In Memoriam: Alija Izetbegović, kratka politička biografija

Alija Izetbegović umro je 19. oktobra 2003. godine. Taj dan, kao i sljedeći, kao da se nebo izlilo na bosanski glavni grad. Duge kolone ljudi, Bosanaca i Hercegovaca, ali i brojne delegacije iz cijelog svijeta, željeli su mu odati posljednju počast.

Da je živ, Alija Izetbegović sada bi bio devedesetjednogodišnjak. Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, u uglednoj begovskoj porodici koja je sprva živjela u Beogradu, ali se 1868. godine, kako hroničari kažu, „pod srpskim terorom“ morala odseliti na mirnije mjesto. Izbor je pao na Bosanski Šamac.

Sam početak života Alije Izetbegovića vezan je za dvije rijeke koje su se vidjele s prozora njegove rodne kuće – Bosnu i Savu. Ime ove prve ostat će kao usud njegovih zrelih godina, kada je sa svojom Strankom demokratske akcije (SDA) osvojio vlast i ušao u Predsjedništvo RBiH, nakon čega je uskoro počeo krvavi rat za stvarno osvajanje nezavisnosti i zadržavanje teritorijalnog integriteta. Naime, ako se u mladosti borio za islamske ideje, onda se za kraj Izetbegovićevog života može reći da je bio zaokupljen borbom za prava bošnjačkog naroda i domovinu Bosnu i Hercegovinu. I inače, cijeli život Alije Izetbegovića, od najranije mladosti pa sve do smrti, obilježen je borbom za ideje i ideale.

Tako je, zajedno s nekoliko istomišljenika, artikulaciju svojih političkih opredjeljenja pokušao pronaći kroz organizaciju Mladi muslimani (MM). Prvi pokušaj da se ovo udruženje registrira po tadašnjim zakonima bio je u martu 1941. godine. Ovo, naravno, propada, jer već u aprilu dolazi do njemačkog napada na Jugoslaviju.

Prvi boravak u zatvoru

Po završetku Drugog svjetskog rata, a na zaprepaštenje tadašnjih komunističkih vlasti, organizacija nastavlja raditi s obnovljenim entuzijazmom.

Mladomuslimanski aktivisti dobili su za početak diskretno (pred)upozorenje, a kada ono nije urodilo plodom, dan je nalog za njihovo hapšenje. Tada se Alija Izetbegović prvi puta obreo u zatvoru. Budući da se nalazio na odsluženju vojnog roka tadašnje SFRJ, vojni sud osudio ga je na tri godine strogog zatvora, u koji je otišao marta 1946. godine, a iz kojeg je izišao 1949. godine.

Valjalo je, ni kriv ni dužan, iza zatvorskih rešetki proboraviti punih hiljadu dana i isto toliko noći. Bizarna je i ironična činjenica da je Izetbegović radio na budućoj zgradi UDBE, u kojoj su se kasnije odmarali i njegovi udbaši, ljudi koji su ga isljeđivali tokom istrage.

Poslije Boračkog jezera, Alija biva premješten u Sarajevo, u kojem ironija nastavlja plesti svoju priču. Ovdje, naime, zajedno s ostalim zatvorenicima, Izetbegović gradi zgradu Centralnog komiteta Komunističke partije (CK KP)! Moguće je da je poenta odgojne mjere i bila u tome da politički neprijatelji komunizma grade njegove hramove.

Islamska deklaracija

Pravo je čudo da je Izetbegović u isto vrijeme, pored rada u firmi i studiranja, te brige o familiji, uspijevao pisati ozbiljne i opširne tekstove o islamu. Godine 1969. napravio je nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Ovaj neveliki tekst (oko 40 stranica) izazvao je živo interesiranje tek nakon Sarajevskog procesa koji će uslijediti 1983. godine, kada je Izetbegović po drugi put osuđen za tzv. islamski fundamentalizam.

Iako napisana u Jugoslaviji, odnosno u BiH, Islamska deklaracija pažnju nije usmjerila na ovdašnje političke prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni (pa i političko-administrativni) prostor. Islamska deklaracija prevedena je kasnije na sedam stranih jezika i u svojim je okvirima postala jedan od najčitanijih političkih tekstova tog vremena.

S druge strane, iznenađenje predstavlja činjenica da je jednu drugu knjigu – Islam između istoka i zapada – Izetbegović napisao još pred zatvor 1946. godine, a objavljena značajno kasnije. U knjizi, koja je ovaj put prevedena na čak devet jezika, autor se opet bavi islamom i njegovim mjestom u svijetu. Izgledalo mu je da se nalazi upravo negdje između istočnih i zapadnih mišljenja, baš poput geografske pozicije muslimanskog svijeta koji na globusu zahvata prostor „između istoka i zapada“. Otud i ovakav naslov.

