“Islam jeste najbolji – to je istina, ali mi nismo najbolji”

Prošlo je tačno dvadeset godina od glasovitog govora predsjednika Alije Izetbegovića održanog na Samitu Organizacije islamske konferencije (OIC) u Teheranu 11. decembra 1997. godine, kojim je tih dana izazvao veliku euforiju u Iranu, ali i u cijelom islamskom svijetu. Bošnjaci koji žive ili su živjeli u Iranu tvrde da se Iranci dobro sjećaju ovog govora i da ga nerijetko citiraju kritizirajući slabosti muslimana i današnjeg islamskog svijeta. Citira ga se i na Zapadu, u američkim, ali i brojnim drugim akademskim i političkim krugovima. U njemu se govori i o pozitivnim aspektima zapadnog svijeta, o brojnim problemima koji i danas, i nakon dvadeset godina, muče islamski svijet, ali i upozorava na opasnosti i zablude u kojima se ovaj svijet i dalje nalazi. Govor predsjednika Alije Izetbegovića prenosimo u cijelosti

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Poštovani gospodine predsjedavajući,

vaša visočanstva i ekselencije,

draga braćo i sestre!

Smatram velikom privilegijom što mi se pružila prilika da govorim na ovom značajnom skupu muslimanskih zemalja. Upravo se vraćam s konferencije u Bonnu. To je bila specifična konferencija posvećena Bosni, na kojoj je razmatrana situacija u mojoj zemlji i donesene su neke važne odluke. Nažalost, termini održavanja ovog Samita i konferencije u Bonnu su se podudarili, pa sam u mogućnosti da vam se tek danas obratim. Hvala vam na toj izuzetnoj prilici.

Poštujući vaše vrijeme i današnji program konferencije, ja ću se u svom izlaganju osvrnuti samo na jednu temu: Istok i Zapad i moja Bosna između njih. Ideju za ovu temu dalo mi je moje posljednje putovanje koje je još u toku. U sedmici koja upravo završava poletio sam iz Bosne u Saudijsku Arabiju na konferenciju o obrazovanju, zatim u Evropu na konferenciju o Bosni, i evo me danas u Teheranu na islamskoj konferenciji. To je i: Istok – Zapad – Istok.

Mislim da prilično dobro poznajem oba ova kraja svijeta. Na mom putovanju saznao sam i neke nove činjenice, dobre i loše. Saznao sam ohrabrujuću činjenicu o pet miliona učenika i studenata u Saudijskoj Arabiji, ali i žalosnu o 68,5% nepismenih u jednoj drugoj muslimanskoj zemlji. Druga dobra vijest koju sam upravo čuo je 20 miliona ljudi koji pohađaju neku od škola u Iranu, a loša da je nepismenost među ženama skoro u svim muslimanskim zemljama nedopustivo visoka. Žene čine polovinu ljudskog roda. Neobrazovana žena ne može podići i odgojiti generaciju koja će voditi naše narode u 21. stoljeće. Oprostite mi što ću biti vrlo otvoren. Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite.

Zapad nije ni pokvaren ni degeneriran. “Truhli Zapad” – ovu samoobmanu komunistički sistem je skupo platio. Zapad nije truho. On je jak, obrazovan i organiziran. Njegove škole su bolje od naših i njihovi gradovi su čišći od naših. Nivo ljudskih prava na Zapadu je viši, a socijalna briga za siromašne i manje sposobne bolje organizirana. Zapadnjaci su uglavnom odgovorni i tačni ljudi. Takva su moja iskustva s njima. Znam također i tamne strane njihovog napretka i ne gubim ih iz vida. Islam jeste najbolji – to je istina, ali mi nismo najbolji. To su dvije različite stvari koje često zamjenjujemo.

Umjesto da mrzimo Zapad, takmičimo se s njim. Zar nam Kur’an nije to upravo naredio: “Natječite se u dobru…”? Pomoću vjere i nauke i sada možemo stvoriti snagu koja nam je potrebna. Istina je da je to dug i težak put, to je tegobno penjanje uz planinu, ona uzbrdica o kojoj govori Kur’an, ali drugog puta nema.

Zato osnivajmo svugdje fondove za školovanje. Neka nijedno naše dijete ne ostane van škole. Bogate muslimanske zemlje trebaju u tom važnom poslu da pomognu siromašnim. Uradimo to već danas i zakažimo odmah danas posebnu konferenciju za to.

