Iskompleksirani Bošnjaci vole riječ “džamahirija”

Bez opisivanja incidenata i događaja na tom tragu, donosimo kraći pregled jezičke manifestacije islamofobije. Pojedinačne izraze i pridjeve koji se često javljaju kod nas usporedili smo s izrazima na Zapadu i pojasnili zašto se poimaju drugačije među zapadnim islamofobima, naročito u SAD-u, s osvrtom na konzervativni Teksas

 

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

Američka savezna država Teksas po mnogim je shvatanjima jedna od konzervativnijih sredina na kontinentu, te u skladu s popularnom terminologijom posebno islamofobična. Tako je bar predstavljano u javnosti. No, šta to zapravo znači i je li zaista tako? Može se reći da islamofobija postoji (iako značenje tog pojma još nije do kraja definirano jedinstvenim internacionalnim tumačenjem), kao i rasizam, ali prema brojnim istraživanjima, islamofobija se može osjetiti u drugim dijelovima SAD-a skoro ništa manje nego u Teksasu.

Teksas je poznat po kaubojima, farmerima i rančerima koji imaju izražen naglasak u engleskom govoru i skloni su ksenofobiji. Na Balkanu bi se reklo da u Teksasu dominiraju seljačine koje u Americi nazivaju “red-nex” ili “crveni vratovi”, tipično obilježje farmera i polupismenih rasista. Dominiraju, ali samo u ruralnom području ove države. Tu je zatim nepopularna, kontroverzna predsjednička familija Bush, koja je također iz Teksasa.

Potom, istinita krvava priča o teksaškom masakru motornom pilom od prije nekoliko decenija, koja je bila inspiracija “finoj gradskoj raji” iz liberalnijih država i gradova kao što je Hollywood da snime uspješan horor o tom pokolju kojeg su se kao zgražali. Zatim, poznati atentat na američkog predsjednika Kennedyja koji se desio u teksaškom gradu Dallasu. To su neke od prvih asocijacija na Teksas kod ljudi izvan Teksasa, bilo da su iz drugih dijelova SAD-a ili s drugih kontinenata.

SELAM IZ TEKSASA

Druga strana medalje nije toliko poznata široj javnosti. Naprimjer, to da su veliki višemilionski gradovi u ovoj saveznoj državi, kao San Antonio, Houston, Dallas, Austin, jednako multietnički kao i drugi američki velegradovi. Imaju velike univerzitete na kojima studiraju studenti iz svih krajeva svijeta. Isto je i s profesorskim kadrom. Što se tiče islamofobije, možda treba navesti da u predgrađima Dallasa i San Antonija ima, u prosjeku, više žena s hidžabom nego na ulicama Sarajeva i Mostara. Ta predgrađa nisu izolirana naselja kao u nekim drugim američkim ili evropskim metropolama. San Antonio ima najbrojniju zajednicu muslimana iz Indije u cijelom SAD-u.

Hiljade njih već su s američkim državljanstvom, a hiljade su i sa zelenim kartonom. Restorani s halal-hranom otvoreni su širom teksaških velegradova, a radnici i mušterije su im podjednako lokalni bijelci, Latinosi, nemuslimani, Arapi, Pakistanci, Iranci, Afrikanci… U dvije velike džamije San Antonija, prosječno, dva puta mjesečno dolaze pojedinci iz SAD-a koji žele izgovoriti šehadet i primiti islam. Jedna je napravljena prije dvadeset pet godina, a druga prije desetak. Ni u jednoj nije zabilježen značajniji islamofobični incident, barem ne s rasističkom ili ideološkom motivacijom. U gradu djeluje još šest manjih mesdžida, nekoliko mekteba i jedna islamska akademija.

Nakon ove pojednostavljene prezentacije, prilika je da uporedimo neke od najčešćih pojmova koje koriste islamofobi, ali ne u kaubojskom Teksasu nego u Bosni i Hercegovini, s naglaskom na Sarajevo. Postoji razlika između islamofobije koja je decenijama njegovana u komunizmu i one nastale na Zapadu, u Americi općenito, ne samo Teksasu. Razlika se primijeti u tretmanu pojmova što ih koriste osobe koje ne znaju dovoljno o islamu i ne žele znati više. Mnogi Bošnjaci odgojeni u ateizmu upotrebljavaju te izraze i riječi arapskog ili turskog korijena, nekad u preziru, nekad u strahu, a nekad samo kroz nesvjesno neznanje u svakodnevnoj govornoj navici bez emotivnog osvrta na njih. Neke od tih riječi koriste zapadnjaci skloni islamofobiji, ali samo neke. To ćemo najbolje vidjeti iz navođenja tih riječi.