Nova tamna sjena na život Alije Izetbegovića nadvila se 1979. godine, kada je u svom omiljenom lovištu Koprivnica kod Bugojna predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito primio Raifa Dizdarevića i Branka Mikulića, istaknute funkcionere tadašnjeg Saveza komunista. Prema Izetbegićevim memoarima, Centralni dnevnik sarajevske televizije prenio je Brozovu naredbu ovoj dvojici da se „najoštrije obračunaju s pokušajima oživljavanja kleronacionalizma i panislamizma u BiH“!

Izetbegović se sam prepoznao u ovim riječima. Već je čuo kucanje nepozvanih na vratima…

Sarajevski proces

Dvadeset i trećeg marta 1983. godine, rano ujutro, Aliju je probudilo lupanje na vratima stana u Ulici Hasana Kikića, gdje je stanovao na broju 14, na trećem spratu. Kada je otvorio vrata, grupa mračnih likova, ne skidajući obuću upala je u njegov stan, pokazujući nalog za pretres. Potom je uslijedilo detaljno rovarenje po kući, zavlačenje iza ormara, skidanje roletni, izvlačenje ladica. Zajedno s Izetbegovićem, tada su pohapšene i isljeđivane stotine muslimana širom BiH. Počeo je famozni Sarajevski proces.

Prvooptuženi Izetbegović bio je osuđen na beskonačno dugih 14 godina zatvora. Komentirajući presudu, on je rekao da je „volio Jugoslaviju, ali ne i njenu vlast“. Završni citat njegove završne riječi odavao je čovjeka koji je bio spreman žrtvovati doslovce sve za svoje ideale:

„Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer, islam je za mene drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju, za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti.“

Sutradan, nakon izricanja presude, Oslobođenje je osvanulo s naslovom: Neprijateljima 90 godina zatvora. Uslijedile su duge godine zatvora.

Zatvorski dani

Smješten je u odjeljenje S-20, koje su zvali odjeljenjem ubica, jer je većina osuđenih u tom odjeljenju odgovarala za jedno ili više ubistava. Alija će poslije često ponavljati tezu koja zvuči pomalo zbunjujuće, ali nakon objašnjenja vidite da ima logike. On kaže: „Imao sam sreću što sam smješten u odjeljenje s ubicama. Neki moji drugovi sa suđenja bili su u lošijem položaju jer su bili smješteni sa sitnim lopovima i kriminalcima, što je u zatvoru velika nevolja. To su nekarakterni tipovi, dok su ubice druga vrsta ljudi.“

Ova situacija učinila je da otac i njegov sin, kao i kćerke, budu u neobično jakoj međusobnoj povezanosti. Ovo se posebno odnosilo na Bakira, koji se uz oca i sam počeo interesirati za političko stanje društva u kojem je živio. Tako se kod Izetbegovićevog sina razvio senzibilitet za politiku i snažan interes da u njoj i sam participira. Ova veza oca i sina doći će posebno do izražaja kasnije, kada su dolazila još snažnija iskušenja, nezamislivo buran period ratne historije ovih prostora, u kojem će jednu od glavnih rola odigrati upravo Izetbegović stariji.

Boravak u zatvoru za Aliju Izetbegovića imao je tri ključne posljedice:

– Prvo, u zatvoru je Izetbegović dalje učvrstio svoju vjeru. Njegova beskrajna odanost Bogu bila je oaza u koju se uvijek sklanjao za naročito olujnih zatvorskih dana.

– Drugo, dugi boravak iza rešetaka kod Izetbegovića  razvio je senzibilitet za slobodu: ono što se drugim ljudima podrazumijevalo, za Izetbegovića je bilo predmetom najsvetijih želja.

(Mnogo kasnije, u toku bosanskog rata reći će svoju često citiranu rečenicu: „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!“)

Biti slobodan, ovom je robijašu istovremeno značilo i najveću želju i najveću odgovornost koju jedna ličnost može imati. Zbog toga je u nekim svojim intervjuima Izetbegović govorio i o „strašnoj strani slobode“ – koju osjete svi ljudi nedostatno jakog duha. Oni, zapravo, ne znaju šta bi sa svojom slobodom, podsvjesno žele biti neslobodni, tj. zarobljeni.

Treće, valjda pod stalnim pritiskom nepravde, ostatak će života Izetbegović provesti i u borbi za pravdu (onakvu kakvom ju je vidio): kako za sebe, tako i za narod i državu kojoj je pripadao.

