenciranost islama, važno je da postoji jedan označitelj koji će objediniti sve divergentne, kontradiktorne i neuhvatljive radikalne faktore koji neurotiziraju svakidašnjicu čineći je nepodnošljivom. Taj imenitelj, koji simplificira razumijevanje smrtonosne sfinge savremenog svijeta, danas je islam.

U klasičnom djelu filozofije religije The Meaning and End of Religion W. C. Smith dekonstruira sam pojam “religije” pokazujući kako je riječ o relativno novom zapadnom terminu koji se koristi da se opišu, sa stanovitom apstrakcijom, velike svjetske tradicije, kao što su kršćanstvo, budizam, hinduizam itd., kao ekskluzivni sistemi vjerovanja. Ovakav pojam religije, koji se formirao na Zapadu u epohi prosvjetiteljstva, pozicionirat će religije jedne nasuprot drugih kao konfliktne ideološke skupove tvrdnji o ekskluzivnoj istini, što je, prema Smithu, imalo katastrofalne posljedice po međuvjerski dijalog.

Ono što uobičajeno podrazumijevamo pod “religijama”, Smith označava sintagmom “kumulativna tradicija” koja je, poput kulture, ogromni, kompleksni, protejski, mnogoznačni, nezaustavljivi, tekući, višedimenzionalni proces. “Entiteti” kao što su budizam, hinduizam i kršćanstvo nisu pojedinačne, statične, zatvorene, okamenjene religije, već upravo kumulativne tradicije sastavljene od potpuno divergentnih formi, koncepata, izražaja, u različitim geografskim područjima i u različitim historijskim periodima. Stoga je potpuno besmisleno govoriti o ovim tradicijama kao o istinitim ili lažnim, kao što je apsurdno etiketirati neku civilizaciju kao istinitu ili lažnu.

Distinktivno obilježje ovih tradicija jeste vjera: to je srce i duša ovih pseudofluidnih i pseudostabilnih sistema. To je ujedno i najvažniji Smithov koncept, koji kao takav neposredno uvjetuje njegovo razumijevanje istine. Vjera je prema Smithovom mišljenju osobina određene osobe – striktno pojedinačni kvalitet, koji je kao jedinstvena ljudska potreba za vlastitim rauzumijevanjem i ličnom odanošću evidentan u ljudskom životu još od paleolita. Vjera je individualni angažman u nekoj egzistencijalnoj formi, orijentacija jedne personalnosti prema samoj sebi, prema bližnjem, prema univerzumu; to je, riječju, “totalni odziv… da se vidi, osjeća, djeluje u transcendentoj perspketivi”.

Ovaj krajnje intimizirani izražaj vjere jeste prvobitna forma religijskog diskursa. I dok je vjera univerzalno ista u fenomenološkom smislu, religijske, kulturne kumulativne tradicije su mnogoznačne, heterogene, što uzrokuje nastanak religijskih vjerovanja koja tvore sekundarni sloj vjere. Ali kada ova vjerovanja postanu primarna u odnosu na vjeru, dolazi do diferenciranja, nerazumijevanja, sumnjičenja i sukoba. Religijska istina je unutarnja, to je egzistencijalna forma jednog života. Istina se potvrđuje u terminima spasa i oslobođenja, a ne pobijanja i trijumfa. Slijedi da istine ne prebivaju u religijama, već u osobama, u njihovoj vjernosti, integritetu i dosljednosti.

Potpuno je stoga pogrešno razmišljati o religijama na temelju njihovih konkurentskih, takmičarskih “tvrdnji o istini”. Ove kumulativne tradicije treba posmatrati kao različite puteve, iz čega, prema Smithu, slijedi da su svi ljudski religijski konstrukti – riječi, obredi, doktrine i slike – samo načini ili sredstva koja usmjeravaju pojedince ka transcendenciji. Ali isto tako mogu biti opasni ako zagovaraju apsolutna, ultimativna značenja i vrijednosti. Svaka takva ljudska tvrdnja data iz perspektive apsolutnog i ultimativnog Božijeg znanja je, nedvosmisleno kaže Smith, idolatrija jer je prosto riječ o pseudoapsolutnom znanju posredovanom kroz konačne ljudske konstrukte. I kršćani i muslimani kranje su idolatrični, smatra Smith, kada daju ovakve apsoltizirajuće izjave o istini, o Bogu i o individualnom spasenju.

Esencijalističke definicije religije uzimaju samo jednu njenu komponentu u koju onda okreću sve raspoložive reflektore. Time iscrpljuju sva ostala značenja, sve one nemjerljive dubine, minijaturne razgranatosti i fine varijacije konkretno islama koji je, poput drugih vjera i tradicija, doslovno “beskrajan”.

Prethodni članak

General mrtve vojske

Sljedeći članak

Kako definirati biopolitiku

PROČITAJTE I...

Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!