 “MUDŽAHEDIN”

Kada ovu riječ izgovori Amerikanac s anglosaksonskim naglaskom, to baš i nema onu jačinu kao kada istu izgovori Srbijanac, Hrvat, Crnogorac ili Bošnjak. Amerikanac ili zapadnjak općenito, koji makar i površno poznaje sovjetsku invaziju na Afganistan od prije tridesetak godina, čuo je za mudžahedine. U tom periodu došlo je do medijske internacionalizacije mudžahedina kao sinonima za branioce Afganistana od sovjetske armije. Snimljen je i antologijski film Rambo o američkom specijalcu koji pomaže afganistanskim mudžahedinima. Istovremeno, u socijalističkoj Jugoslaviji termin mudžahedin tada se ukorijenio u srpskoj propagandi i bio je obilato korišten u nastupajućim ratovima.

Riječ sadrži grubi glas /dž/ koji za “nježne” slavenske dijalekte ima neku neprijatnu tvrdoću, pa su asocijacije grube i u nečijim mislima. Zato “finogradski” šminkeri u Sarajevu vole komparaciju pri spomenu izraza. Oni kažu četnik, ustaša, mudžahedin. Za njih su to tri jednake frakcije na trima ratnim stranama, kako kažu. Među Bošnjacima, koji prije filmske trilogije Rambo nisu znali za mudžahedine, samim tim ni za značenje riječi, pojam je ostao da se koristi ponekad s pogrešnim izgovorom, kao muhadžedin. Nije ovo prvi put da semitski jezik poput arapskog zbunjuje ljude u Bosni. Bilo je primjera kao na relaciji tehvid – tevhid, merhaba – mehraba i meraba, bez glasa h. Današnji islamofobi često se i ne potrude saznati značenje termina mudžahedin. Pojedini srbijanski mediji, nešto manje i hrvatski, još uvijek Armiju BiH nazivaju mudžahedinima.

 “DŽAMAHIRIJA

Pri upotrebi ovog pojma možda i najviše dolazi do izražaja neznanje domaćih islamofoba. Teško je procijeniti da li među svima koji ga rado koriste ima dovoljno i onih koji znaju da ova riječ označava jednostavno republiku na arapskom jeziku. Moguće da su je mnogi otkrili u vremenu Moamera el-Gadafija i prefiksa džamahirija u bivšem službenom nazivu Libije. Domaći islamofobi vole je istaći kada opisuju islamizaciju Bosne i Hercegovine, tj. kada kažu da se “pravi džamahirija u Bosni”. Osim što ne znaju da je džamahirija sekularni pojam, a ne religijski, također ne znaju da u Bosni već postoji džamahirija, tj. republika.

Svakako, riječ je o džamahiriji Srpskoj, ili, ako žele, nepriznata hrvatska džamahirija Herceg-Bosna. Ako to shvate, možda se zabezeknu kada skontaju da su neki od njih rođeni u “Socijalističkoj Federativnoj Džamahiriji Jugoslaviji”. Ovdje dolazimo do nesvjesnog antisemitizma, jer je riječ o subjektivnom preziru prema djelomičnoj tvrdoći arapskog jezika i kod onih koji znaju značenje ove riječi i kod onih koji ne znaju. To se davno proširilo na nesnošljivost prema arapskom općenito. Mnogi islamofobi i sekularisti danas ne vide da antisemitizam ne označava samo netrpeljivost prema Jevrejima nego i prema Arapima kao semitskom narodu te arapskom semitskom jeziku. Islamofobi teško podnose izražen glas /h/ i, naravno, već spomenuto /dž/.

Stajanje obaju glasova u istoj riječi kod njih stvara ili uznemirenost ili podsmijeh. Kada je 2008. godine došlo do huliganskog napada u Sarajevu na gej aktiviste povodom Festivala “Queer”, jedan sarajevski bloger napravio je tim povodom cyber plakat s natpisom “Džamahirija u Sarajevu”. Većina prosječnih Amerikanaca, ne samo Teksašana, nisu nikad čuli za ovu riječ, neovisno od toga da li se interesiraju za arapski svijet. Ima i muslimana u Teksasu koji ne znaju za džamahiriju jer i nemaju potrebu to znati.

