Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu sliku o Vama! – Griješite, ne tretiram Vas tako! Ovo je uobičajena procedura! Kažete, imate jasnu sliku o meni? A kakvu sliku? – Želite znati? – Vrlo rado! – Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara, a ni čašica Vam nije mrska, čemu svjedoče podočnjaci, popucali kapilari i drhtanje desne ruke! I Vi imate probleme sa snom! Eto, ne bih dalje! I ovako sam pretjerao
– Dakle, noću ne spavate – pita me napadno našminkana, neispavana i od ovakvih razgovora vidno umorna psihologinja.
– Ne.
– A danju?
– Nekoliko sati, popodne uglavnom.
– Tako! Jeste li depresivni, anksiozni?
– Ne.
– Jeste li uzimali medikamente protiv nesanice?
– Da, “Trazem”, ali nije mi pomogao. Popijem tabletu u deset uvečer, a zaspim u šest ujutro.
– Zaista?! Čudno! “Trazem” je, inače, efikasan lijek! Vidim, iz nalaza, Vi ste profesor! Radite li?
– Ne.
– Ne?! Zašto?
– A zašto Vi radite?
– Kakvo je to pitanje?
– Kakvo je vaše pitanje?
– Normalno!
– I moje isto!
– Ljuti ste?
– Ne! Zašto bih bio?
– Zato što ste na logično pitanje odgovorili nelogičnim kontrapitanjem!
– Naprotiv, Vaše je pitanje nelogično! Pitate žednog čovjeka zašto je žedan!
– Ipak ste ljuti!
– Ako ovako nastavite, možda i hoću biti!
– Pa, budite! Istresite gorčinu, bit će Vam lakše!
– Mogu li Vas nešto pitati?
– Izvolite!
– Zašto se ovako ophodite prema meni?
– Kako?
– Površno, jeftino, infantilno!
– Takav dojam imate?
– Da! Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu sliku o Vama!
– Griješite, ne tretiram Vas tako! Ovo je uobičajena procedura! Kažete, imate jasnu sliku o meni? A kakvu sliku?
– Želite znati?
– Vrlo rado!
– Pa, dobro! Ne volite ovaj posao! Dosadan Vam je, mučan, Vaši su pacijenti najčešće neobrazovani, niske inteligencije, nesposobni za iole suvislu interpersonalnu komunikaciju! Pobrkali ste me s njima! Ne možete mene, zaboga, podsticati da istresam gorčinu!
– To je sve?!
– Ima još! Ali, bojim se, uvrijedit ću Vas, a to ne želim!
– Nećete! Da čujem!
– Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara, a ni čašica Vam nije mrska, čemu svjedoče podočnjaci, popucali kapilari i drhtanje desne ruke! I Vi imate probleme sa snom! Eto, ne bih dalje! I ovako sam pretjerao!
– Hm! Dobro, ako Vi tako mislite! Nego, vratimo se mi predmetu našeg razgovora! Prepisat ću Vam “Ladiomil”! Odličan lijek, a i antidepresiv istodobno!
– Već sam rekao da nisam depresivan! Samo sam strašno umoran!
– Da, rekli ste… A vidim i sama… Pa, dobro, onda ćemo… A kako znate da sam razvedena?
– Imate slomljen pogled!
– Kakav?!
– Slomljen! Takav pogled imaju dvije vrste ljudi: duhovno ispunjeni i emotivno prazni! Razlika je jedva primjetna!
– I Vi to vidite?!
– Sasvim jasno!
– Vi, pretpostavljam, pripadate grupi duhovno ispunjenih ljudi!?
– Ako zanemarim Vašu persiflažu, odgovor bi bio – ne, ne pripadam toj grupi ljudi, barem ne u potpunosti!
– A vidite takav pogled kod drugih! Kako to?
– Poklon od Boga!
– Vjerujete u Boga?
– Da! Uzgred, nije preporučljivo tvrdo vjerovati ljudima!
– Zašto? Nisu svi ljudi loši!
– Nisu, ali zbog onih kojima sam vjerovao, danas i jesam ovdje!
– Da, da… Vidite, moram priznati da ste zanimljiv sagovornik, ali otišli smo predaleko! Ja sam profesionalac, znate?! Hoćete li lijek koji sam preporučila?
– Ne, hvala! Pokušat ću s biljnim čajevima!
– U redu! Eto, to bi bilo sve! Vidimo se na kontroli za sedam dana! Nadam se?
– Čijoj? Mojoj ili Vašoj?
– Bilo čijoj! Dođite! Bit će mi drago ponovo Vas vidjeti!
– U redu, doći ću!