Osnivanje stranke

Aktivnosti za osnivanje stranke počeo je novembru 1989. godine, tačno godinu nakon izlaska iz zatvora. Pomalo i bez svoje volje, od samog je početka bio lider. U svojim memoarima priznaje da se čak pitao: “Ako sam ja najbolji, kakvi su onda ostali?” Da bi sam i odgovorio: “Vođe valjda moraju imati neke važne mahane, a ja sam ih imao dovoljno.”

S prvim danima proljeća, preciznije, 27. marta 1990. godine, Izetbegović je najavio konferenciju za štampu u sarajevskom hotelu Holiday Inn da bi objelodanio osnivanje političke stranke. Glasom pomalo drhtavim od uzbuđenja, pročitao je saopćenje za javnost koje će kasnije biti poznatije kao Saopćenje četrdesetorice, jer je i imalo tačno toliko potpisnika.

Iako se formalno poziva na sve građane, već iz prvog stavka jasno je da je stranka profilirana kao nacionalna: „SDA je politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu, kao i drugih građana Jugoslavije koji prihvataju program i ciljeve stranke.“

SDA je činom svog formiranja ostvarila formalne pretpostavke da se upusti u trku za osvajanje vlasti. Na sve strane nicale su podružnice. Posebno upamćen ostat će skup u Banjoj Luci, gdje se okupilo oko 20 hiljada ljudi. Posebno zapažen bio je govor akademika prof. dr. Muhameda Filipovića, koji je rođen u tom kraju.

Referendum o nezavisnosti BiH održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine. Tuđman je nakon svih kalkulacija dao zeleno svjetlo pa se na poziv za glasanje odazvalo se 63 posto građana, od čega ih je 99 posto glasalo za nezavisnu BiH! Sudbina BiH bila je odlučena, ali samo formalno-pravno. Stvarna sudbina BiH rješavat će se uskoro na bojnom polju, ali ono što je postignuto referendumom nijedna vojna pobjeda nije mogla donijeti. To su bili legalnost i legitimitet oficijelnoj vlasti.

Šestog aprila 1992. Evropska zajednica priznala je BiH, a sutradan su to učinile i SAD. Nažalost, to je bio otvoreni signal protivnicima BiH da je napadnu svom žestinom. Rat je počeo odmah nakon izglasavanja nezavisnosti.

Avanture naoružavanja Armije RBiH

Nakon prvotnog šoka, malo-pomalo, makar u vrlo teškim uvjetima, nastajala je Armija Republike Bosne i Hercegovine. Osnovni problem bio je nedostatak oružja. So na ovu ljutu ranu dodavao je i embargo na uvoz oružja, kojeg je proglasilo Vijeće sigurnosti UN-a za područje bivše Jugoslavije. Vlada RBiH u više navrata ukazivala je na apsurdnost ove mjere: agresori su oružja već imali u izobilju, tako da je ova mjera pogađala samo žrtvu!

Naoružavanje bosanske vojske uzbudljiva je priča o hrabrosti, upornosti i snalažljivosti ovdašnjih ljudi. Ovako je situaciju pred kraj rata, 1994. godine, opisao Alija Izetbegović za njemački Stern:

„Od početka rata istovremeno teku dva procesa: mi smo svaki dan sve jači, oni su sve slabiji. Ovi procesi nisu pravolinijski, niti su tekli istom brzinom, ali opća tendencija je takva kako sam upravo opisao. Već dugo, naša pješadija je bolja od njihove. Ili, da obrnem stvari: naš hendikep je teško naoružanje, tačnije artiljerija; njihov hendikep je pješadija. Bit će još neugodnih iznenađenja i za nas i za njih, ali, u cjelini gledano, uspostavili smo ravnotežu i preuzeli inicijativu.“

Tokom četverogodišnjeg rata, Izetbegović je, iako vrhovni komandant, i sam bio u stalnoj životnoj opasnosti. Poznata je činjenica da je zgrada Predsjedništva BiH, u koju je uredno dolazio na posao svaki dan, s manjim ili većim intenzitetom bila granatirana sve vrijeme opsade grada. Gađana je svim vrstama projektila, od kojih je, nažalost, poginulo 57 ljudi.

Osim ovoga, Izetbegović je često izlazio na slobodne teritorije širom Bosne i Hercegovine. Bez oklijevanja je letio u helikopterima sumnjive kakvoće, zbog čega su se plele legende o njegovoj hrabrosti. Gdje god bi stigao na slobodnim teritorijama bio je dočekivan kao neupitan vođa. Taj ratni zanos može se usporediti s borbama ratnih latinoameričkih revolucionara-idealista.

