IN MEMORIAM: Ezher Arnautović (1925–2017)

Proteklog vikenda preselio je Ezher Ezo Arnautović, koji je u historiji Zenice ostao upamćen kao načelnik u čijem je mandatu Zenica doživjela izuzetan napredak i izgradnju. Bio je pet godina predsjednik Općine Zenica, a tokom ratnih godina, iako u osmoj deceniji života, obavljao je dužnost pomoćnika komandanta Trećeg korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon rata, Općinsko vijeće dodijelilo je dijelu Obalnog bulevara ime Bulevar “Ezhera Eze Arnautovića”

Ezher Ezo Arnautović rođen je 1925. godine u Travniku, gdje je završio osnovnu i Građansku školu. Tokom 1943. godine odlazi u partizane, a u oktobru 1944. godine postaje i članom SKOJ-a. U KPJ je primljen 1945. godine, a od 1946. godine obavlja funkciju sekretara OK SKOJ-a Travnik i postaje članom Gradskog komiteta KPJ. S 23 godine postaje predsjednikom Općine Travnik, a tu će funkciju obnašati dvije godine (1948–1950). Također, bio je i predsjednik općina Novi Travnik (1954–1959) i Zenica (1960–1965), a od 1959. do 1960. godine potpredsjednik sreza Zenica. Od 1950. do 1954. godine bio je republički poslanik za Grad Travnik, a od 1963. do 1965. godine savezni poslanik.

PROGON I KAZNA

Prije šest godina Arnautović je objavio autobiografiju Sjećanje za budućnost, u kojoj je u devet poglavlja opisao događaje iz svog života. U Zenicu je došao početkom 1959. godine, kada je izabran za potpredsjednika Sreskog narodnog odbora Zenica, a 1960. godine su mu saopćili da će biti predsjednik Općine Zenica. U knjizi piše kako nije bio sretan odlukom da ga se imenuje prvim čovjekom Zenice.

“Nije mi bilo pravo jer sam već ranije vidio da je u Zenici situacija ozbiljna. Petnaest godina je prošlo od završetka Drugog svjetskog rata, a Zenica je imala mnogo neriješenih osnovnih problema. Pokušao sam izdaleka i da odbijem tu funkciju. Donijeli smo 1961. godine odluku da gradimo pet hiljada stanova u narednih pet godina. Po cijelom gradu gradili smo dječija igrališta, otvarali obdaništa, gradili kanalizaciju, vodovod, putnu mrežu u gradu i po okolnim selima. U većim seoskim centrima otvarali smo ambulante i škole, elektrificirali sela… Do 1964. u gradu smo imali trideset novih ulica. Završili smo prvu fazu glavnog vodovoda, a izgradili smo i glavni kolektor za kanalizacionu mrežu…”, dio je uspjeha kojim se ponosio Arnautović.

Peto i šesto poglavlje knjige, Progon, montirani proces i kazna i Sjećanje na život u KPD-u Foča, povezana su, a tiču se hapšenja, suđenja i presude za pljačku i zloupotrebu položaja zbog koje je Ezher Arnautović osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina. Ova poglavlja opisuju tok čitavog procesa, od dana hapšenja optuženog na ulici i prvog pretresa stana, suđenja, donošenja presude i upućivanja na izdržavanje kazne u KPD Foča, života tokom perioda provedenog u zatvoru, te konačno izlazak iz zatvora i povratak u Zenicu.

“Moj je rad oduvijek izazivao pažnju medija. Dok sam bio prvi čovjek općina Travnik, Novi Travnik i Zenica, pisalo se o meni uglavnom pozitivno. Kad sam uhapšen, i tokom sudskog procesa, o mom slučaju napisano je oko sedamsto pretežno negativnih članaka u jugoslavenskoj štampi, a objavljen je i određen broj tekstova u inozemstvu. Optužen sam za tešku pljačku, zloupotrebu položaja i druga teška krivična djela. Sa mnom je optuženo još jedanaest lica iz Zenice, Viteza, Sinja i Travnika za jedanaest teških krivičnih djela. U optužnici je napisano da sam ja, uz pomoć ostalih, putem fiktivnih računa, stvarao slobodna sredstva koja sam koristio za svoje potrebe. Spominjale su se malverzacije sa sto tona cementa, nekim čeličnim cijevima, frižiderom za restoran… Našlo se tu sedamsto pedeset šest kilograma putera namijenjenog odmaralištu, a pare društva ‘Partizan’ su, navodno, išle ‘iz ruke u ruku’ i s tim parama sam ja, navodno, kupio automobil Rekord, pa neke kace travničkog sira, magnetofon, servise za ručavanja i sportsku opremu u ukupnom iznosu dvadeset jedan milion starih dinara (dvjesta deset hiljada novih dinara), u periodu od pet godina, u vrijeme dok sam bio predsjednik Općine.”

