Irfan Mirza, humanitarac, bosanski zet: “BiH će trajati do posljednjih dana čovječanstva”

Irfan Mirza američki je državljanin porijeklom iz Indije. Direktor je u odjelu za istraživanje kompanije “Microsoft”. Njegova veza s Bosnom i Hercegovinom počela je 1992. godine, kada je putem humanitarnih organizacija dostavljao pomoć u našu zemlju. Oženjen je Bosankom porijeklom iz Donjeg Vakufa, s kojom ima troje djece. Autor je knjiga Historija Bosne i Hercegovine i Osnove za razumijevanje genocida u Bosni i Hercegovini. Dobrovoljno radi kao predsjedavajući grupe za obrazovanje pri Bosansko-američkom institutu, u kojem mlade podučava da budu snažni i efektni zastupnici Bosne i Hercegovine i svojih zajednica

STAV: Odakle potječe Vaše zanimanje za Bosnu i Hercegovinu?

MIRZA: U Bosni i Hercegovini boravio sam od 1992. do 1994. godine učestvujući u dopremanju humanitarne pomoći. Radio sam s izbjeglicama u Dalmaciji. Tokom mog boravka u BiH naučio sam mnogo o ljudima, o njihovom karakteru i navikama. Imao sam priliku posmatrati cjelokupnu lokalnu i međunarodnu politiku, i to dok se genocid odvijao pred mojim očima. Vidio sam reakcije Bosanaca i kako su od vanjskih sila putem manipulacije trgane i kidane njihove društvene veze, jedinstvo i strukture.

Moja je supruga iz Donjeg Vakufa, što i mene čini Vakufljaninom. U ratu je izbjegla u Dalmaciju, gdje smo se i upoznali. Tada sam radio u izbjegličkom kampu, a ona je tu pokušavala oformiti školu. Hrvatske vlasti tada nisu dopuštale djeci iz nekih kampova da pohađaju školu. Ponudio sam da ih učim engleskom jeziku. Zauzvrat sam tražio pomoć s birokratijom kako bih humanitarnu pomoć dostavio iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Dobro smo sarađivali i ona je tako snažno zastupala Bosnu i Hercegovinu da sam joj se veoma brzo počeo diviti. Danas je ona veoma uspješan kompjuterski inženjer koji pomaže studentima porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji žele ući u taj sektor. Ona mi je mnogo pomogla i u pisanju knjige, pored toga što se brine o porodičnim obavezama dok se ja bavim istraživanjem.

STAV: Kako ste doživjeli rat u Bosni i Hercegovini?

MIRZA: U Bosnu i Hercegovinu sam došao odmah nakon početka rata kako bih dostavio humanitarnu pomoć. Najprije sam došao u Sarajevo. Da bih stigao, morao sam voziti kroz neprijateljske punktove i linije razgraničenja u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Kada sam stigao u Sarajevo, Sarajlije su me upozorile na snajpere i vidio sam minobacačke projektile kako uništavaju sve gdje padnu. Bio sam šokiran što se takva stvar dešava u Evropi u 1992. godini. Vidio sam armiju koja je položila zakletvu da će štititi svoje građane – mislim na JNA – kako okreće oružje na svoj narod, na narod Bosne i Hercegovine. To je bila jasna izdaja. Vidio sam militantne ekstremiste (snage bosanskih Srba) kako s oružjem idu na svoje prijatelje i komšije s ciljem da izdvoje entitet koji bi mogao biti pripojen Srbiji. Vidio sam i izdaju HVO-a, koji je pokušao ugrabiti teritorij koji bi bio pripojen Hrvatskoj. Proveo sam dvije godine pretrčavajući frontove, provlačeći se kroz neprijateljske punktove, koordinirajući humanitarne napore nevladinih organizacija, dostavljajući pomoć koju drugi nisu mogli dostaviti. Imao sam priliku gledati rat svaki dan. Fotografirao sam i dokumentirao svoja iskustva. Koristio sam ono što sam naučio od rata kako bih dizao svijest i tražio pomoć od vlada.

STAV: Izučavate bosanskohercegovačku historiju i držite predavanja o njoj. Autor ste i dviju knjiga o Bosni i Hercegovini. Šta vam je posebno interesantno iz njene historije?