“DŽIHAD”

E, ovo je već planetarno poznati termin. Njega razvlače po medijima muslimani, ateisti, islamofobi, kršćani, zapadnjaci, istočnjaci, Bošnjaci, ljevičari, desničari… Nije više toliko bitno što su mnogi shvatili da džihad ne označava sveti rat i da ne znači rat uopće. Naprosto, on se medijski odomaćio i novinari vole baratati s njim i gdje treba i gdje ne treba, što svjesno, što nesvjesno. U Americi se manje koristi danas nego prvih godina poslije rušenja njujorških tornjeva. Sada u medijima i među publikom više idu izvedenice kao džihadisti, ili džihadlije po bosanski. Tokom socijalnih demonstracija na sarajevskim ulicama februara 2014. godine neki beogradski list žute provenijencije imao je na tu temu naslov na prednjoj strani novina Džihad u Sarajevu.

 “VEHABIJE”

U široj upotrebi termin se počeo javljati neposredno nakon opsade Sarajeva. Nešto se kasnije pojavio izraz “selefije”, koji je pravilan u odnosu na vehabije. Izraz je po inerciji usvojen za svakoga s ošišanim brkovima, dugom bradom i skraćenim nogavicama. Trebalo je vremena da se neko potrudi i sazna kako naziv stiže od imena arapskog vjerskog reformatora Mohameda Abdul-Vehaba od prije dvjesto i kusur godina. Jugonostalgičarima, neokomunistima i Nerminu Nikšiću ne smetaju ogromne brade Karla Marxa i Friedricha Engelsa, a kada vide na malom ekranu TV prijemnika obrijane “ravnogorce”, neki od njih kažu da su se ti četnici obrijali kako bi se razlikovali od vehabija. Uz poneka sumanuta objašnjenja, islamofobija se u Bosni nudi i strancima, ali mnogi stranci nisu dovoljno upućeni, pa je doza konfuzije neizbježna.

Jedan sarajevski turistički vodič zabilježio je pitanje vremešne Slovenke tokom obilaska Baščaršije u vezi s Mevlidom Jašarevićem, koji je svojevremeno pucao na Ambasadu SAD-a. Ona je pitala: “Gdje su kod vas one spahije?” Vodič je isprva bio zbunjen pitanjem dok saputnica spomenute Slovenke nije ispravila riječ spahije u vehabije. Onda je gospođa rekla da se rimuje pa nije bila sigurna kako se to kaže, a za spahije zna iz nekih starih udžbenika. Među prosječnim Amerikancima, bili oni islamofobi ili ne, vehabije nisu nepoznanica. Oni kažu wahabi, ali i dalje više koriste opisne pridjeve kao radicals, extremists ili Saudi scholars. Još im je džihadist više u opticaju nego vehabije, odnosno selefije.

“NINDŽE

Ovaj put ni arapski, ni turski, ni perzijski izraz, nego japanski. Žargonski se koristi za žene pod nikabom. Navodno, jedan od razloga zašto zbunjeni islamofobi ne koriste pridjev nindže za nekadašnje bosanske žene pod zarom i feredžom jeste u tome što njih više nema na ulicama i zato što su današnje žene pod nikabom uglavnom jednobojne, tj. crne, u rjeđim su slučajevima odjevene u plavo, tamnocrveno ili bijelo. Nekadašnja kombinacija feredža i zarova često je bila šarena. Za nindže, također jednobojnih kostima, saznalo se u vrijeme Jugoslavije, kada je došlo do popularizacije dalekoistočnih borilačkih sportova kroz filmove, stripove, romane i knjige. Pokriveno žensko lice ljude u Sarajevu i Mostaru asocira ili na nindže ili na burke i nikab.

Ponekad islamofobi nindžama nazivaju i šiijske žene Irana koje ne pokrivaju lice, ali je cijelo tijelo u jednodijelnoj abaji. Nije zabilježena široka niti podrugljiva upotreba opisnog pridjeva nindže u Teksasu, možda zato što imaju na ulicama za vidjeti više žena pod klasičnim hidžabom nego u nikabu, koji je tu rijetka pojava. No, u drugim krajevima SAD-a i ponegdje u Evropi podrugljivo je korišten Darth Vader, poznati lik negativca iz megapopularne naučno-fantastične sage Ratovi zvijezda. Vader ima dugi crni plašt, a i oklop mu je crn, te obla kaciga s maskom, što iz daljine oblikom može nekoga podsjećati na ženu pod nikabom. Bula je staro ime za sve žene pokrivene kose, ramena i vrata i nije imao negativan prizvuk. Ali “pobuljena” i “zabrađena” i dalje se ponekad koristi pejorativno kod islamofoba.

