Irfan Handukić, bh. slikar i grafičar: Umjetnički put određen ljepotom Bihaćke krajine

Žena, ženstvo-čovjek, možda je od samog početka jedno od središta moje likovne ontologije. Mnoge znane i neznane ili, pak, savremene žene ušle su u moju sliku, preko crteža, a kasnije i u grafiku, najčešće prema stvarnom njihovom modelu s vlastitim cenzuriranjem, u smislu da pritom to razobličenje ne izgubi sklad likovne cjeline

 

Povodom 46 godina rada i stvaralaštva bh. slikara i grafičara prof. dr. Irfana Handukića, nedavno je objavljena monografija i retrospektivna izložba njegovih djela.

U razgovoru za Stav ovaj vrsni umjetnik, bosanskohercegovački protagonist likovne orijentacije “nova slika”, prisjetio se svojih umjetničkih početaka, najreferentnijih ciklusa i izložbi, rodne Krajine te njene univerzalne ljepote, ali i stvaranja na “golom” zeničkom betonu, te iznio svoje stavove o položaju grafike i likovne umjetnosti uopće u Bosni i Hercegovini i njenoj budućnosti.

STAV: Možete li čitaocima “Stava” ukratko prezentirati ovaj impresivni prikaz Vašeg plodonosnog opusa i izdvojiti koliko je njegovo značenje ne samo za Vas nego i za cjelokupnu bh. likovnu i umjetničku scenu?

HANDUKIĆ: Monografija je sumarni i retrospektivni prikaz dvaju opusa umjetničkog materijala koji je ambivalentan sa stajališta eminentnih pojavnosti kroz vrijeme (1972–2017) i, kao takva, posve je inherentna s našim kulturnim naslijeđem. Naša Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu kao izdavač posvetila je izuzetnu pažnju monografiji, prepoznavši tako slična nastojanja i ambicije koje su bile prisutne i kod drugih izdavača, da serijalom vrhunskih izdanja stanu u red respektabilnih hroničara naše savremene likovne umjetnosti. Već je stručno potvrđeno da je ova monografija kao knjiga nesumnjivo tehnički, kvalitativno, sadržajno i po obimu upečatljivo ostvarenje. Kao takva, predstavlja moj doprinos bh. aktuelnoj umjetničkoj sceni prikazujući je u svjetlu i poziciji koja joj i pripada.

Monografija na 670 stranica pruža kompleksan pregled slikarstva i grafike u vremenski jasno određenom okviru, u kojem je nastala ogromna produkcija umjetničkih ostvarenja. Kroz opuse-poglavlja, u njoj su uvršteni i stručni osvrti mnogih uvaženih imena s prostora bivše Jugoslavije i drugih zemalja iz oblasti teorije i prakse likovne umjetnosti, intervjui i članci uz reproducirana djela (oko 550 reprodukcija), biografija i bibliografija, fotoalbum, izložbe, nagrade, priznanja. Urednik je svakom pojedinačnom poglavlju pristupio koristeći model razvojne slikarsko-grafičke hronologije, kako nastanka mojih djela, tako i personalne analize i korespodencije s vremenom njihovog nastanka. Smatram da ovo djelo, analizirano u prepletu nauke i umjetničke prakse, koje su likovni kritičari i historičari umjetnosti odredili izuzetnim štivom za stručnu pa i širu javnost, treba, zapravo, podstaći čitaoca da na izuzetan način sagleda moje stvaralaštvo, uz pomoć odrednica i nespornih činjenica koje su vrijedne za promišljanje o umjetnosti na prijelomu stoljeća.

STAV: Postoji li u Vašoj karijeri zajednička ideja, tema ili motiv u sadržaju i formi?