U ovim je poglavljima Arnautović detaljno opisao torture koje je preživio s članovima porodice. Precizni i detaljni opisi metoda iživljavanja isljednika svjedoče o brutalnosti jednog sistema ili pojedinaca iz tog sistema. Ezher Arnautović iz zatvora je izašao 1970. godine, nakon pet godina provedenih u zatvoru, iako je bio osuđen na 17.

“Kako sam ja laži i insinuacije odbijao, metodi verbalnog pritiska zamijenjeni su metodom fizičke i psihičke prinude. Prilikom noćnih saslušanja, isljednik Mile Glušac i povremeno Ljubo Zurovac udarali su me gdje god su stigli, lupali mi glavu o zid, naređivali mi da gledam po nekoliko sati u sijalicu ili jednu tačku na zidu, stalno napominjući da oni mogu još gore… Moje mučenje bilo je svakodnevno. Jedini prekid je trajao četiri dana za praznik Dan Republike 29. novembra 1965. godine. Više puta, po noći, Mile Glušac bi naredio da dođem u sobu i stanem pored prozora. Kad uradim kako mi je zapovjeđeno, on bi počinjao da viče: ‘Ubij se, majku ti ustašku!’ Ispitivanje je vršio Mikan Garača, načelnik Sreskog SUP-a i čovjek koji je držao sve konce mog montiranog procesa. Insistirao je na priznanjima, tvrdio je da sam opljačkao 80 miliona dinara. Šećeraš sam i žeđu su me mučili, ali rekao sam samom sebi: ‘Izdržat ćeš!’ Počeo sam da priznajem i potpisujem ono što su isljednici od mene tražili. To mi je spasilo život.”

“VEZIRSKI KONAK”

U drugom poglavlju svoje knjige, nazvanom Travnički period od 1925. do 1954. godine, Arnautović piše o životu u svom rodnom gradu, donosi mnoštvo podataka o svakodnevnom životu, važnim događajima i ličnostima. Predsjednik Općine Travnik postao je sa svega 23 godine.

Jedno od najzanimljivijih Arnautovićevih sjećanja na život u Travniku jeste ono o sudbini tamošnjeg “Vezirskog konaka”. O tome je Arnautović ovako govorio: “Poslije Drugog svjetskog rata republički poslanik iz Travnika bio je dr. Ivo Sunarić iz ugledne travničke porodice. Bio je ministar, ali i član Glavnog odbora SSRNBiH, te kao aktivista zadužen za područje Travnika. Sve uzalud. Tada je u Travniku postojao još dobro sačuvan ‘Vezirski konak’ iza zgrade Suda, na mjestu gdje je sada park ispred zgrade Muftiluka travničkog pored Lašve. U njemu su bile izbjeglice koje su se tada zvale muhadžiri, kao i još neki beskućnici. Djelovao je na prvi pogled kao devastirana ili polusrušena kuća i svojevrsno ruglo u centru grada. Dobro sam sarađivao s dr. Ivom Sunarićem i jednom mi on u mojoj kancelariji reče da postoji prijedlog za uklanjanje tog rugla iz kojeg prijeti epidemija, uz mnogo drugih argumenata, medu kojima je bilo i dobijanje prostora za izgradnju! Odmah sam rekao da se mora na širem nivou razmotriti taj prijedlog, jer je to historijski objekt o kojem se govori i u Andrićevoj Travničkoj hronici, prvi put objavljenoj 1945. Rekao sam mu također da bih ja, bez obzira na to šta bih mislio da predložim, morao prije toga formirati i poslati neku stručnu komisiju da utvrdi da li je ‘Vezirski konak’ baš u takvom ruševnom stanju. Ta komisija je u svom zapisniku navela da ‘Vezirski konak’ nije devastiran objekt i da nije za rušenje, iako su mu prozori, vrata i drvene stepenice (basamaci) oštećeni zbog duge upotrebe i neodržavanja, dok su mu i neki zidovi bili crni od dima iz peći. Kada sam dobio konačni izvještaj, rekao sam Sunariću da ‘Vezirski konak’ nije za rušenje nego za renoviranje. Tada mi je on rekao da je razgovarao na najvišem nivou u Republici i da su navodno svi bili za to da se ‘Vezirski konak’ sruši! Pitao sam ga ko su ti ljudi iz Republike da bismo i mi razgovarali s njima, a on je među prvima spomenuo Uglješu Danilovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova. Rekao sam sam Ivi da ne vjerujem da je Uglješa uopće ikada vidio ‘Vezirski konak’, koji se skladno uklapao u postojeći ambijent Travnika kao visoka jednospratnica, spominjući mu da sam i ja uz drvene stepenice nedavno ulazio u tu kuću.

