Intervju Stava: Hafiz Mevludin ef. Dizdarević

“Mustafa Busuladžić permanentno je bio praćen od strane redarstvenih službi NDH, koja je redovno izvještavala Zagreb o njegovom djelovanju. Dokazano je da je Mustafa Busuladžić više puta bio član delegacija Bošnjaka koje su se zauzimale za uhapšene Srbe u Trebinju kod italijanskog konzula”

Je li od Zeničana poštovani hafiz i imam, koji održava hutbe i vazove u Ensar‑džamiji, jednoj od najvećih džamija u Bosni i Hercegovini, ujedno i radikalni hodža? Mevludin ef. Dizdarević za nedavne prozivke u svrhu predizborne kampanje kaže da su ga u isto vrijeme i nasmijale i ražalostile. Ove optužbe doživljava pomalo smiješnim, što ni ne čudi budući da je riječ o javnoj ličnosti u Zenici gotovo 20 godina, autoru više knjiga i značajnog broja studija i članaka objavljenih u velikom broju časopisa, a učestvovao je i na brojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim konferencijama. Hafiz Mevludin, koji uskoro priprema knjigu o značajnom bošnjačkom alimu Mustafi Busuladžiću, kaže nam da “Zenica nije prevelika čaršija pa, manje‑više, svako svakoga u oči gleda” te smatra da je njegovo djelovanje javno i javnost je mogla steći krajnje jasnu sliku o njegovim intelektualnim i duhovnim stajalištima te da ih ne treba dodatno razlagati.

STAV: Nedavno Vas je nezavisni kandidat za gradonačelnika Zenice Fuad Kasumović prozvao da ste “radikalni hodža” preko kojega djeluje SDA Zenice. Nakon toga, dobili ste mnoštvo poruka podrške građana i džematlija. Očito oni nisu prepoznali i svjedočili Vašem navodnom radikalizmu i političkom naginjanju koji Vam imputira Kasumović.

DIZDAREVIĆ: Bilo je malo tužno da su neki politički subjekti zbog nekog sitnog političkog šićara spremni i na javno i neargumentirano difamiranje vjerskih autoriteta, što opet sa sobom nosi mnogostruke društveno-političke implikacije. Što se tiče mog navodnog radikalizma, smatram da ja i jesam na neki način i u nekom smislu radikalan s obzirom da u svojim hutbama i javnim nastupima radikalno zagovaram borbu protiv korupcije, radikalno se borim protiv nepravde svih vrsta, radikalno kritiziram bogaćenja preko leđa običnih ljudi, radikalno se borim protiv zloupotrebe političke moći, snažno zagovaram veće prisustvo morala u politici i javnoj sferi općenito itd. Radikalno zagovaram da osobe na visokim pozicijama moraju imati najviše standardne moralnosti, a ne obrnuto. Ako ova moja radikalna stajališta nekome smetaju, e tu zaista pomoći ne mogu. Da je zajednica prepoznala iskrenost mojih stajališta i snagu argumentacije, kazuje prepuna Ensar‑džamija.

Zahvaljujem se svima koji su mi dali podršku javno izražavajući svoje neslaganje s ovim optužbama i direktnim pozivima i porukama. Posebno sam snažnu podršku dobio od džematlija od kojih su mnogi javno iskazali svoje negodovanje. Mnoge kolege imami i profesori s Islamskog pedagoškog fakulteta gdje predajem zgražavali su se nad ovim stajalištima. Smatrali su to atakom na imame i Islamsku zajednicu, pa i bošnjački narod u cjelini. Kolege su tvrdili da se takvim stajalištima žele poniziti svi imami jer se jedan od najuglednijih oslovljava “nekim hodžom”, a ne službenim nazivom imam, ili akademskim gradusom doktorom islamskih nauka, ili možda časnom titulom hafiza kojom sam, također, počašćen, a što bi bilo primjereno u jednoj zdravoj i svrsishodnoj komunikaciji. Unatoč tome, ja koristim ovu priliku da javno poručim da halalim sve što je rečeno o meni. Poslanik, a.s. i historija nas uče da su i o mnogo boljim od mene mnogo gore stvari iznosili pa je povijest tekla kako je tekla. Kur'an na jednom mjestu upozorava vjernike da će doživljavati mnogo uvreda od strane nekih grupacija i pojedinaca, ali nas poučava: “Ako se strpite i budete svjesni Allaha, pa to je zaista veliko djelo” (Āli ʻImrān, 74).