Neki ljudi misle da se prednost može postići terorom. To je zabluda koja se opasno širi. Terorizam je izraz naše sadašnje i mogući uzrok naše buduće nemoći. On nije samo nemoralan nego i neproduktivan. Nemoralan jer ginu nevini ljudi, a neproduktivan jer nikad i nigdje nije ništa riješio. Terorizam su odbacili svi ozbiljni politički pokreti u historiji. Mislim da ga je Kur’an izričito zabranio rečenicom: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je pobio čitav svijet…”

Ima, nažalost, ljudi koji to zaboravljaju.

A sada nekoliko riječi o Bosni iz koje dolazim.

Spomenuo sam Istok i Zapad. Bosna se nalazi na razmeđu ta dva svijeta, na velikoj granici, kako to mi volimo reći. Svaki deseti Bošnjak poginuo je u minulom ratu. Tako visokom cijenom platili smo pravo na opstanak i slobodu. Zato ne dopustite da se učini nova nepravda Bosni. Poručite svima da je za vas Bosna sveta zemlja jer je natopljena krvlju nevinih ljudi, vaše braće po vjeri.

Neke zapadne zemlje su naši prijatelji. Raspoznat ćete ih po tome što pomažu Bosni, podržavajući njen integritet. Sarađujte s njima na ovom historijskom zadatku, beskrajno važnom iz mnogih razloga za nas i za vas, pa i za civilizirani svijet u cjelini. Jer Bosna je veliki eksperiment koji se tiče svakog čovjeka i svake žene na svijetu.

Nesretniji dio našeg naroda ostao je prije više od jednog vijeka izvan Bosne i Hercegovine i danas živi kao manjina u Srbiji, odnosno Jugoslaviji, u regiji koja se zove Sandžak. Ja apelujem na vas da Bošnjacima, muslimanima Sandžaka priznate status muslimanske manjine u Organizaciji islamske konferencije.

Na kraju, želim zahvaliti iranskoj vladi za domaćinstvo ove konferencije, velikom iranskom narodu za podršku i pomoć koju nam je nesebično pružio, posebno u toku rata, a svima vama za sve što ste učinili da pomognete mojoj zemlji u najtežim trenucima njene historije.

Hvala.

 

Mirza Hajrić, sadašnji ambasador BiH u Australiji, bio je 1997. godine na konferenciji u Teheranu

Sjećam se da nam je avion za ovaj put dao na korištenje, mislim, baš sadašnji saudijski kralj Selman, jer je trebalo iz Saudijske Arabije, gdje je rahmetli predsjednik Izetbegović primio veoma prestižnu nagradu, stići u Bonn na konferenciju, na kojoj je donesena odluka o bonskim ovlastima visokog predstavnika, a nakon toga otići u Teheran. Ja sam putovao iz Sarajeva za Bonn i ondje sam prvi put učestvovao u pripremama ministarskog sastanka o Bosni i Hercegovini. Osim bonskih ovlasti, posebno sam se bavio pitanjem povratka Bošnjaka u zapadni dio Mostara. Potom je delegacija skupa krenula za Teheran. Prilično neispavani i hronično umorni, ali osokoljeni rezultatom bonnske konferencije, u avionu smo se fokusirali na predsjednikov govor za Samit OIC.

U više smo navrata o tome pričali, a po predsjednikovim razmišljanjima, prikupljao sam podatke o obrazovanju, nepismenosti i drugim gorućim pitanjima koja su mučila arapski i islamski svijet, i tako se brusio govor kojeg je Alija od početka tretirao posebnim. U tom procesu iskristalizirao se soundbite: “Islam jeste najbolji – to je istina, ali mi nismo najbolji.” Kako su se odvijale konsultacije, sve sam više bio zabrinut na kakav će prijem naići takav pristup predsjednika Bosne i Hercegovine, kojoj je potrebna pomoć tih kraljeva, emira, šeika, predsjednika, tih krunisanih glava. Oni zasigurno nisu bili navikli da im se s govornice upućuje kritika takve vrste, a, između ostalog, to je i bio ovaj govor. “Nisam siguran da ću imati više priliku da se obratim tako velikom muslimanskom skupu. Hoću da im kažem šta mi je na duši”, objašnjavao mi je predsjednik. Fenomen njegovog životnog učenja bio je odnos Istoka i Zapada, a dijelom i dekadencija kapitalizma. Dio govora posvetio je i zapostavljanju žena islamskog svijeta i njihovog obrazovanja, što je kod mnogih veoma osjetljivo pitanje, a nije zaboravio uputiti ni snažan apel da se pomogne Bošnjacima u Sandžaku, da im se prizna status muslimanske manjine u Organizaciji islamske konferencije, i to u tako teškim vremenima Miloševićevog režima.

