Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu sliku o Vama! – Griješite, ne tretiram Vas tako! Ovo je uobičajena procedura! Kažete, imate jasnu sliku o meni? A kakvu sliku? – Želite znati? – Vrlo rado! – Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara, a ni čašica Vam nije mrska, čemu svjedoče podočnjaci, popucali kapilari i drhtanje desne ruke! I Vi imate probleme sa snom! Eto, ne bih dalje! I ovako sam pretjerao

– Dakle, noću ne spavate – pita me napadno našminkana, neispavana i od ovakvih razgovora vidno umorna psihologinja.

– Ne.

– A danju?

– Nekoliko sati, popodne uglavnom.

– Tako! Jeste li depresivni, anksiozni?

– Ne.

– Jeste li uzimali medikamente protiv nesanice?

– Da, “Trazem”, ali nije mi pomogao. Popijem tabletu u deset uvečer, a zaspim u šest ujutro.

– Zaista?! Čudno! “Trazem” je, inače, efikasan lijek! Vidim, iz nalaza, Vi ste profesor! Radite li?

– Ne.

– Ne?! Zašto?

– A zašto Vi radite?

– Kakvo je to pitanje?

– Kakvo je vaše pitanje?

– Normalno!

– I moje isto!

– Ljuti ste?

– Ne! Zašto bih bio?

– Zato što ste na logično pitanje odgovorili nelogičnim kontrapitanjem!

– Naprotiv, Vaše je pitanje nelogično! Pitate žednog čovjeka zašto je žedan!

– Ipak ste ljuti!

– Ako ovako nastavite, možda i hoću biti!

– Pa, budite! Istresite gorčinu, bit će Vam lakše!

– Mogu li Vas nešto pitati?

– Izvolite!

– Zašto se ovako ophodite prema meni?

– Kako?

– Površno, jeftino, infantilno!

– Takav dojam imate?

– Da! Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu sliku o Vama!

– Griješite, ne tretiram Vas tako! Ovo je uobičajena procedura! Kažete, imate jasnu sliku o meni? A kakvu sliku?

– Želite znati?

– Vrlo rado!

– Pa, dobro! Ne volite ovaj posao! Dosadan Vam je, mučan, Vaši su pacijenti najčešće neobrazovani, niske inteligencije, nesposobni za iole suvislu interpersonalnu komunikaciju! Pobrkali ste me s njima! Ne možete mene, zaboga, podsticati da istresam gorčinu!

– To je sve?!

– Ima još! Ali, bojim se, uvrijedit ću Vas, a to ne želim!

– Nećete! Da čujem!

– Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara, a ni čašica Vam nije mrska, čemu svjedoče podočnjaci, popucali kapilari i drhtanje desne ruke! I Vi imate probleme sa snom! Eto, ne bih dalje! I ovako sam pretjerao!

– Hm! Dobro, ako Vi tako mislite! Nego, vratimo se mi predmetu našeg razgovora! Prepisat ću Vam “Ladiomil”! Odličan lijek, a i antidepresiv istodobno!

– Već sam rekao da nisam depresivan! Samo sam strašno umoran!

– Da, rekli ste… A vidim i sama… Pa, dobro, onda ćemo… A kako znate da sam razvedena?

– Imate slomljen pogled!

– Kakav?!

– Slomljen! Takav pogled imaju dvije vrste ljudi: duhovno ispunjeni i emotivno prazni! Razlika je jedva primjetna!

– I Vi to vidite?!

– Sasvim jasno!

– Vi, pretpostavljam, pripadate grupi duhovno ispunjenih ljudi!?

– Ako zanemarim Vašu persiflažu, odgovor bi bio – ne, ne pripadam toj grupi ljudi, barem ne u potpunosti!

– A vidite takav pogled kod drugih! Kako to?

– Poklon od Boga!

– Vjerujete u Boga?

– Da! Uzgred, nije preporučljivo tvrdo vjerovati ljudima!

– Zašto? Nisu svi ljudi loši!

– Nisu, ali zbog onih kojima sam vjerovao, danas i jesam ovdje!

– Da, da… Vidite, moram priznati da ste zanimljiv sagovornik, ali otišli smo predaleko! Ja sam profesionalac, znate?! Hoćete li lijek koji sam preporučila?

– Ne, hvala! Pokušat ću s biljnim čajevima!

– U redu! Eto, to bi bilo sve! Vidimo se na kontroli za sedam dana! Nadam se?

– Čijoj? Mojoj ili Vašoj?

– Bilo čijoj! Dođite! Bit će mi drago ponovo Vas vidjeti!

– U redu, doći ću!