STAV: Često se govori o tome da se politika previše upliće u vjeru i obrnuto. Što je mjera odnosa vjerske institucije i politike?

DIZDAREVIĆ: Bošnjaci su narod koji je tragično ideološki podijeljen, i na toj liniji traju otvoreni i latentni sukobi koji dodatno bivaju podgrijavani tokom izborne kampanje kada se emocije uzburkaju. Neki otvoreno žele da imami budu po strani i da utjecaj na javno mnijenje i samim tim na društvene procese u cjelini prepustimo nekom drugom. Ovi “drugi” ustvari su upravo sekularni intelektualci jer su u njihovoj percepciji jedino oni kao “radikalni i multikulturalni intelektualci” (Slavoj Žižek) mjerodavni da upućuju zabludjeli svijet stazama društvenog prosperiteta i multikulturalnog prosvjetljenja. Na drugoj strani iste te struje utrkuju se u optuživanjima Islamske zajednice za nedjelovanje u rješavanje društvenih problema, vjerskog radikalizma, narkomanije, siromaštva i čega sve ne. Oni jednostavno ne uviđaju kognitivnu disonancu u svojim polazištima kada u jednom trenutku traže od Islamske zajednice da bude aktivni sudionik javne sfere, a u drugom joj segmentu to pravo odriču.

Nemam nikakvih dilema da je normativni okvir koji je postavila Islamska zajednica po ovom pitanju dostatan i adekvatan. On podrazumijeva da se džamijski prostor, kao prostor koji pripada svih vjerujućim srcima, mora sačuvati od dnevnopolitičkih i ideoloških sukobljavanja. Džamija treba biti prostor radosti i sigurnosti za osobe svih političkih usmjerenja i svih interpretacija islama. Svako se tu treba osjećati sigurno i predstavljeno, a da bi to mogao, džamija treba biti rasterećena od popularizacije političkih partija i uskih interpretacija. Istovremeno, na razini privatne praske neotuđivo je pravo svake osobe zastupanje vlastitih stavova pa i onih političkih. Niko nikome ne može zabraniti da se druži s onim s kim želi i s kim dijeli isti svjetonazor i vrijednosti.

Međutim, najvažnija stvar jeste da se naviknemo na jedni druge. I tzv. lijevi elementi moraju biti svjesni da je novi igrač na sceni i da više nemaju monopol na tumačenje istine. Na drugoj strani Islamska zajednica mora pažljivo koristiti svoju društvenu moć i simbolički kapital koji baštini. Nije na odmet ovdje spomenuti stajališta filozofa lijeve orijentacije Jürgena Habermasa, koji je u knjizi Između naturalizma i religije napisao da su “sekularizirane državne vlasti i pozitivna, kao i negativna sloboda prakticiranja vjere, dvije strane iste medalje. One su štitile religijske zajednice ne samo od destruktivnih posljedica međusobnih krvavih konflikata nego i od antireligijskih uvjerenja sekulariziranog društva”. Habermas zahtijeva uzajamno priznavanje različitih religijskih uvjerenja i ideoloških koncepata kao premisu skladnog i demokratskog društva, što podrazumijeva da su religiozni i sekularni građani spremni u javnim debatama slušati jedan drugog i učiti jedan od drugog.

STAV: Ne čini li Vam se da se u aktualnoj predizbornoj kampanji prelahko barata s pojmovima radikalizam, arapska najezda i slično? Kao da je dio kandidata prepoznao čime je najlakše plašiti građane te na valu postojećih predrasuda prema islamu pokušava jeftino ušićariti koji glas više.

DIZDAREVIĆ: Optužbe za fundamentalizam, radikalizam i slično jesu ultimativno oružje u nedostatku drugih argumenata u borbi protiv političkih i ideoloških neistomišljenika. U aktualnoj globaliziranoj društvenoj zbilji nema težih optužbi jer se radi o optužbama koje ne treba dokazivati niti iznositi bilo kakve argumente za to, kao što je i u mom slučaju. Dovoljno je da kažete da je neko islamski radikal i onda teret dokazivanja pada na optuženog. I što se više optuženi brani od tih napada, on sve više izgleda kao krivac i u konačnici to i postane kao self‑fulfilling profecy. Ono što jeste dodatni problem počiva u činjenici da je spram osoba i zajednica koje su tako optužene dozvoljeno učiniti bilo šta i svoje surove postupke spram njih ne trebate opravdavati jer je sve vam unaprijed oprošteno. Upravo u cilju opravdavanja zločina koje su počinili naše komšije, neke više neke manje, raspiruju tezu o islamskoj opasnosti. Stoga moramo biti krajnje oprezni kada koristimo termine kao što su radikalizam, islamizam, islamofobija i slično, i da dobro pratimo kako ih koriste oni oko nas. Znate, male životinje u velikoj šumi s opasnim zvjerima imaju samo dvije opcije: ili razviti čula kojim osluškuju dolazak opasnosti ili biti žrtva tih zvjeri. Analogije s Bosnom i Bošnjacima sasvim su dozvoljene.