MIRZA: Već više od dvaju desetljeća uronjen sam u kulturu, pozadinu i društvene aspekte bosanskohercegovačkog naroda. Kad je moj najmlađi sin imao pet godina, pitao me o ljudima iz Bosne i Hercegovine, odakle su došli, ko su i što su bili. Kako bih tačno odgovorio na njegova pitanja, dobio sam nekoliko knjiga i disertacija i počeo ih čitati. Našao sam genetsku studiju iz 2004. godine koja je otkrila da su Bosanci imali genetske markere koji datiraju iz ledenog doba. Čitao sam o ljudima iz paleolitika koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. Ovi genetički markeri nastavili su se kroz mezolitičko i neolitičko doba, a nastavljaju se i danas. Ta se naučna otkrića izravno protive tradicionalnim tekstovima koje čitam. Trebalo mi je četiri godine istraživanja kako bih razumio i objasnio historijske nedosljednosti.

Poče sam niz predavanja. Mnogim Bosancima i Hercegovcima nije se sviđalo ono što sam imao reći. To ih je uznemiravalo. Moja su saznanja bila suprotna od nekih temeljnih uvjerenja koja su imali o sebi. Bosanci i Hercegovci pripadaju različitim genetskim skupinama od njihovih susjednih Slavena. Iako govorite slavenskim jezikom, vi uglavnom niste Slaveni. Vi ste domaćini, starosjedioci Evrope. Slaveni su dolazili u regiju hiljadama godina poslije iz drugih dijelova Evrope. Samo nas ta činjenica tjera da ponovo razmotrimo historiju Bosne i Hercegovine. Razmišljao sam kako ću prezentirati svoju tezu. Morao sam napisati priču koja govori o cijeloj historiji Bosne i Hercegovine od početka ljudskog roda u Evropi. To je jedini način da objasnim ono što sam otkrio. Ta je priča postala moja knjiga Historija Bosne i Hercegovine.

Početkom rata istraživao sam, a onda objavio knjižicu s objašnjenjima nekih osnovnih činjenica o Bosni i Hercegovini i želji njenih naroda za neovisnošću od urušavajuće i eksploatativne Jugoslavije. Pisao sam o raspadu Jugoslavije, o Slobodanu Miloševiću i njegovoj tiraniji. Ljudi u SAD-u i Kanadi nisu znali ništa o ratu. Mnogi od njih nikad nisu bili čuli naziv Bosna i Hercegovina. Prije nekoliko godina počeo sam raditi na objašnjenju genocida u Bosni i Hercegovini. Taj sam rad pretvorio u knjigu Osnove za razumijevanje genocida u Bosni i Hercegovini, koja je još na čekanju.

STAV: Koliko su trenutno SAD uključene u procese u BiH?

MIRZA: Uključenost Amerike je oscilirala. Počevši s podrškom uvođenju embarga na oružje, što je na ishod rata utjecalo u korist Srbije, Amerika je bila neodlučan učesnik u kreiranju dobrobiti za Bosnu i Hercegovinu. To vaši čitaoci već znaju. Ono što također znaju jeste uloga Amerike u sklopu NATO-a u finalnim ofanzivama rata i u pripremi Dejtonskog sporazuma. Smatram da je vrijeme da se osvježi američka pozicija i unese nova perspektiva. Nedavno sam imao priliku sresti bivšeg predsjednika Harisa Silajdžića, koji mi je kazao da međunarodna zajednica na unutarnji konflikt gleda kao na rezultat “drevne mržnje”, što je užasno pogrešna karakterizacija.

Oni ga tumače kao “etnički sukob“ implicirajući na to da ne može biti riješen. Ovakva nezdrava stanovišta postoje među kreatorima politika i osobama od utjecaja u SAD-u. Neko je otrovao “vrelo znanja“. Da bi se to popravilo, morat će se angažirati vaša dijaspora. Ona mora naučiti kako politika funkcionira i mora utjecati na nju. Trebat će im vještina da se suprotstave State Departmentu i raznim think tankovima koji obiluju nezdravim i netačnim stanovištima i neadekvatnim analizama o regiji. Istovremeno, vaša dijaspora nema luksuz ignorirati ono što se dešava u Bosni i Hercegovini. Moraju se baviti diskriminacijom i segregacijom koja potencijalno prijeti da uništi tako krhku državu. Stoga je dijaspora dužna brzo odrasti i ispuniti svoju dužnost prema domovini.

