IN MEMORIAM: Začudni svijet književnog djela Nedžada Ibrišimovića

Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.

Nedžad Ibrišimović (20. oktobar 1940. – 15. septembar 2011.)

PIŠE: Prof. dr. Sanjin Kodrić

Pripovjedač, romanopisac, dramatičar, pjesnik, esejist i likovni umjetnik, dobitnik brojnih značajnih nagrada, uključujući i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva (iz daleke 1969), kao i, uza sve ostalo, član Društva pisaca BiH (od 1964) i njegov predsjednik (1993–2001), član Udruženja likovnih umjetnika BiH (od 1982) te član Akademije nauka i umjetnosti BiH (od 2008) i jedan od utemeljitelja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (2011), Nedžad Ibrišimović (1940–2011) klasik je bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i jedna od posebno važnih ličnosti novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književne i kulturne prakse, ali i autor koji i u širim okvirima zauzima ili zaslužuje posebno mjesto.

Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.

Sagledano kao cjelina, književno djelo N. Ibrišimovića izdvaja se, dakle, kao jedna od naročito značajnih povijesnorazvojnih pojava u novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj praksi. To se posebno odnosi na savremeni trenutak, u kojem je autorov književni rad od samog početka funkcionirao eksplozivno, tj. na način neke vrste književno-kulturne revolucije, svojom inovativnošću i drugačijošću bitno, pa čak nekad i radikalno mijenjajući zatečeno književno stanje. To je bio slučaj već s prvom Ibrišimovićevom autorskom knjigom – pripovjedačkom zbirkom Kuća zatvorenih vrata (ili, izvorno, u svojoj prvoj naslovnoj verziji, Kuća bez vrata), koja će ovog tad mladog autora, u ranim dvadesetim godinama i praktično tek na pragu života, otkriti kao pisca koji se ni po čemu ne prepoznaje kao početnik, a pogotovo ne kao epigon etabliranih književnih pojava, već kao pisac u startu dokraja osobenog autorskog književnog svijeta.

Već ovdje, u njegovoj prvoj knjizi, baš kao i kasnije, sve do El-Hidrove knjige, taj svijet kao konstantu podrazumijevao je pojavu izrazite inovativnosti i krajnje oneobičenostizačudnosti, pa čak i ono što je sami estetski šok, te će kao takva prva Ibrišimovićeva knjiga predstavljati odlučan raskid s postojećom književnom matricom klasične postsocrealističke, a potom i rane modernističke književne prakse. Mada prvobitno zasnovana još krajem pedesetih godina 20. st., ona će otud biti jedan od važnih tekstova koji će bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost svojeg vremena povesti putem osvajanja još novijih, izrazito modernih literarnokreativnih prostora i mogućnosti, sve to na način da Ibrišimović, iako na samim književnim počecima, postaje vrlo brzo jedan od predvodnika čitave jedne nove književne generacije i jedne nove, drugačije književne osjećajnosti.

Svojim nesvakidašnjim književnim svijetom i inoviranim književnim postupkom, koji su redovno iznevjeravali sve ono što je kod nas u ovom vremenu bio vladajući horizont recipijentskog očekivanja, već prva Ibrišimovićeva knjiga ispostavit će se, tako, i kao paradigmagenična u pogledu naše zrele modernističke književne prakse, tzv. visokog modernizma. A to će postati još očitije onog trenutka kad se autor, svega nekolike godine kasnije, javio i svojim prvim romanom – romanom Ugursuz, koji će opet predstavljati čin dodatne inovacije naše onovremene književnosti i ponovo novi estetski šok (zbog čega, uostalom, i ne čudi to da je upravo za ovaj, svoj prvi roman Ibrišimović nagrađen prestižnom nagradom kakva je Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, i to sa svega 28 godina života).