A što se tiče stajališta o najezdi od Arapa koje smo čuli od uglednika nekih drugih stranaka, to je bespredmetno komentirati. Iz ovih neutemeljenih i ostrašćenih stavova puše hladan propuh rasizma i islamofobije, što je svoju eskalaciju doživjelo na Kravicama neki dan. Tuzla, koja se javno hvali svojim antifašizmom, dakle borbom protiv netolerancije, gura se u drugu formu netrpeljivosti. Mjera tolerancije nije način na koji tretirate one s kim dijelite istu ideologiju, nego način na koji se ophodite prema onima koji su potpuno drugačiji od vas. Dvojica komunista različitih nacija, Srbin i Bošnjak npr., mogu se jako dobro tolerirati. Međutim, tolerancija se mjeri po tome kako se odnosimo prema onima koji su naši Drugi i drugačiji, bez obzira da li se radi o pripadnicima iste etničke zajednice.

STAV: Bavite se slabo poznatim mjestima i ličnostima iz historije BiH i Bošnjaka. Vaša doktorska disertacija o Hivziji Hasandediću primjer je jednog takvog poduhvata, a prije toga Vaš magistarski rad o Mustafi Busuladžiću, na kojega se ovih dana slilo drvlje i kamenje jer jedna škola treba nositi njegovo ime. Uskoro pripremate i knjigu o Busuladžiću. Što ste otkrili istražujući život i djelo ovog znamenitog alima?

DIZDAREVIĆ Imao sam čast u svojim istraživanjima zahvatiti neka važna, a zapostavljena imena naše intelektualne i kulturne historije. Baveći se njima, otkrivao sam neke skrivene koridore naše historije. Smatrao sam da djelo i biografija ovih autora mogu poslužiti kao platforma za razumijevanje položaja Bosne i Bošnjaka u nekim vremenima i odnosa šire društvene zajednice spram naše ukupnosti. Na tom sam tragu istraživao djelo Muhammeda Seida Serdarevića, Derviša ef. Spahića, u magistarskom radu fokusirao sam se na djelo Mustafe Busuladžića, a moja doktorska radnja bila je vezana za Hivziju Hasandedića.

Kada je u pitanju Mustafa Busuladžić na kojeg se digla kuka i motika ovih dana, mogu kazati da se radi o jednom vrsnom intelektualcu koji je u svom vremenu i u okviru svojih kompetencija nastojao djelovati na izlasku bošnjačkog populusa iz posvemašnje duhovne, ali i egzistencijalne krize. To je bila osoba otvorenog duha, snažnog intelekta, spremna da bez kompleksa svijet pogleda u oči. Busuladžić svoj angažman nije okončavao u udobnim kabinetima, nego je živio sa svojim narodom i aktivno nastojao pomoći najpotrebnijim. Upravo je zato stekao ogroman utjecaj u zajednici, što mu neki nisu mogli oprostiti. On se može posmatrati kao jedan od najutjecajnijih muslimanskih autora svog vremena.

STAV: Koje su pouke iz Busuladžićeva djela i danas aktualne?

