Intelektualac vjeran pravdi

Bašićeva ljubav prema usmenoknjiževnoj tradiciji Bošnjaka Sandžaka ogleda se u višedecenijskom radu na prikupljanju raznorodnih vijesti, bilježenju pjesama na terenu te pripremi antologijskih izbora, što je u ukupnoj historiji prikupljanja bošnjačke usmenoknjiževne građe, i ne samo na ovom prostoru, ostao jedan od najustrajnijih primjera pregalaštva

Da nerijetko najveće projekte u kulturi jednog naroda urade pojedinci, dokaz je život i djelo Huseina Bašića. On je najznačajniji sandžački folklorist i pojava u kulturi sandžačkih Bošnjaka. Pored toga, Bašić spada u red najznačajnijih romanopisaca, pjesnika, pripovjedača i angažiranih intelektualaca ovog područja.

Rođen je u Plavu. Nakon završenog Filozofskog fakulteta, radio je kao gimnazijski profesor, a nakon toga i kao službenik u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore. Svoje prve pjesme objavljuje još 1958. godine, dok je prvu zbirku poezije Od sunca ogrlica objavio 1970. godine. Ta godina veže se i za Bašićevo interesiranje za usmenu književnost i kulturno naslijeđe svog naroda, kada objavljuje izbor od 100 lirskih narodnih pjesama iz plavsko-gusinjskog kraja Crni dukati, te izbor iz narodnog stvaralaštva plavsko-gusinjskog kraja Ispod zlatnih streha (1972), kao i zbirku poezije Bestražje.

Već naredne 1973. godine zbirkom priča Neviđena zemlja, za koju je dobio nagradu “Isak Samokovlija”, Bašić će najaviti i pripovjedački dar, koji će kasnije donijeti bošnjačkoj književnosti brojne romane i pripovijetke. Djelo Huseina Bašića obimom i značajem predstavlja jednu od najznačajnijih ostavština za kulturu sandžačkih Bošnjaka i Bošnjaka uopće.

Bošnjačka usmena književnost s prostora Sandžaka u više je navrata privlačila pažnju folklorista i drugih istraživača, ali, kako to najčešće u životu i biva, ovaj je prostor u načelu dao mali broj pojedinaca zainteresiranih za istraživanje vlastite tradicije.

Prof. dr. Sead Šemsović ističe da je taj skromni niz zaljubljenika u usmenu kulturu vlastitog naroda započet imenom Ćamila Sijarića, što su znatno ozbiljnije nastavili Husein Bašić, te Zaim Azemović i Izudin Šušević.

“Najistaknutije ime ovoga niza zasigurno je Bašić. Njegova ljubav prema usmenoknjiževnoj tradiciji Bošnjaka Sandžaka ogledat će se u višedecenijskom radu na prikupljanju raznorodnih vijesti, bilježenju pjesama na terenu te pripremi antologijskih izbora, što će u ukupnoj historiji prikupljanja bošnjačke usmenoknjiževne građe, i ne samo na ovom prostoru, ostati jedan od najustrajnijih primjera pregalaštva. Tome svjedoči ne samo broj antologijskih izbora objedinjen u četiri knjige (2002–2003) već i tri izdanja knjige Može li biti što bit’ ne može, što je i za mnogo veće kulture rijetka pojava. Pored sakupljačkog rada, Bašić je svoj nemali doprinos dao i u književnokritičkim radovima o usmenoj književnosti Bošnjaka Sandžaka, čime je svoj folkloristički angažman sasvim upotpunio”, kaže Šemsović.

Svoju književnu djelatnost Bašić započinje zbirkama poezije, kako bi je nastavio novelama, zbirkama priča i u konačnici romanima u kojima će se pokazati i najzrelijim umjetnikom riječi.

Šemsović smatra da je poseban trag u ukupnom razvoju bošnjačke književnosti ostavio Bašićev roman Tuđe gnijezdo, koji je dobio nagradu izdavačke kuće “Svjetlost”, te je uključen i u do sada najvažnije edicije bošnjačke književnosti Muslimanska književnost XX vijeka u 25 knjiga te Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Njegov je opus umnogome obogaćen kasnijim romanom Crnoturci iz petoknjižja Zamjene. Šemsović ističe da Bašić u svojoj poetici sublimira epsku naraciju Sijarića i baladesknu intoniranost Selimovića, te time i predstavlja svojevrsni amalgam bosansko-sandžačkog senzibiliteta.