HANDUKIĆ: Cijeli moj umjetnički rad koji je uvijek bio eksperimentalno-istraživački davao mi je neki tajanstven nalog da je umjetnina (slika-grafika), preko koje preuzimam, izvlačim iz nečeg vidljivog, nečeg što mi se isporučuje kao ekstrakt, nužno predstavljanje. I u tom prenošenju vidljivog u neko vidljivo putem preuzimanja jeste ono što je mene zanimalo kao umjetnika. Moja slikarska djela, posebno obojeni kolažno-crtački uradci iz 80-ih, predstavljala su svojevrsne instrumente prenošenja energije tijela. Bez realističkih opisa, morao sam figuralni svijet oko sebe prikazati snažnijom gestom, brzim zahvaćanjem prevashodno crtačkim instrumentima i potezima. U nekim vremenima, s obzirom na utjecaj dvaju likovnih programa, kao item svojoj naravi, često sam suprotstavljao protupitanje: zašto uopće parirati zbilji, zašto joj se umjetnošću ne bi pridonosilo, jer ne postoji običan zajednički jezik umjetnosti niti globalna umjetnička scena. Moji rani crteži omogućuju uvid u proces stvaranja s vlastitim raspravljanjem sa svijetom. Umjetnički proces kojeg ostvarujem grafičkim područjem, prije svega, jeste konačni rezultat, ono što je naučeno, stečeno iskustvom i naviknuto.

STAV: U monografiji je uključeno 20 Vaših ciklusa kada je riječ o slikarstvu (1972–1997) i 25 iz oblasti grafike (1982–2017). Koji biste ciklus posebno izdvojili kao reprezentativan u Vašoj karijeri?

 HANDUKIĆ: Žena, ženstvo-čovjek, možda je od samog početka jedno od središta moje likovne ontologije. Mnoge znane i neznane ili, pak, savremene žene ušle su u moju sliku preko crteža, a kasnije i u grafiku, najčešće prema stvarnom njihovom modelu s vlastitim cenzuriranjem, u smislu da pritom to razobličenje ne izgubi sklad likovne cjeline. Naprotiv. Tako deformirano tijelo dobilo je novi tip ekspresije. Dakle, 25 godina bio sam figurativni slikar i prvenstveno me zanimalo ljudsko tijelo, bez obzira na to je li moja kompozicija njim zasićena ili je svedena na druge likovne oznake. Za mene je izražajnost ljudskog tijela bila nezamjenjiva. Ulogom prisutnosti njihove zanimao me i slikarski medij po sebi, istražujući djelovanje boje, njeni koloristički učinci, strukture, a recipročno tome, zanimali su me i rasponi grafizma linije u crtežu. Shodno mom likovnom spekuliranju u grafici, ali i uopće, što se tiče ženskog ljudskog lika i njegovog uprizorenja u mojim radovima, postojao je neki oblik koji se referira na posve specifičan mimezis. Kao vlastita grafika koja se mogla autoreferencijalno reciklirati sama iz sebe, iz vlastite tehničke procedure, što je, zapravo, antologijska vrijednost same kulture grafičkog lista.

STAV: Jedan ste od protagonista likovne orijentacije “nova slika”, koja se na području bivše Jugoslavije pojavila tokom osamdesetih godina. Koje su bile njene centralne odrednice?

HANDUKIĆ: Da, davno nekih proljeća i jeseni za mene, osamdesete u bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini u umjetnosti su otvorile područja nove slobode u kojima se prepoznaje izražen maksimum inventivnosti, čiju sam supstancu istraživao bez ograničenja, i to po svim resursima slikarstva, postavljajući vlastitu formu i sadržaje preko najneočekivanijih kombinatorika i uz upotrebu citata. Upravo su te godine predstavljale plodno tlo mojih upornih navigacija, stremljenja, življenja umjetnosti. Ta nova strujanja, novo slikarstvo u vlastitom projektiranju, otvorilo je za mene posve nove prozore formi, npr. razdvajanje površina oživljenih jakom hromatikom, što istovremeno razbija oblike, ali i tvori novi prostor u centru i s mnogobrojnim perspektivama.