STAV: Posjećujete li BiH? Kakva su Vaša zapažanja o njoj danas?

MIRZA: Postoji bosanska sevdalinka Razbolje se sultan, u kojoj sultan umire, a kada ga sin upita za čim žali, sultan odgovara da ne žali za imetkom niti za pozicijom, ali da žali jer napušta Bosnu. Tako se osjećam zbog neposjećivanja BiH onoliko često koliko to želim. Bio sam tamo ljetos, prisustvovao sam radionici profesora Francisa Fukuyame na temu Leadership Academy for Development, sponzoriranoj od Univerziteta Stanforda i Univerziteta u Sarajevu. Napokon sam imao priliku slušati zvanično predavanje na temu bh. politike, a omogućeno mi je i da održim predavanje o historiji BiH. Neki od predstavnika akademske zajednice bili su iznenađeni što slušaju osobu iz Amerike dok im kazuje o njihovoj historiji. Nadam se da ću prijevod moje knjige na bosanski jezik imati već ovog ljeta. Držim da će to biti korisno štivo za narode BiH, da vide da je srpski jezik ustvari varijanta bosansko-slavenskog dijalekta. U knjizi sam odabrao dvije različite metode kako bih pojasnio svoje nalaske o ovoj kontroverznoj temi.

Tokom posljednje posjete BiH opazio sam veliku promjenu u odnosu na ratno vrijeme. Nema više onih kontejnera na sarajevskim glavnim raskrsnicama koji su štitili civile od snajperista. Napokon se moglo vidjeti preko Ali-pašine džamije na drugu stranu Miljacke. Bio sam impresioniran dinamičnim mladim ljudima u Sarajevu. Fascinirali su me mladi poduzetnici u Mostaru i entuzijazam mladih u Konjicu. Bio sam zadivljen paleolitskom gravurom u pećini Badanj u Hercegovini. Očarala me posjeta Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Bio sam sretan kada sam vidio da se tako pažljivo vodi računa o nekropoli u Radimlji. Očaralo me i Visoko sa svojom drevnim lokalitetima, Mili-Arnautovići, Okolište, Donje Moštre itd.

Ipak, ostao sam bez riječi da bih opisao Potočare. Srce mi se slomilo kada sam vidio spomenik genocidu. Napisao sam i poemu o tome i objavio je na internetu. Ljudi su plakali kada su je čitali.

Moj finalni utisak jeste da nervoza kod naroda raste. Demobilizirani borci protestiraju ispred zgrade Federalne vlade. Ljudi na svim stranama zemlje ne mogu spojiti kraj s krajem, u smislu da novac koji zarade nije dovoljan za osnovne životne potrebe. Jedan pravoslavac u RS-u kazao mi je da su oni umorni od “srpstva” i “srbovanja”. Da se od toga ne kupuje hljeb niti se školuju djeca. Neki od katolika u Hercegovini kazali su slične stvari o “hrvatizaciji”. Dobijam osjećaj da ljudi počinju shvatati da su im srpski i hrvatski identitet silom i neprirodno nametnuti. Historija Bosne i Hercegovine svjedoči da su ovo vanjski konstrukti koji su neprirodno nametnuti određenim skupinama ranjivog naroda u granicama Bosne i Hercegovine. Tim se ljudima lahko manipuliralo, gurnuti su u gnjev kako bi postali saučesnici u užasnim zločinima, kao što su genocid, silovanja, mučenja i masovna ubijanja. Danas su opet izmanipulirani da veličaju osuđene ratne zločince i slave umjesto da žale nad stravičnim zločinima koje su počinili oni ili članovi njihovih porodica.

Bio sam sretan što vidim tako mnogo obrazovanih ljudi koji se vraćaju u BiH iz inostranstva. Ipak, mnogi od njih suočavaju se sa stvarnošću jer njihova očekivanja nisu ispunjena. Zabrinuo sam se razgovarajući s mnogim mladim ljudima koji žele otići iz zemlje. Oni smatraju da za njih nema perspektive u smislu profesionalnog razvoja ili, štaviše, ispunjenja osnovnih potreba. Ipak, ostajem optimističan po pitanju budućnosti BiH. Razlog za to jeste veliki broj Bosanaca i Hercegovaca koji žive u zemljama s veoma snažnim akademskim programima koji ih uče različitom načinu razmišljanja od onog u BiH. Ovi ljudi, koji su pobjegli od rata i etničkog čišćenja, vaša su dijaspora. Oni uče iz novih i drukčijih iskustava. Jednom kad se ova iskustva i ideje vrate u Bosnu i Hercegovinu, te spoje s vrijednostima i iskustvom onih koji je nisu napustili, vjerujem da će tada nastati razlika koja će katapultirati naciju u prosperitet i stabilnost. Postoje generacije novih lidera koji se trenutno formiraju u inostranstvu. Rat je možda odveo njih iz Bosne i Hercegovine, ali ništa ne može odnijeti Bosnu i Hercegovinu iz njih samih. Njihov genetski kod vratit će ih kući. Historija nam pokazuje da se to desilo prije 16.000 godina. Ja sam uvjeren da će se to desiti ponovo.