Doc. dr. Nadija Rebronja s Državnog univerziteta u Novom Pazaru, baveći se posebice poezijom ovog autora, kaže da je Bašić, sasvim nepravedno, manje poznat kao pjesnik, iako ima ogroman poetski opus, te nije slučajno što je njegova testamentarna knjiga baš zbirka poezije Nedovršene tuge.

“Ako posmatramo ukupno stvaralaštvo Huseina Bašića, po tematici koju ovaj autor bira, moglo bi se reći da ovaj opus karakteriše naglašena pravdoljubivost. Bašić bira da svoja djela stavi u istorijski kontekst onda kada je taj kontekst na raskolu između pravde i nepravde, kada je potrebno na nepravdu ukazati. Primjer za to je motiv muhadžirluka kojim se Bašić često bavi, zatim međužanrovska knjiga kratkih antiratnih tekstova Trag po tragu, zatečena onim zvjerskim u ljudima, kao i knjiga poezije Kad su gorjele Božije kuće, koja govori o ratnoj Bosni, rušenju historijskih i kulturnih spomenika, džamija, mostova. To je knjiga koja, prestravljena nepravdom, vodi dijalog s Ćamilom Sijarićem, Skenderom Kulenovićem, Makom Dizdarom, Abdulahom Sidranom”, ističe Rebronja.

Bašić je bio osoben i kao društveno angažirani intelektualac. Jasno je prepoznavao zlo i veoma hrabro i istrajno pokazivao da je kao pisac iznad svega humanista koji nije spreman da paktira i koketira sa zagovornicima rata, mržnje i zločina.

Akademik Šerbo Rastoder jedan je od saradnika rahmetli Huseina Bašića i neko ko ga je naslijedio na mjestu urednika časopisa Almanah. Rastoder kaže da Bašić po prirodi stvari sebe nije našao u šovinističkoj i ratnohuškačkoj politici koja je ove prostore zahvatila devedesetih godina te je odmah otkazao članstvo u Udruženju književnika Crne Gore zbog otvorene podrške koju je ovo Udruženje pružalo nacionalističkom i šovinističkom režimu u Srbiji i Crnoj Gori.

Ipak, javno protivljenje nadolazećem nacional-šovinizmu dovelo je do šikaniranja Huseina Bašića. Otpušten je s posla i penzioniran, ali je antiratni angažman nastavio preko crnogorskog PEN centra i crnogorskog Društva nezavisnih književnika. Tri godine kasnije, 1993. godine, otkazao je članstvo u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti s obrazloženjem: “Od formiranja Akademije do sada, ni u jednom tijelu, ni marginalno nije tretirano ni jedno pitanje iz života, kulture i uopšte duhovnosti Muslimana iz Crne Gore, iako isti čine 15% cjelokupnog življa ove Republike, brojčano su drugi narod u njoj. U programima te Akademije, kao predavači na uglednim skupovima, pozivaju se i učestvuju neki neposredni kreatori izvršenog genocida nad muslimanskim narodom u Bosni i Hercegovini.”

Akademik Rastoder kaže da antiratni angažman Bašić potvrđuje objavljivanjem izbora proznih antiratnih tekstova u istim koricama s knjigom Milike Pavlovića Podrum, a objavio je i Smrt duše u izdanju novopazarskog “Damada”.

“To je bila prva antiratna knjiga na području ondašnje Jugoslavije. Kada je tadašnji režim Ratkovićevu nagradu za književnost dodijelio ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, Bašić se oglasio javnim protestom i odbio učešće na toj manifestaciji”, podsjeća akademik Rastoder.