Začudan poput prvih Ibrišimovićevih pripovijetki, ali sad i kao prvi dio onog što će autor kasnije nazvati svojom „muslimanskom trilogijom“, Ugursuz je nesvakidašnja književna pojava: To je, između svega ostalog, u osnovi roman povijesne teme – teme bošnjačke i bosanske povijesne trpnje i tragike, kao i s ovim u vezi teme raspada tradicionalne porodice i uopće tradicionalnog svijeta u vremenu dramatičnih povijesnih raskršća i povijesne zebnje, baš kao i teme i individualne, ali – preko ovog – i kolektivne potrage za izgubljenim vlastitim identitetom, a što se u ovom romanu historijski vezuje za mučno razdoblje nakon neuspješno okončanog pokreta za bosansku autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića iz 1831, odnosno za vrijeme straha i nespokoja u trenucima pohoda na Bosnu Omer-paše Latasa 1852. godine.

Ovakvo što, tj. naročiti interes za bošnjačku i bosansku povijest, njezina iskušenja i muke, jeste ono što roman Ugursuz na vrlo važan način kontekstualizira u upravo po ovom osobene okvire novije bošnjačke i bosanskohercegovačke pripovjedačko-romaneskne književne prakse, ali za našu književnost ova karakteristična „priča o prošlosti“ ovdje se javlja u sasvim novom, potpuno drugačijem vidu: Ibrišimovićev roman formira se kao onaj tip tzv. novohistorijske proze koji je otišao čak i dalje negoli je to bio slučaj kod tad vodećih, kanonskih autora kakvi su – o pripovijeci i romanu kad je riječ – bili prije svega Ivo Andrić, Meša Selimović ili Derviš Sušić, i oblikuje se kao izrazito amimetičan, pa čak i antimimetičan, potpuno, dakle, nesklon doslovnom, verističkom „slikanju“ povijesne zbilje, i otud, kao neka vrsta povijesne apstrakcije, naglašeno metaforičan i simboličan, sintetiziravši tako u sebi čitav niz važnih, tad najnovijih književnih iskustava, no sve to na način njihove vrlo specifične, izrazito autorske transformacije i uopće na način koji se već od autorove prve pripovjedačke zbirke prepoznaje kao tipično njegov, ibrišimovićevski.

Ovakvo što bit će slučaj i u preostala dva dijela autorove „muslimanske trilogije“ – romanima Karabeg i Braća i veziri. I ovdje će, kao i u Ugursuzu, Ibrišimović nastaviti kako svoju poetiku začudnosti, tako i neke od čvorišnih tematskih okupacija novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, i to ponovo one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskršća, drama i trauma, ali sve to, opet, ne na način ponavljanja književne tradicije kao takve već na način njezina izrazito inovativnog rekreiranja, dakle kreativnog nastavljanja, ali i bitnog preoblikovanja, kojem u ovom smislu sve do danas nema istinskog pandana u našoj novijoj književnoj praksi. Tako, dok su u Ugursuzu povijesno opadanje i propadanje zajednice sagledani u perspektivi maloumnika, kroz metaforičko-simboličku predstavu drame njegove potrage za tajnom porijekla i njegova pokušaja ozdravljenja koji inverzno-zrcalno prati rasap i propast porodice za koju je vezan, tj. upravo izrazito inovativnim transformiranjem ove jedne od tradicionalno najdominantnijih tema u novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, u romanu Karabeg, pak, Ibrišimović se suočava s tzv. austrougarskom temom, odnosno temom osmansko-austrougarske smjene u Bosni 1878. godine i dramatično-traumatičnog izlaska Bosne iz okvira orijentalno-islamske i ulaska u okvire zapadno-evropske, a tad pretežno kršćanske kulture i civilizacije, temom koja u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti također vrlo intenzivno traje još od njihova preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st., uključujući i prvi bošnjački roman – Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdića, odnosno prve bosanskohercegovačke romane Bez nade (1895) i Bez svrhe (1897) Osmana – Aziza, autorskog dvojca što su ga činili Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević.