DIZDAREVIĆ: Dakako, nijedno djelo, ma kako markantno ono bilo, nije rasterećeno od određenih kontekstualnih nanosa. Isti je slučaj i s Busuladžićem, koji je objavljivao i djelovao dosta davno. Unatoč tome, njegovo djelo ipak i danas odiše svježinom i aktualnošću s obzirom da je nastajalo u sličnim vrtložnim vremenima. Međutim, ono što je njegov najveći doprinos jeste metodološki stav koji bi se mogao izraziti na sljedeći način. Ništa ne trebamo ni prihvatiti ni odbaciti dok ne razumijemo šta taj fenomen znači za naš vjerski identitet i egzistencijalnu opstojnost. On je na tragu najboljih zasada muslimanske klasike nastojao kritički pristupati novim fenomenima, a ne da ih a priore prihvata ili odbija. Vidljivo je da se on kloni nekih muslimanskih rasprava koje su bile sveprisutne u ono doba, a koje su samo opterećivale muslimansko biće, kao što su debate o kapi i mahrami i drugim simbolima identiteta. On nije želio raspuhivati vatru na kojoj se niko nije mogao ogrijati, već se bavio suštinskim pitanjima svoga vremena. Esencijalni problem njegova vremena bilo je uskrsavanje ideologija koje su nastojale popuniti historijski vakuum nakon protjerivanja religijske slike svijeta. Ideologije su služile kao slabašna supstitucija religijske slike svijeta i kao nova forma širka, što je Busuladžić prepoznao i javno osudio. I ne samo to. U njegovo vrijeme, pomenute ideologije počele su se dramatično sukobljavati vodeći svijet u moralni i egzistencijalni sunovrat. Busuladžić je to prozreo, stoga je snažno kritizirao i socijalizam i fašizam kao dominantne i sukobljene ideološke obrasce tog vremena. Njegov stav o fašizmu krajnje je jasan, ali je tvrdio i da socijalizam muslimanima ne može donijeti ništa dobrog, što ga je u konačnici koštalo života. Busuladžić je prozreo totalitarnu narav socijalističke ideologije, i to zorno pokazao kroz primjer sovjetske Rusije, koja je sistematski proganjala religiju, a islam posebno. Ideološka svijest dijeli svijet na dobro i zlo, sljedbenike i neprijatelje s devizom ili si sa mnom ili protiv mene, što je osnova svih nedemokratskih režima.

STAV: Po Vašem mišljenju, postoje li sporna mjesta iz Busuladžićeve biografije, a tiču se njegove životne dionice za vrijeme Drugog svjetskog rata?

DIZDAREVIĆ: I ovo je pitanje povezano s problemom ideološke podvojenosti bošnjačkog populusa. Gotovo svaki novi režim koji su Bošnjaci preturili preko glave počeo je s negacijom i anatemom svega onoga što je prethodilo u ranijem razdoblju. Svi novi režimi svoj identitet grade omalovažavanjem i rušenjem svega onoga što mu je prethodilo. Austro-Ugari potiru osmansko naslijeđe, Kraljevina SHS bori se protiv ostataka austrougarskog perioda, NDH uklanja sve što je povezano s periodom Kraljevine Jugoslavije, a nova Jugoslavija proglašava zlim i naopakim sve što je na bilo koji način bilo povezano s NDH. Nisu krivi samo članovi ustaškog pokreta i ustaške ideologije nego svi koji su bili povezani s tim režimom. Zato je u pravu moj profesor Mustafa Spahić, koji je rekao da su Bošnjaci narod kontinuiranog diskontinuiteta. Busuladžić je žrtva revolucionarnog nasilja pri uspostavljanju nove Jugoslavije. I danas, namjesto da se oni koji tvrde da su slijednici komunista izvinu Bošnjacima zato što su nas njihovi prethodnici sistematski i planski lišili vlastite elite, oni ustrajavaju u poricanju samo s novim akterima i drugim argumentima.

Treba znati da Busuladžiću 1945. godine nisu sudili pravnici i sudije nego partizanski oficiri, tako da su istina i pravda postajale neminovne žrtva. Isto tako, ni danas mu ne sude niti pravnici niti historičari nego filozofi i političari. Stoga su i njihove ocjene ideološki obojene kao takve krajnje upitne i tendenciozne. Nema dileme da postmoderni diskurs pretpostavlja mogućnost različitih interpretacija činjenica. Međutim, sve te interpretacije mogu se uzeti validnim ukoliko polaze od jedinstvenog metodološkog stava pri tematizaciji činjenica, njihovoj valorizaciji i interpretaciji. Interpretacija ne mora biti tačna, ali mora biti dosljedna ili postaje neozbiljno šarlatanstvo i ideološko zamagljivanje historijskih činjenica. Kada tome dodamo dekontekstualizaciju i teorijsku simplifikaciju tako da se ne prezentira cjelina djela već samo poneki citat koji ne sublimira cjelinu, bit će jasno da istina nije cilj nego njeno kastriranje. Kada bismo tako čitali djela i biografije ranijih autora kako to radi prof. Tarik Haverić u knjizi Kritika bosanskog uma (a ustvari bošnjačkog uma), ne bi niko ostao čist i neokaljan. Zna to kolega prof. Haverić ili “sekularni vehabija”, kako ga negdje oslovljava prof. Dževad Hodžić, ali ipak ovaj obrazac primjenjuje samo na bošnjačku intelektualnu scenu. Hajde da isti aršin primijenimo na drugoj strani. Historičari su već potvrdili da partizanski ustanak protiv fašista nije opredijeljen principijelnim suprotstavljanjem fašističkoj ideologiji već činjenicom da je Hitler napao majčicu Rusiju. I tek su se tada partizani “principijelno” opredijelili protiv fašizma. Pri tome su pravili nesvete saveze s četnicima i zajedno učestvovali u direktnim zločinima protiv Bošnjaka. Znači li to da treba anatemizirati sve komuniste kao saradnike fašističkih hordi? Podsjetimo da su četnici direktno sarađivali s Nijemcima, Nijemci s ustašama, ustaše opet s četnicima itd.