Također sam mu rekao da ne mogu sam donijeti odluku o rušenju ‘Vezirskog konaka’ jer to Općini neko mora pismeno narediti, podsjećajući ga da ćemo biti svi protiv toga ako se budemo pitali. Željeli smo taj objekt konzervirati i pomalo obnavljati kada bude sredstava. Koliko se sjećam, prošlo je dvadesetak dana od tog razgovora, kada je stigao telegram adresiran na Općinu, u kojem je pisalo da se ‘Vezirski konak’ mora srušiti! Mislim da je ubrzo nakon tog telegrama stiglo i pismeno naređenje. Kada smo ga dobili, pokušali smo razgovarati s nekim čelnicima iz Republike, ali, nažalost, nismo uspjeli spriječiti rušenje konaka, koji je izgleda nekome pretjerano smetao iz ko zna kojih razloga. Bilo je očigledno da se tada malo vodilo računa o značaju historijskih objekata jer se smatralo da će vojna industrija, koja se sve više razvijala, potpuno modernizovati grad i ljude u njemu. I mi smo, kao Općina, naredili rušenje ‘Vezirskog konaka’ organizujući radnu akciju. Sjećam se da je građa izvađena iz zidova izgledala kao da je tek nedavno postavljena, iako je bila stara više stotina godina.”

U sedmom i osmom poglavlju knjige opisan je život nakon izlaska na slobodu i povratka u Zenicu, gdje u firmi “Metalno” postaje savjetnik, a kasnije i pomoćnik generalnog direktora. Ezher Arnautović najzaslužniji je za izgradnju novog pogona “Metalnog”, tj. fabrike elektromotora u Foči. Ovaj je projekt, također, bio praćen političkim i medijskim pritiscima i optužbama, a Ezheru Arnautoviću oduzet je i pasoš. I nakon penzioniranja 1989. godine, nakon 50 godina provedenih u radnom odnosu, Ezher Arnautović, u burnim godinama koje su bile uvod u agresiju na Bosnu i Hercegovinu, bio je meta medijskih i političkih napada. Tokom agresije na BiH bio je pripadnik Armije Republike BiH u činu pukovnika, a od 2000. do 2004. godine bio je vijećnik Općine Zenica.

Ezherov brat, rahmetli Ibrahim Arnautović, bio je profesor emeritus na Katedri za anatomiju i histologiju s embriologijom na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Treba kazati i kako je krajem 19. stoljeća Travničanin Refet Hadžialić promijenio ime u Refet Fatih Turtin, zauzimao položaj savjetnika veterinarske službe u ministarstvu turske vojske i stekao čin generala. Hadžialić je jedan od najbližih Arnautovićevih rođaka, a njegov sin Orhan specijalizirao je mikrobiologiju i zaraze 1949. na Veterinarskom vojnom institutu, gdje je radio kao viši asistent. Nakon toga postaje profesor, a kasnije i načelnik Vojne veterinarske akademije do 1966. u činu brigadira, kada je i penzioniran.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!