Dešavala se slika bez okvira, naslagani objekt s oslikanim novinskim papirom, presvučen kaširanjem, medijapan, platno razvijeno u dugu traku i bezbroj prostornih slika instalacija. Zapažene izražajne vrijednosti koje su privlačile i kritiku i promatrača, uvlačile ga u svoju stvarnost, jednostavno su izazvale uznemirenost. Čini mi se da su moje akumulacije proživljavanja naslonjenog izričito na umjetnost bile više-manje odraz procesa memorije, nesvjesnog, libida, vitalnosti, bezgranične slobode, stvaranja specifičnog senzualnog imaginarnog svijeta, s čime nisam locirao postojanje tipičnog centra slike niti njeno očište. Ono je bivalo posvuda i davalo novu sliku. Moji crtački grafemi imali su golem utjecaj na sveukupno ritmiziranje i na jedan način nastajali kao moćna sinergija s rezonancom koju ima “nova slika”. Tada sam bio upoznat da u isto vrijeme moje slikarstvo i novi ciklusi iz 80‑tih potpuno korespondiraju s istaknutom strujom američkog slikarstva – “New Geometry”.

STAV: Vi ste iz slikarstva prešli u grafiku, koja je u međuvremenu postala centralna oblast Vašeg umjetničkog izraza. Šta je to što Vam grafika kao umjetniku nudi u odnosu na slikarstvo?

HANDUKIĆ: To je najbolje opisano u jednom kritičkom osvrtu: “Prepoznajemo njegov stav i uvjerenje u kojem slikarski i grafički medij tretira jednakopravno – kao dva područja koja utječu jedno na drugo.” Niti tada, kao ni sada, nisam posmatrao utjecaje kao nešto što je mene mijenjalo, već prije kao nešto što mi omogućava da prepoznam, da osjetim ono što je već bilo u meni kao dio mog bića, a to je moj senzibilitet i afinitet za određenu vrstu umjetnosti. U svom autorskom tekstu, u katalogu samostalne izložbe grafike u Zagrebu 2003. godine, Margarita Sveštarov-Šimat, kustos i historičar umjetnosti, ističe: “Grafički izričaj Irfana Handukića odaje gotovo opsesivnu sklonost mediju, iznimnu grafičku kulturu – teksturno bogatu, taktilnu, strukturno razvedenu – danas rijetku u općoj degradaciji vrednovanja grafičkog multioriginala. U tom je svjetlu Irfan Handukić iznimka. On je zanesen i samosvjestan grafičar koji usredotočeno zalazi u najdublje slojeve mettiera istražujući njegove ekspresivne i semantičke razine i odolijevajući izazovu ‘lakoće stvaranja’, u bilo kakvim novim medijima, ustrajava na perfekcionizmu kojega nije lako dosegnuti. Ostajući u granicama polja ‘slike’, ne preispitujući i ne razgrađujući konvencije koje se danas čine presudnim za uvrštavanje u trendovske tijekove, Irfan Handukić je umjetnik solipsist koji egzorcistički istražuje i pročišćava u otiscima guste strukture duhovnih krajolika.”

STAV: Izlagali ste na više od 60 samostalnih i 180 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Da li možete neku posebno izdvojiti, koja određuju Vašu karijeru i koja je Vama važna?

HANDUKIĆ: Nakon moje velike izložbe grafike koja se desila u Sarajevu u Gradskoj galeriji “Collegium Artisticum”, s 50 grafičkih listova rađenih u dubokoj štampi, te uz reprezentativan katalog štampan u Zagrebu 2000. i s pozivom od tadašnjeg zamjenika ministra kulture FBiH Asafa Džanića, organiziran je prijenos cijele izložbe grafike u Pariz, galerija “Clara Bleibtreu”. Vrlo uspješnom koordinacijom galeriste prema drugim galerijama intenziviran je posjet, što me fasciniralo, a iste grafike su se reprezentirale s visokim valorizacionim kvalitetom i u drugim galerijama. Već sljedeće godine bio sam uvršten u značajnu selekciju “Salon Internacional 2001”, a tih godina su uslijedile dalje samostalne izlagačke aktivnosti, kao što je ona u povodu primitka BiH u Vijeće Evrope, u Galeriji “Palais de l'Europe” u Strasbourgu.