Razdoblje Drugog svjetskog rata u historijskoj nauci odveć je slabo istraženo i opterećeno je mnogostrukim ideološkim nanosima. O tom periodu imamo tek nekoliko autora s naglašenijim istraživačkim pretenzijama, kao što su Rasim Hurem i Enver Redžić. Mada su i ovi autori nedvojbeno na liniji ideologizirane matrice jugoslavenske historijske nauke. Istraživanja rada i djelovanja Islamske zajednice, također, preskaču ovo škakljivo razdoblje. Adnan Jahić istražuje period do 1941. godine, a Denis Bećirović nastavlja od konca Drugog svjetskog rata. Historijska nauka socijalističkog razdoblja gradila je jasnu sliku podjele na fašiste i antifašiste, prema kojoj svi koji nisu s komunistima oni su ustvari fašisti, kao da nije bilo drugog antifašizma mimo komunističkog. Na znanstvenom skupu Bošnjačko iskustvo antifašizma u Zagrebu iznošene su relevantne historijske činjenice o građanskom antifašizmu, koji socijalistička historiografija naprosto ne priznaje. Jedan od najvećih filozofa povijesti Oswald Spengler napisao je da u historijskoj nauci ne treba baratati terminima tačno i netačno nego plitko duboko. Želim kazati da je historijska stvarnost suviše složene da bismo je mogli svesti na binarne sisteme kao što su fašista i antifašista.

STAV: Je li Busuladžić bio pripadnik ili simpatizer ustaškog pokreta?

DIZDAREVIĆ: Ne postoji nijedan dokaz da je Busuladžić ikada bio član ili simpatizer ustaškog pokreta. Nijednom svojom rečenicom nije se izjasnio u prilog podrške ovom pokretu. Nije se družio s ustašama niti s članovima ustaškog pokreta i funkcionerima NDH.

Mustafa Busuladžić permanentno je bio praćen od strane redarstvenih službi NDH, koja je redovno izvještavala Zagreb o njegovom djelovanju. Dokazano je da je Mustafa Busuladžić više puta bio član delegacija Bošnjaka koje su se zauzimale za uhapšene Srbe u Trebinju kod italijanskog konzula. Busuladžić jeste navijao za Njemačku kao protivnika Engleza s obzirom da je bio dobro upoznat sa strahotama koje su iskušavali mnogi narodi pod surovom čizmom kolonijalizma. Ne postoji dokaz da je Busuladžić imao uvide u drastičnu zločinačku narav ustaškog režima, mada je bio svjestan njegove surovosti. Nedvojbeno su i Saveznici tek 1945. godine postali potpuno svjesni razmjera zločina fašističkog režima.

Glavni razlog što je komunistička vlast smatrala odgovornim Busuladžića nije bila saradnja s fašistima nego nesaradnja s partizanskim pokretom. Busuladžić je, naime, afirmirao osnivanje muslimanskih milicija kao forme zaštite Bošnjaka, što su partizani razumijevali kao razbijanje NOP-a. Busuladžić nije ni fašista niti antifašista. On je, naprosto, musliman. Tako ga je partizanski major u istrazi pitao “da li je svoje radove pisao u fašističkom ili antifašističkom duhu”, da bi on dosljedno sebi odgovorio “da je pisao u duhu islama”. O ovim pitanjima, kao i mnogim drugim, raspravljat ću u knjizi o Mustafi Busuladžiću na kojoj trenutno radim. Busuladžićev rad nas oslovljava iz davnašnjih vremena i zahtijeva jasan kritički stav i historijsku destigmatizaciju. Ovo smo dužni ne samo njemu nego i brojnim drugim velikanima naše historije.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!