Pritom, i ovdje je romaneskni svijet izrazito oneobičen i radikalno nov, pa – slično Ugursuzu, koji pripovijeda maloumnik – Karabeg se također ostvaruje u krajnje začudnoj pripovjedačkoj perspektivi meleka kao pripovjedača (u kasnijoj varijanti romana to će biti džin), čime se i ovdje, kao i u prvom autorovu romanu, gradi nesvakidašnji, krajnje osobeni književni svijet, koji i obnavlja, ali i radikalno modificira ono što je bio tradicionalni sadržaj teme trenutka „kad se carstva mijenjaju“. Ovdje, usto, još očitije negoli u Ugursuzu, otkriva se i ono što je Ibrišimovićev interes za historiju kao storiju, interes za ono što je pripovjedno u samoj povijesti, koja ni ovdje, kao ni u prethodnom romanu, ne odnosi prevagu nad pripoviješću ili pričom i pričanjem, zahvaljujući čemu Karabeg, baš kao i raniji autorovi tekstovi, podrazumijeva vidan otklon od izvanknjiževne zbilje i jednako tako jasan zaokret ka ispitivanjima mogućnosti književne kreativnosti, čak do samih krajnosti. Sličan slučaj bit će, također, i u Ibrišimovićevu narednom romanu – Braća i veziri, gdje se autor iznova vraća Husein-kapetanu Gradaščeviću, Zmaju od Bosne, i njegovu pokretu za bosansku autonomiju kao – očito – jednom od njegovih posebno važnih tematskih interesa, odnosno uopće onom što su prijelomni trenuci bošnjačke i bosanske povijesti, ali opet – kao i u drugim slučajevima – prije svega na način insistiranja na onom što je priča, a kojoj je, ma koliko važan, historija ipak samo poticaj za izrazitu književnu imaginaciju i novi, bitno drugačiji književni svijet.

Važnu prekretnicu u Ibrišimovićevu i životu i književnom djelu predstavljat će agresija na BiH i nedavni rat, koji će Ibrišimovića bitno promijeniti i kao čovjeka i kao pisca. To vrlo reprezentativno pokazuje već Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, jedan od naših prvih značajnih književnih odgovora na bezumlje mržnje i krvoprolića, a kojem će se autor – kako je to radio i s nekim drugim tekstovima – vraćati i kasnije, sve dok ova prvobitna nesvakidašnja pripovijetka ili pripovijest o naknadnom pokušaju sprečavanja zločina koji se već desio nije postala još jedan osebujni i opet za njega karakteristični autorov roman. Ostajući vjeran sebi, posebno svojoj začudnoj poetici, ali i istovremeno potvrđujući onu istinu da je čovjek stalna i nužna promjena, ovim romanom, inače prvim za koji je konstatirao da u potpunosti pripada onom što je nazvao „ruhani inspiracijom“, Ibrišimović je, pritom, dokraja ušao u područje koje i dalje ostaje, kao i ranije, od njegove prve knjige pa nadalje, mjesto potrage za novim mogućnostima književne estetike, ali je sad to postalo i mjesto široko otvoreno za pitanja etike, koja su, istina, i ranije javljala se u autorovu književnom radu, iako tad bez nužde da književnost ponudi esencijalno važne odgovore na ono što se zbiva u izvanknjiževnom, realnom svijetu.

Ove važne promjene koje će u godinama rata i neposredno nakon njega desiti se u Ibrišimovićevu književnom djelu, uključujući ovdje i njegov dramski rad te poeziju, koju također piše u ovom vremenu, predstavljat će važnu premosnicu ka narednom i, nažalost, posljednjem krugu glavnog toka njegova književnog rada, onom koji čine romani Vječnik i El-Hidrova knjiga, tekstovi kojima se Ibrišimović i u književnom smislu najviše približio smrti. Ona kao jekin, kao sigurno saznanje, kao jedina izvjesnost čovjekova života, postaje osnovni pokretač književnog svijeta koji je autora opsjedao – kako je sam više puta kazivao – gotovo od samih njegovih spisateljskih početaka, a što se sad javlja u čudnovatom kazivanju o čovjeku koji, pod različitim imenima i s različitim ljudskim sudbinama i životnim pričama, živi vječnički život, život dug gotovo pet milenija, od pradavnog vremena Starog Egipta, pa sve do prve polovine 20. st. i bosanskog međuraća, nastojeći živjeti i dalje, sve to u želji da, kad konačno dođe vrijeme smrti, ne umre mrtav, već živ.