STAV: Naučili ste i bosanski jezik. Je li bilo teško?

MIRZA: Ne bih se usudio reći da sam naučio bosanski jezik. To bi bila loša usluga ljudima koji ga podučavaju. Ono što se desilo jeste da sam ja pokupio ulični govor. Jedan od mojih prijatelja iz Sarajeva to zove “čaršijski dijalekt”. Slušao sam Bosance kako pričaju i s vremenom sam pokušavao da ih oponašam. Kroz pokušaje i greške – većinom greške – pokupio sam dovoljno da bih mogao govoriti. Nakon što sam počeo izučavati historiju, moj se vokabular povećavao. Morao sam pročitati bezbroj tekstova, članaka i publikacija na bosanskom jeziku. Lista literature za drugo izdanje ima više od 300 stavki.

Ipak, ne poznajem gramatiku, tako da nisam u stanju pisati na bosanskom jeziku. Ne znam kako da konjugiram niti poznajem vaše “padeže”. Iako dosta toga razumijem, uključujući i mnoge forme humora, još imam poteškoća sa sarkazmom i s poezijom. Jezik sam prvo pokupio od moje supruge i jedne gospođe koja je s njom bila u kampu.

Kada sam 1993. godine dostavljao humanitarnu pomoć u skladište u Bugojnu, ljudi koji su ga vodili pitali su me želim li dati intervju lokalnoj radiostanici. Pristao sam i išli smo uživo. Novinarka me je zamolila da govorim na bosanskom pa sam na njena pitanja odgovarao koristeći vještine koje sam naučio slušajući suprugu i druge dame u izbjegličkom kampu. Počeo sam da govorim stvari koje sam čuo da one govore, kao što je: “Ja sam prošla kroz Vrbanje”, “Saznala sam u Splitu da je Bugojno pod blokada…” Ispostavilo se da je cijeli grad čuo emisiju – zarobio sam publiku – doslovno, jer su tada bili pod blokadom. Svi su se smijali, posebno djeca. Sljedeći su me dan djeca imitirala. Poslije intervjua su mi napokon objasnili da bosanski jezik ima rodove. Na kraju mi se novinarka zahvalila što sam donio namirnice i osmijeh u njen grad. Osjećao sam se počašćeno s obzirom na to da se sve to dešavalo tokom užasnog rata.

STAV: Šta želite poručiti ljudima koji žele da opstane ideja Bosne kao zemlje različitosti i suživota?

MIRZA: Bosna i Hercegovina bila je utočište čovječanstvu tokom perioda dužeg od 24.000 godina. Od prvih ljudi, koji su prije posljednjeg ledenog doba ušli u Evropu, pa do evropskog autohtonog stanovništva koje se tu sklonilo poslije posljednjeg ledenog doba, prostor Bosne i Hercegovine pružao je utočište i zaštitu svojim stanovnicima od prirodnih i čovjekom uzrokovanih katastrofa. U 800. godini pr. n. e., kada su Iliri imigrirali u regiju, nastanili su se u današnjoj BiH. Kada su Slaveni pobjegli od ropstva u 5. stoljeću, pronašli su utočište u Bosni i Hercegovini. Kada su Obri napali plemena oko današnje BiH u 6. stoljeću, ta su plemena pronašla sigurnost u BiH. U 9. stoljeću, kada je kralj Posavine Ljudevit sklapao primirje s Slavenima, skup je održan u BiH. Kada je bio izdan od Slavena i morao bježati iz svog carstva – pobjegao je u Bosnu. U 10. stoljeću, kada su Dalmatinci i Slaveni bili pod prijetnjom Bugara, kralj Tomislav okupio je vojsku u Bosni i Hercegovini kako bi se suprotstavio caru Simeonu u borbi poznatoj kao “bitka na bosanskim visoravnima”. Kada su Ćirilo i Metodije tražili način da kazuju kršćansku liturgiju na lokalnom jeziku, njihovi učenici učili su glagoljično pismo poznato kao bosančica. Kada je stara slavenska crkva tražila da proširi utjecaj, usvojila je bosanski dijalekt kako bi mogla doprijeti do masa. Kada su Jevreji protjerani iz Španije u 15. stoljeću, sigurnost su pronašli u Bosni. Kada su Hrvati i Srbi sklapali mir poslije Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je bila tu za njih.