STAV: Posebno mjesto u Vašem stvaralaštvu zauzima rodna Krajina, koja je zastupljena i u slikarstvu (Pejzaž iz Krajine, Krajine varijacije) i grafici (Krajina, Uvala, Staza, Između dva brda, Stablo kraja), te je taj uzajamni odnos opisan kao “pogled kroz prozor”. Šta, zapravo, za Vas kao umjetnika, slikara i grafičara predstavlja rodni kraj?

HANDUKIĆ: U godinama moje mladosti muzika i likovnost, uz univerzalnu ljepotu Bihaćke krajine, označili su nukleus sižea iz koga se razvijao moj umjetnički put, jer unakrsna polazišta likovnih stremljenja i muzičkih harmonija imali su izuzetnu moć, sposobnost da u meni izazivaju slike. Teorija Hippolytea Tainea da podneblje ima važnu, odnosno ključnu ulogu u formiranju osobnosti naročito kad je riječ o umjetničkim individualnostima koje su po prirodi stvari osjetljivije za prepoznavanje onog što to podneblje čini posebnim uistinu je i za mene tipičan neksus. Nadalje, kako filozofija života ima važnog udjela u kulturi i umjetnosti, utječući presudno na njihov karakter, zanosno potvrđuju i bujni vegetativni horizonti razmaknuti unskim smaragdima od planinskog masiva Plješivice. Sve je to imalo velikog udjela na formiranje mog stvaralačkog senzibiliteta i izraza koji se kasnije obogaćivao i oplemenjivao u sarajevskoj i zeničkoj sredini, gdje živim od 1974. godine.

STAV: Rođeni ste i odrasli u Bihaću, u živopisnoj Bosanskoj krajini. Studije ste završili u Sarajevu, te nastavili stvarati svoja djela u Zenici, tj. na “golom betonu”. Kako je na Vas djelovala ova drastična promjena i odakle ste crpili inspiraciju?

HANDUKIĆ: To je negdje bilo između 1975. i 1978. godine, kada sam radio s velikim poletom. To su bile godine kada već započinjem čestit umjetnički i pedagoški rad i život, stigavši u lijepu Zenicu. Zenica je tih godina u mojoj percepciji bila siva, betonska, a ono što sam i prije znao o njoj kao gigantskom centru teške metalurgije pretvorilo se u puninu “lijeposivog”. Figuru čovjeka tada smještam u urbanije, savremenije arhitektonske prostore‑pasaže, koji su uistinu istovremeno baštinili svoje ostatke iz vremena prošlog. Upravo mi se tu percepcija zaustavlja jer spoznajem prostore koji su baš oni koji svojim stvarnim postojanjem pripadaju izborom mojih personalnih razmišljanjima o slici. Taj prostor oko “Papirne” (ostaci tvornice papira), koji ima nekakvu raskrivenu patinu, imao je za mene nekakav čudnovat eho, poetiku taloga stare prolaznosti vremena. I naravno, s takvom arhitektonikom on se vrlo dobro registrirao u sve pozadine mojih slika, često u prvi plan i kompletnu likovnu poetiku. S tim u vezi, u vremenima koja su dolazila nastajao je poveliki ciklus ulja kojem sam dao naziv Ljudske blizine. Interesantno je da, iako sam tada radio u skučenom ateljeu, platna su bila u većim formatima, jer sam očigledno tada razmišljao u širem opsegu kako bih u likovnom smislu mogao sažeti svoje ideje.

