Iščezla Bosna na fotografijama austrougarskog natporučnika

Umjetnički duh Emila Balcareka doći će posebno do izražaja u razdoblju od maja 1907. do maja 1908. godine, kada je kao poručnik poslan da obavlja vojnu dužnost u Zvorniku. Naime, Balcarek je u toku svog boravka pješačio i putovao po Bosni i Hercegovini te dobrim okom posmatrača zabilježio fotografije jedne zemlje, koju je, kako sam kaže, veoma brzo zavolio

 

Piše: Damir A. SARAČEVIĆ

Na Berlinskom kongresu 1878. godine odlučile su tadašnje svjetske sile da Austro-Ugarska monarhija treba zauzeti Bosnu i Hercegovinu te da se oslabljeno Osmansko carstvo, koje se nalazilo u političkoj krizi, treba povući iz zemlje. Nakon odlaska Osmanlija, bosanskohercegovačko stanovništvo samoorganizira se i suprostavlja dolasku novog carstva. Taj neočekivani otpor bio je do te mjere silovit da je austrougarski car morao udvostručiti broj svojih vojnika, kojima je tek nakon tromjesečnih teških borbi pošlo za rukom zauzeti Sarajevo. I pored austrougarskog osvajanja, zemlja se do aneksije 1908. godine zvanično nalazila pod upravom osmanskog sultana. Bosna i Hercegovina dobila je u monarhiji status zasebnog tijela (corpus separatum) te je imala svoju Zemaljsku vladu, koja je bila podređena Ministarstvu finansija u Beču.

Nakon uspostavljanja uprave, Austro-Ugarska monarhija naselila je u Bosnu i Hercegovinu veliki broj svojih službenika iz drugih krajeva carevine, koji su zbog olakšanog sporazumijevanja često imali slavensko porijeklo. Na novookupiranim područjima bio je smješten i jedan dio austrougarske vojske.

Natporučnik Emil Balcarek bio je jedan od oficira koji su službovali u Bosni i Hercegovini. Međutim, on je bio drugačiji. Balcarek je rođen 19. oktobra 1879. godine u Hotzenplotzu, tj. u današnjem Krnovu (Češka). Pošto je rani gubitak majke ostavio teške posljedice na njega, otac ga šalje u drugi grad u kadetsku školu, gdje biva zapažen kao dobar sportista, violinista i amaterski fotograf. Taj njegov umjetnički duh doći će posebno do izražaja u razdoblju od maja 1907. do maja 1908. godine, kada je kao poručnik poslan da obavlja vojnu dužnost u Zvorniku. Naime, Balcarek je u toku svog boravka pješačio i putovao po Bosni i Hercegovini te dobrim okom posmatrača zabilježio fotografije jedne zemlje, koju je, kako sam kaže, veoma brzo zavolio, a koje kao takve, zapravo, više i nema. Taj neopterećeni oficir s fotoaparatom pokazao je, također, poseban osjećaj za bosanskohercegovačku kulturu raznolikosti, koju je pokušao ovjekovječiti fotografijama različitih ljudi i građevina.

Nakon 91 godinu, dakle, nakon skoro jednog stoljeća od Balcarekovih šetnji Bosnom, univerzitetski profesor Helmut Friedrichsmeier sabrao je 151 fotografiju te 1999. godine u izdanju austrijske izdavačke kuće Styria na 194 stranice objavio fotomonografiju pod nazivom Iščezla Bosna (Das versunkene Bosnien). Fotomonografija je ostala nezapažena u bosanskohercegovačkoj javnosti, a dio fotografske građe objavljen je u monografiji Zvornik nekad autora Hrustana Noćića 2011. godine. Profesor Friedrichsmeier je suprug jedne od Balcarekovih unuka, koja je odrasla uz priče i fotografije tajanstvene Bosne svog djeda, koji je ovaj svijet napustio 1974. godine u Beču.

PROČITAJTE I...

Istina o ratnom putu brigadira Armije BiH Seada Rekića na najbolji se način može rekonstruirati kroz svjedočenja njegovih saboraca i boraca koje je obučavao i predvodio u borbi. Rekića se desetljećima po medijima razvlačilo da je bio agent KOS-a u redovima Armije RBiH, i to pozivajući se na njegovo priznanje koje je dato nakon višemjesečnih zvjerskih mučenja od marta do maja 1993. godine u prostorijama ratne Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, iznuđeno najgorim zamislivim nasiljem. Naime, Rekićeva iznuđena izjava bila je u službi urotničke želje da se iz vodstva Armije RBiH uklone najsposobniji oficiri, što bi direktno pogodovalo neprijatelju. Rekić je 1994. godine od Okružnog vojnog suda u Sarajevu, a iste godine od Vrhovnog suda BiH, od tih optužbi oslobođen izuzimanjem iznuđenog priznanja, da bi se ponovo priključio u odbranu BiH od agresije, i to kao komandant elitnog diverzantskog odreda 3. korpusa Armije BiH. Njegov ratni put rekonstruirali smo kroz svjedočenja njegovih boraca i suboraca, počevši od Mostara (1991–1992), a zatim hadžićkog ratišta (1992–1993 ) pa do zeničko-dobojskog ratišta (1994–1995). U ovom nastavku donosimo priče Rekićevih specijalaca s hadžićkog ratišta do trenutka kada napušta to područje odlučan da pomogne odbrani Sarajeva, a u narednom broju donosimo svjedočanstva o njegovom kidnapiranju i mučenju i neumornoj potrazi boraca za svojim komandantom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!