Pritom, Vječnik se ostvaruje kao priča čija dva temeljna pola čine pripovijedanja o Staroegipćaninu Nefertiju, prvom pisaru vrhovnog svećenika u hramu boga Ptah u Memfisu, s jedne strane, i bosanskom bogougodniku Abdulahu Misriju El-Bosneviju, vječniku, s druge strane, sve to tako da se u romanu vidno insistira na ovom naročitom dvojstvu u kojem na jednoj strani stoji čovjek sa željom svoje ljudske vječnosti i, praktično, vlastitog obogotvorenja, a na drugoj vjernik, čovjek kao rob Božiji koji upravo u svojoj ljudskoj, nužno smrtnoj prirodi nalazi put ka onom što je metafizički smisao i spas. U tom smislu, najprije Vječnik, a nakon njega i El-Hidrova knjiga kao svojevrsni nastavak prethodnog romana funkcioniraju u prvom redu kao romani-metafore o čovjeku koji bi, uprkos izvornom ljudskom strahu pred tajnom smrti, na kraju trebao i morao pronaći u sebi snagu da se, smiren i pomiren, preda Apsolutu i tako pređe u Onostranost mrtav i prije smrti, baš onako kako to veli sufijski, islamskomistički nauk, tj. oslobođen svega zemnog i otud nužno prolaznog i ništavnog, odnosno ostvaren u svojoj iskonskoj, primordijalnoj naravi, onoj koja mu je božanski namijenjena i prirođena. A na ovaj način, Vječnik i El-Hidrova knjiga postaju i romani s jakom religijsko-muslimanskom idejnošću, a otud i romani koji su donijeli bitne promjene u odnosu na raniji Ibrišimovićev književni rad, istovremeno na ovoj idejnoj osnovi umnogome dinamizirajući i domaću književnu tradiciju, posebno noviju, te nastojeći u svojim okvirima preokrenuti i ono što je poredak vrijednosti u glavnini moderne evropske kulturne povijesti, one u čijem antropocentričnom središtu stoji čovjek, a ne Bog, a s kojom, naime, ovi romani kreativno, pa i polemički dijalogiziraju.

Svijest o božanskoj Istini svijest je na kojoj se temelje i Vječnik i El-Hidrova knjiga, i to je važan dio onog što ova dva romana na poseban način pozicionira i u Ibrišimovićevu književnom djelu kao cjelini, i u ukupnosti domaće književne prakse, i šire, izvan njezinih okvira, utoliko prije što je prepoznatljivi ibrišimovićevski književni postupak ovdje još originalniji, još više, dodatno inoviran, s novom dozom oneobičenosti. Zahvaljujući ovakvom čemu, ovi romani – iako su trebali biti tek dio šireg romanesknog ciklusa, a koji je, međutim, prekinut autorovom smrću – posebno snažno zatvorit će Ibrišimovićev književni svijet, zaokruživši tako gotovo cijeli ljudski život dug put traganja za novim mogućnostima književne umjetnosti, ali i za novim smislom kako književnosti, tako i samog života. Istina, i bez Vječnika i njegova nastavka u El-Hidrovoj knjizi, Ibrišimović bi ostao jedan od ključnih autora novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti – jer, takav je bio već s pojavom Ugursuza, još u ranoj mladosti, ali upravo autorova dva posljednja romana začudnom književnom svijetu N. Ibrišimovića daju poseban razlog i smisao, potvrđujući ga, na kraju, kao naročito rijetku autorsku veličinu, kao pisca koji bi bio posebno dragocjen i u književnosti nekog drugog, većeg jezika.

 

PROČITAJTE I...

Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijim jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Kao iznimno mali narod, dali smo veliki doprinos razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu

“Hiljade se imena veže uz ovu ustanovu. Stoga je potpuno održiva teza da je ova kuća uspjela postati i ostati temelj kulturnog razvoja i trajanja zajednice više nego bilo koja druga ustanova u povijesti ovih krajeva, a tu će funkciju zasigurno imati i u budućnosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!