Tim je povodom Bašić napisao organizatorima: “Kad neko ostavi krvave tragove za sobom, onda je prije potrebno da se ti ‘tragovi’ speru i uklone što prije, jer je ovaj ‘pjesnik’ na ‘Ratkovićeve književne susrete’ došao u krvavim vojničkim cokulama, s oružanom pratnjom i bahatošću, cinično demonstrirajući svoju poetiku sadržanu u stihovima tipa: ‘Sađimo u gradove / da bijemo gadove!’ Ovo je, nema sumnje, bila mjera i ocjena vrijednosti ove ‘poezije’, čija se verbalna poruka tragično poistovjećivala sa najsurovijom stvarnošću, pa žiri i organizatori nijesu morali da se dvoume, jer su poezija ubijanja i ratna zbilja bili isto. I još nešto: nagrađivati i vezati zločine, nad kojim se grozio čitav svijet, za časno ime čovjeka i pisca Rista Ratkovića takođe je zločin koji se mora otkloniti, ako ni zbog čega drugog, ono zbog univerzalnih vrijednosti poezije i časnog života pisca, kome je Bijelo Polje zavičaj, kao i velikom broju značajnijih književnika čijim bi se djelima ponosila i mnogo veća sredina.”

Bašić nije bio onaj tip intelektualca koji bi zašutio i povukao se kada “budale progovore”. On je znao da se destrukcija može pobijediti samo afirmacijom istinskih vrijednosti. Zato je s malobrojnom, ali iznimno značajnom grupom ljudi osnovao “Almanah”, udruženje za očuvanje ugrožene kulturno-historijske baštine Bošnjaka u Crnoj Gori, kao i istoimeni časopis za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-historijske baštine Bošnjaka koje će ostaviti veliki trag na kulturu ovog dijela bošnjačkog naroda.

Husein Bašić išao je ispred svog vremena. Ohrabrivao je Bošnjake i jačao vjerom u sebe i vlastite vrijednosti. Učio je Bošnjake da više i imaju što više daju, da više pripadaju i drugima što su više svoji. Historijsku sudbinu bošnjačkog naroda možda je neko bolje poznavao od Huseina Bašića, ali nju i njegov duh sigurno niko nije umjetnički snažnije iskazao od njega. Bašić je tu sudbinu strastveno pratio od njenog nastanka pa do gotovo nestanka i učestvovao presudno u njenom ponovnom rađanju iz ruševina i pepela i njenom ustajanju iz grobova i grobnica.

Knjige poezije: Od sunca ogrlica (1970, nagrada “Blažo Šćepanović”), Bestražje (1972), Prošle oči (1974), Utra (1979), Jato u nevidjelu (1980), Breme (1986), Uzma (1986), Sjutradan (1987), Glasovi s vode (1987), Kad su gorjele Božije kuće (1994) i drugo dopunjeno izdanje (2002) i Čuma (1997); knjiga antiratnih proznopoetskih tekstova: Smrt duše (1992) i Trag po tragu (1997); knjige priča i novela: Neviđena zemlja (1973, nagrada “Isak Samokovlija”), Trpija (1984) i Vjetar s Prokletija (1985);

Romani: Tuđe gnijezdo (1980, 1990, 1998, 2000, Trinaestojulska nagrada Crne Gore 1981. godine i nagrada “Svjetlosti” iz Sarajeva 1980. za najbolji roman godine), Krivice I i II (1986, prva nagrada na jugoslavenskom konkursu povodom četrdesetogodišnjice oslobođenja zemlje od fašizma), Kolovrat (1993), Crnoturci – san i jazija (1996), Pusta vrata / Krivice III (1998) i ciklus romana Zamjene 1-5 (2000, Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko, Bijeli Azijati);

Knjige iz usmene književnosti Bošnjaka: Crni dukati (1970, nagrada SO Plav), Ispod zlatnih streha (1972), Može li biti što bit ne može (1989. i 1991), Zeman kule po ćenaru gradi (1991), San i pola života (1996), Antologija usmene lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Antologija usmene proze Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003).

Prethodni članak

Padaj, silo i nepravdo

PROČITAJTE I...

Ratnom zločincu Marku Maki Radiću pravosnažno je presuđeno za torture kroz koje su prolazili logoraši u zloglasnom logoru Vojno. Osuđen je 2011. na 21 godinu zatvora. U oktobru ove godine, uz blagoslov Ministarstva pravde BiH, prebačen je iz Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru na izdržavanje kazne u Hrvatskoj, gdje mu je Županijski sud u Zagrebu smanjio već izrečenu kaznu. Praktično, on je već slobodan čovjek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!