“HALAL

Pošto je koncept halal-ishrane te namjenskih halal-restorana bio nedozvoljen u komunizmu, tako je i značenje riječi halal ostalo na svom suženom, pa donekle izmijenjenom tumačenju. Naprimjer, kada se nekome nešto čestita uzvikom “halal ti vjera”, ili još češće u Srbiji i Makedoniji “alal vera”. Tu je i ono kada se neko nekome nešto pokloni neočekivano, pa se onda kaže kako je to halal od njega ili od nje. Još se više spominje oprost, odnosno kada neko nešto nekome halali, tj. oprosti.

Poslije rata su u Sarajevu otvoreni prvi halal-restorani i halal-mesnice. Mnogi žitelji Sarajeva nakon decenija službene ateizacije skoro svega u društvu ostali su ispočetka zbunjeni tom pojavom. Zabilježeno je pitanje jedne gospođe: “Čekaj malo, ako kažu da je halal-mesnica, da li to znači da je kod njih meso besplatno, ne kontam?” Islamofobi i na Zapadu i u Bosni riječ halal spominju uglavnom u priči o imaginarnom nametanju halal‑food restorana. U Teksasu takve nebuloze nisu zabilježene, barem ne javno, a halal-industrija uredno posluje u teksaškim gradovima.

“ŠERIJATSKI ZAKON”

Ovdje su već sličniji bosanski i američki islamofobi. Na samu riječ šerijat ukoče se, uznemire ili zbune. I dalje misle kako se to odnosi na kamenovanje preljubnika, ili bičevanje, te odsijecanja šaka lopovima. I to je sve što znaju, ili sve što žele znati. Prošle godine u slobodarskom gradu Seattle došlo je do javnih demonstracija protiv, kako je navedeno, uvođenja šerijata u američke zakone. Među demonstrantima je bilo i liberala i desničara. Prosječni žitelji Seattlea pitali su se u čemu je fol pošto niko nije ni pokušao niti predložio uvođenje šerijata u američki zakonik, tako da ne znaju odakle demonstrantima takav povod za proteste.

“TURCI I TURČENJE

Možda najstariji islamofobni izrazi na južnoslavenskim prostorima. Pozadinu i zloupotrebu ovih izraza ne treba puno predstavljati, trebalo bi da su svima već poznati. Ne samo što su generacije odrastale s njima nego je njihovo javno rastezanje kulminiralo i kroz genocid. Iako prilično stari izrazi, oni za neke nisu zastarjeli. Dovoljno je pratiti sadašnja pisanja samozvanih bosanskih liberala, ljevičara te njihove braće po islamofobiji desničara, i u Bosni i širom Balkana, da bi se vidjelo kako se propaganda i dalje oslanja na njih. Evo i jedan drevni primjer koji je i danas istaknut i vidljiv. Unutar glavne splitske katedrale u Dioklecijanovom kompleksu nalazi se nekoliko grobova. Na skoro svakom od njih napisano je ime preminulog te godine rođenja i smrti.

Samo na jednom napisan je i način prelaska na onaj svijet. Piše na grobu nekog Žarka Dražojevića iz 16. stoljeća da je on poginuo u borbi s Turcima. Na Zapadu su Turci samo oznaka za žitelje današnje Turske, osim kada zabune riječju turkey – ćurka, pošto se isto izgovara i speluje kao engleska riječ za Tursku. Funkcija “turčenja” nije poznata zapadnjacima, osim što je neprevodiva na engleski. U maju 2001. godine, za vrijeme kamenovanja vjernika okupljenih na pokušaju postavljanja kamena temeljca za obnovu banjalučke Ferhad-pašine džamije, bilo je, naravno, klasičnih povika tipa “ubij Turčina” ili “nećemo Turke”. Jedan od prisutnih delegata OSCE-a iz Francuske izjavio je poslije u medijima kako mu nije jasno zašto su napadači vikali Turci kada nije bilo Turaka među prisutnim zvanicama.

 

PROČITAJTE I...

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

“Postoji za to više razloga, od brzog načina života do povećanog broja ljudi koji žive u urbanim sredinama, gdje fizički nije ni moguće zaklati kurban. Također, ono što se još prakticira po manjim sredinama kod podjele mesa, da se dio mesa dijeli i komšijama, iz godine u godinu se sve manje dešava u urbanim sredinama, a prije svega zbog nepostojanja svih potrebnih uvjeta za klanje kurbana u gradskim jezgrama”, pojašnjava Karalić, osnivač organizacije “Pomozi.ba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!