Sjećam se i da sam kriv za jednu prevodilačku grešku koja je mijenjala smisao rečenog u govoru. Neispavan i premoren, nisam se mogao sjetiti pravog izraza na engleskom za riječ “truhlo”. Izašao sam iz sobe, otišao u novinarsku ložu i upitao za rješenje Christiane Amanpour, ratnu drugu sarajevsku i dobru predratnu poznanicu iz Londona. Ona, Iranka porijeklom, usred Teherana, kazala mi je da se “truhlo“ na engleskom kaže “ripe”, a zapravo to znači “zreo”, “sazreo”. Poslušao sam je i tako smo tu riječ napisali u tekstu na engleskoj verziji koju je predsjednik poslije pročitao. Ipak, nešto mi nije zvonilo kako treba, pa smo tek u povratku saznali za ovu grešku, i to kada nam je njegova kćerka Sabina, vrstan poznavalac engleskog jezika i vrhunski prevodilac, ukazala na to da je prava riječ za truhlo “rotten”. Uh, neću nikada zaboraviti da mi je odmah tada kroz glavu prošla misao: “Kako se ne sjetih Johnnyja Rottena, poznatog britanskog pjevača punk-grupe Sex Pistols?”

Koliko je predsjednik vidio daleko, ukazuje nam i dio njegovog govora posvećenog alarmiranju svijeta na odlučnu borbu protiv terorizma. Treba podsjetiti da je predsjednik održao govor nepune četiri godine prije 11. septembra 2001. godine i terorističkog napada na nebodere u New Yorku. “Terorizam je izraz naše sadašnje i mogući uzrok naše buduće nemoći. On nije samo nemoralan nego i neproduktivan. Nemoralan jer ginu nevini ljudi, a neproduktivan jer nikad i nigdje nije ništa riješio. Terorizam su odbacili svi ozbiljni politički pokreti u historiji.” Poznato je da se upravo ovaj dio govora veoma često citira u američkim, a i brojnim drugim akademskim i vanjskopolitičkim krugovima.

Sjedio sam s predsjednikom Izetbegovićem dok se pripremao i čekao da održi govor. Bilo je neuobičajeno za predsjednika jedne zemlje, koja ima samo posmatrački status u OIC-u, da dobije mogućnost govoriti na Samitu, posebno zbog činjenice da se zbog konferencije u Bonnu nije mogao pojaviti prvi dan Samita. Kao i obično u velikim trenucima, bio je veoma miran. Nisam mogao ne primijetiti izraz zadovoljstva na njegovom licu, iako je vrlo malo spavao protekle tri noći. Skoro bih mogao reći da je zračio nekim posebnim sjajem.

Otpratio sam ga do govornice i sjeo. On je polahko stavio papire, namještao je naočale i počeo. Pratio sam tok govora istovremeno posmatrajući lica najmoćnijih muslimana svijeta. Pokušavao sam čitati ponešto iz njihovih pogleda, pokreta lica, mimike. “Islam jeste najbolji – to je istina, ali mi nismo najbolji”, odzvanjalo je konferencijskom salom, a siguran sam i u ušima svih prisutnih. Smeteni pogledi na sve strane, zbunjenost, pokoja glava koja klima u znak odobravanja. “Umjesto da mrzimo Zapad, takmičimo se s njim”, govor mi se već bio podobro odužio, iako sam znao da je bio jasan, koncizan i prilično kratak. Valjda sam bio nervozan. A onda kraj. Predsjednik se zahvalio iranskoj vladi, iranskom narodu, svim prisutnima. Nastao je tajac. Niko nije ni mrdnuo, činilo mi se da su ljudi prestali disati. Predsjednik se, završivši govor, okrenuo i pošao na mjesto s kojeg je pratio Samit. Bio je sretan. Dok je, silazeći s govornice, tih nekoliko trenutaka učesnicima Samita bio okrenut leđima, krenuo je aplauz. Iako to nije uobičajena reakcija na Samitu muslimanskih lidera, prisutni se nisu mogli suzdržati. Pet, deset, pedeset, stotinu, i na kraju skoro pa sve ruke prisutnih u sali pljeskale su gromoglasnim aplauzom koji je trajao, čini mi se, duže od govora. Pogled nam se susreo, predsjednik je bio zbunjen. Okrenuo se i čekao da aplauz završi, a kako je to potrajalo, podigao je ruke pozdravljajući prisutne i gledajući u oči glavne aktere muslimanskog svijeta. Rijetko sam kada u životu bio toliko ponosan kao u tim trenucima.

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!