Inat kao jedina preostala zdrava ideologija

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

Neki dan, kad su se svi razišli, ostadoh sam u ateljeu. Dan je bio težak, pritislo sa svih strana. Svaki galerist i producent nešto hoće jučer, ako je moguće prekjučer, a pritom (ako je ikako moguće) da ne plate nikada. Mislio sam da znam dovoljno o gradu u kojem živim dok nisam započeo svoj biznis. Otvorila se širom vrata, pa unutra ulazi i dobro i loše, smjenjuju se sunce i kiša, a vrijeme, to skupocjeno vrijeme, kao da je neko stavio u najbrži automobil i zakačio ciglu na gas. Što su bili dani, sada su mjeseci, što su bili mjeseci, sada su godine, kad god se pogledaš u ogledalo, svaki si put stariji za barem pola stoljeća.

Raditi za druge je stresno, po cijeli dan dobijaš uputstva iako ona uopće nemaju smisla, svojim očima gledaš kako projekt ide u propast, a kompanija u finansijski krah. Ali, kako se to dešava nekom drugom a ne tebi, nakon što se kazaljke poklope i označe završetak radnog dana, pokupiš se i odeš kući a da ne moraš razmišljati šta si ostavio za sobom. Poslije se počneš pitati šta ćeš ako taj biznis propadne, ko će tražiti novi posao i hoću li ga uopće naći. Onda odjednom shvatiš da moraš pomoći tom svom gazdi jer je i tvoja koža u pitanju. Izlaziš s novim rješenjima, pronalaziš jeftinije načine da se ista stvar uradi, trudiš se biti efikasniji i bolji, ukratko, uključiš mozak i kreneš doprinositi a da ti se plaća nije povećala ni za bijedni cent.

Većini ljudi koje znam gubitak posla znači totalnu katastrofu. Štaviše, boje se da će dobiti gripu i biti prisiljeni neko vrijeme provesti u krevetu, što znači da na kraju mjeseca neće imati dovoljno novaca za plaćanje režija i dugova bankama. Drama je na sve strane, niko se nema vremena buniti, svi su prihvatili stvari kakve jesu i guraju dalje koliko mogu. Rijeke ljudi i dalje dolaze u grad, a rijeke ga i napuštaju. Zimi je podzemna željeznica puna onih koji nemaju gdje spavati pa se tokom noći prije može nazvati “kušet kolima”, svi na sve strane spavaju i ne možeš naći mjesto za sjesti.

Zaposlih momka neki dan, došao u New York iz Los Angelesa, reče da je dobar u ovom poslu, a da je bio i D. J. i od toga živio. Učini mi se čudno, ali mu ipak dadoh da radi. Afroamerikanci (mi ih zovemo “crnci”) nisu česti radnici u ovom biznisu. Većina ih ne može sebi priuštiti školovanje, a pored toga, niko ih ne ohrabruje da krenu u tom smjeru. Teško breme američke prošlosti i dalje jaše jedne te iste, obespravljene i one čija boja kože nije dovoljno dobra.

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede. Došao sam u situaciju da moram reagirati. Pokušao sam mu staviti do znanja da je ovdje drugačije nego u sredini iz koje je došao, da je klima mnogo brža i ozbiljnija, da od njega očekujem više. On se, kao, trznuo taj dan, da bi već sutradan sve opet bilo po starom. Najlogičnija stvar bila je da ga otpustim i dovedem na njegovo mjesto nekog od hiljada umjetnika gladnih posla. Ali, kako ću mu to napraviti nakon što se nije ni uselio kako treba. Ostane li bez posla, naći će se u jako lošoj situaciji. A da mu krenem prijetiti otkazom, bit će još gore, zgadit će mu se sve, zamrzit će svoj posao pa onda i sebe, a i mene – nikom neće biti dobro. I tako, ostao je da radi, posmatram ga i smijem se. Šta sad? Eto ga, tu je.

U samoći ateljea, nakon što su svi otišli, krenuh da posmatram sve oko sebe, sve te mašine i nedovršene projekte, gomile smeća i materijala, prazne kante i rolne papira, sav taj haos i nered. Primijetih i kako mi pod vrata gurnuše kovertu. Unutra je račun za kiriju, što me natjera da počnem kolutati očima i psovati. Kao da su mi tu identičnu kovertu još jučer gurnuli pod ista vrata. A znam dobro da će to možda potrajati još nekoliko godina jer će nas konačno sve istjerati napolje, zgradu će porušiti i tu izgraditi novi neboder za bogate. A gdje ću onda ja sa svojom skalamerijom? Cijene industrijskog prostora su bezobrazne, morat ću sve staviti na točkove i pravac istočni Brooklyn, gdje se puca i svakodnevno iznose ljudi u plastičnim vrećama, Bogu iza nogu, dokle ni podzemna ne dopire.

Upitat ćete se zašto sve ovo radim (u gradu u kojem se svi hvataju za vratove, iz kojeg treba bježati) kad je sve okrenuto protiv mene? E pa iz INATA! Sve je ostalo prestalo imati smisla osim toga, tog univerzalnog fenomena, jedine zdrave ideologije koja još nešto može pokrenuti.

Prethodni članak

ŽIVA ISTINA

Sljedeći članak

U šumarku skrivenom

PROČITAJTE I...

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa. Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!