STAV: Kakav je danas položaj grafike na bh. likovnoj sceni i kako se ona nosi s tehnološkom revolucijom i svojevrsnom kompjuterizacijom, tj. da li prati evropske i svjetske trendove?

HANDUKIĆ: Da se primijetiti kod nekolicine uvaženih grafičara starije generacije u BiH istaknuti grafički nerv, virtuoznost, elegancija i majstorstvo. Ako bismo sumirali djelotvornost u kojima ona danas egzistira, to je susret dviju škola: s jedne strane, utjecala je ljubljanska, a s druge beogradska, uz vječito miksanje s onim što je dolazilo iz drugih evropskih centara pa sve do Amerike, Japana… Današnje smotre grafičke umjetnosti od bijenala, trijenala i sl., u svijetu, a i zemljama u bližem okruženju, često su okrenute multimedijalnim projektima. Očigledno je da sofisticirana štamparska tehnologija udružuje svoju discipliniranost s digitalnim multimedijskim potencijalom. Ovo se govori da u potrazi za identitetom svog doba nije dovoljno biti svoj, nego moraš biti tuđi ili apsorbirati sve ono što ti ne pripada. Reagiranje na umjetničke rezultate u svijetu bila je uvijek tipična pojava s primjesama međusobnih domaćih kvaliteta. Jedno od mogućih polazišta jeste da za svakog danas koji se ozbiljno i u cijelosti predaje grafici pojedinačna štamparska tehnika kao medij ima posebno i individualno značenje. A u većini je slučajeva to veoma oskudna produkcija, barem u ovom trenutku, i s aspekta jedinstvenosti poetike mora se sagledati upravo taj kontekst, individualno i ukupno grafičko umjetničko stvaralaštvo koje bi onda odredilo i likovne vrste, kreativne nivoe, pa i poetike.

STAV: Vi ste i profesor te predavač predmeta Metodika na nekoliko fakulteta i akademija u Bosni i Hercegovini. Kako talentirane studente pripremate na surovost društva u koje dolaze nakon akademije, pogotovo u državi u kojoj umjetnost nije “na cijeni”?

HANDUKIĆ: U našem akademskom, odgojno-obrazovnom procesu metodiku usmjeravam da se neminovno bavi procesom “izlaska iz osjetilnosti” u “spoznajnu sferu”. Na takvim osnovama i moja profesionalna stručna uloga jeste da metodiku iskoristimo kako bi sutra pomogla studentima da mogu pronalaziti najbolje situacije u sklopu savremenih zakonitosti, ispoljavajući tako svoja nova i svježa saznanja kao postignute rezultate kojih će se pridržavati. Upravo iz stalne likovne zadaće na ALU, čiji su počeci likovnog stvaranja artefakta studenta, često sam u propitivanju o nekim konsekvencijama koje redovno moraju nastajati i aksiološki se mijenjati. Posebno kada sam u susretu s tim materijalnim likovnim produktima – uradcima (vježbama projekata). Npr. ako imamo saznanje da je u historiji, procesu, likovno umjetničko djelo refleks znanih i neznanih procesa individualno-psiholoških, kolektivno-psiholoških, kulturnih, onda njegovo porijeklo i tražim u osobnosti studenta, radnoj i kulturnoj atmosferi. Naslućujem tako ponekad, u potrazi za njihovim individualnim načinom oblikovanja, kako je na pomolu poneka umjetnička forma koja rezimira i predstavlja budućeg mladog pedagoga i likovnog umjetnika.

 

PROČITAJTE I...

Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih

Samoproglašene najutjecajnije dnevne novine u BiH su rodnu kuću Safveta-bega Bašagića, pogrešno tumačeći riječi nevesinjskog glavnog imama, proglasile vakufom i domislile neriješene imovinsko pravne odnose između Islamske zajednice i ko zna koga još. U napuhavanju željenog naslova porodica Ćorić kao da se željela potpuno zaobići i minimizirati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!