Bosna i Hercegovina zemlja je u kojoj su kraljevi poput Tvrtka I štitili religijske slobode. Njihova vjera u različitost bila je tako velika da su se suprotstavljali silama kao što su Rimljani i krstaši, koji su nastojali homogenizirati stanovništvo. Iz rata u rat koji su vođeni protiv naroda Bosne i Hercegovine mogli smo vidjeti Bosance i Hercegovce kako se brane ispoljavajući principe hrabrosti, viteštva, poštovanja za čovjeka i zaštite slabih. Tokom posljednjeg rata srpske snage pokušale su ugroziti i zatrti sve te principe koje su Bosanci i Hercegovci njegovali stoljećima. Ali, čak ni jedna od najjačih armija u Evropi nije mogla slomiti bosanskohercegovački duh. Zemlja nije kapitulirala i nije popustila pod valom ultrafašističkog nacionalizma koji joj ponovo prijeti.

Bosna i Hercegovina oduvijek je bila, i uvijek će biti, multikonfesionalna zemlja u kojoj se poštuju religijske različitosti. Slave se dva bajrama, dva božića, jevrejski praznici i još mnogo toga. Ona je svetište za vjernike svih vjera. Trenutni val fašizma ubačen u BiH izvana samo je prolazna anomalija. To je kratkotrajni treptaj u dugoj i bogatoj historiji naroda ove zemlje. Jednog će dana svi stanovnici Bosne i Hercegovine shvatiti da ste svi vi Bošnjaci, bez obzira jeste li muslimani, katolici, pravoslavci, jevreji, budisti, ateisti, agnostici, ili ste neke druge vjeroispovijesti.

Vaša budućnost obećava, čak i s nefunkcionalnom strukturom kakvu je Dayton uspostavio u vašoj zemlji. Razlike koje su definirane Daytonom jesu umjetne i, kao takve, imaju ograničen životni vijek. Vijek Bosne i Hercegovine datira unazad do najranijih stanovnika Evrope i nastavit će trajati do posljednjih dana čovječanstva. U predgovoru drugom izdanju moje knjige dr. Silajdžić piše da je Bosna i Hercegovina “autentično pluralno društvo, koje, čak i oštećeno, i dalje odražava ono čemu Evropa stremi da bude”. Bosna i Hercegovina izvorna ja pluralistička zajednica. Ja sam privilegiran što imam priliku izučavati lekcije koje ta zajednica nudi.

PROČITAJTE I...

Harun Yahya autor je više knjiga i trenutno ima svoj TV kanal, gdje se pojavljuje kao voditelj u više nego bizarnim programima. Dio njegovih sljedbenika tvrdi da se radi o “islamskom učenjaku”, a njegove knjige nose nazive poput Allahovo umijeće stvaranja boja; Sulejman, a.s.; Jusuf, a.s.; Jedan dan muslimana; Mudžize tijela itd. Knjige su mu prevedene na bosanski jezik, a promotor i urednik većine knjiga na našem jeziku bio je upravo Nedžad Latić. Kakve “duhovne vrijednosti” u Yahyi prepoznaju njegovi sljedbenici, a pogotovo Latić, s obzirom na krajnju kontradiktornost njegove pojave, teško je reći

Admir Čavka i Jasmin Spahić, čelnici “Merhameta” u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, tuže jedan drugog sudovima, osporavajući jedan drugom legitimitet; mimo sudskih procesa padaju teške optužbe o nelegalnom trošenju novca, uzimanju donacija, zloupotrebi projekata pomoći povratnicima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Buba 11.02.2018.

    A šta ovaj napriča,jadan nije ni svjestan šta je napisao

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!