Odnosi s Istokom

Paralelno s borbom na terenu, trajali su pregovori i održavane međunarodne konferencije. Izetbegović je često bio primoran putovati u svjetske metropole, objašnjavajući šta se događa u BiH. Ponavljao je teze da se radi o agresiji na jednu nazavisnu zemlju, koja se „nije pripremala na rat, nego za mir“. Od Ženeve do New Yorka, od Helsinskija do Teherana, širom svijeta često mijenjajući paralele i meridijane, iznosio je detalje o snazi JNA, političkom kontekstu agresije na BiH, govorio o njenom genocidnom karakteru, objektivnom stanju u zemlji, upozoravao na apsurdnost embarga na oružje te o humanitarnoj katastrofi koja je prijetila da uništi čitav jedan narod. Možda malo presporo, ali su ove diplomatske inicijative davale rezultate. Zapad je doturao hranu i jednu po jednu uvodio sankcije za Karadžićevu stranu, dok je muslimanski Istok pomagao u naoružavanju.

Tokom i nakon rata u Bosni dobio je nekoliko značajnih nagrada od islamskog svijeta: 1993. godine nagrada Kralj Fejsal za službu islamu; 1996. godine nagrada Mislioc godine Fondacije Ali Osman Hafiz iz Medine; 1997. godine Državni orden Republike Turske; 1997. godine Počasni doktorat Univerziteta u Rijadu; 1998. godine Orden Države Katar Orden nezavisnosti; 1997. godine Titula počasnog doktora pravnih nauka Marmara univerziteta u Istanbulu; 2001. godine nagrada Islamska ličnost godine Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Odnosi sa Zapadom

S druge strane, tokom brojnih pregovora o budućnosti BiH, koji su trajali praktično cijeli rat, Izetbegović se, osim s muslimanskim liderima, sreo s gotovo svim ostalim značajnim državnicima tog vremena. Na Istoku je isticao ono što misli dobro o Zapadu, a na Zapadu pokušavao utjecati da bolje razumiju Istok.

Istovremeno, nije oklijevao oštro kritizirati politike vlada zapadnih zemalja. Činilo mu se da međunarodna zajednica nema jasan i razrađen plan u BiH. Možda je ponajbolja ilustracija Izetbegovićevog raspoloženja u zadnjoj trećini bosanskog rata njegov govor na samitu Organizacije za sigurnost i saradnju (OSCE) u Budimpešti 5. decembra 1994. godine. Evo nekoliko citata:

„Posljednji događaji u našoj zemlji ispunili su me gorčinom pa ću biti kratak i izravan. Ima odista nešto od ironije u činjenici da pred ovim visokim forumom organizacije, koja je prije dvadeset godina stvorena radi sigurnosti i saradnje i koja te dvije velike riječi ima u svom imenu, moram govoriti o nečemu što je sasvim suprotno tome: o nesigurnosti i nesaradnji.“

„Jedan gospodin, visoki funkcioner, sa ciničnom ravnodušnošću objavljuje svijetu i narodu kome prijeti pokolj i uništenje – da su Srbi pobijedili. Kao da se radi o fudbalskoj utakmici, a on svira kraj!“

„Pariz i London su od početka nastupili kao zaštitnici Srbije, blokirali Vijeće sigurnosti i NATO, i time sprečavali sve korake zaustavljanja srpskog napadačkog rata.“

Tragedija Srebrenice

A onda se, u julu 1995. godine, kao završni i najopakiji zavoj u spirali bosanske nesreće, dogodila Srebrenica, nezapamćen masakr između osam i deset hiljada Bošnjaka i četiri puta toliko nepovratno unesrećenih. Ovim operacijama srpske vojske upravljao je direktno general Ratko Mladić, kojeg je tužilaštvo u Haagu osumnjičilo za izvršen genocid nad Bošnjacima. Dok su borbe još trajale, Mladić i Karadžić bezbrižno su igrali šah, čekajući da se krvavi posao završi.

Potpuno je jasno da su za ovaj masakr, uz srpsku vojsku, odgovorne jedinice UN-a koje su trebale odbraniti Srebrenicu. Podsjetimo se da je u trenutku napada Srebrenica bila demilitarizirana zona pod navodnom zaštitom snaga UN-a, dok su Bošnjaci uglavnom predali oružje, pomalo naivno vjerujući da će ih u slučaju srpskog napada širih razmjera zaštititi UNPROFOR. Reakcije su izostale, a Izetbegović je uzalud posvuda slao pisma, pa i samom Clintonu. Kasnijom analizom bit će manje-više jasno utvrđeno da su reakciju snaga UNPROFOR-a spriječili tadašnji najviši funkcioneri UN-a, s Jashushijem Akashijem i Bhutrosom Ghalijem na čelu.

Međutim, svoj dio odgovornosti za srebreničku tragediju snosila je i bosanska politička i vojna vlast. Toga je bio svjestan i sam Izetbegović koji je u svojim memoarima napisao:

„Kad se dogodi tragedija ovog obima, nema nevinih. Svako je od nas kriv što je moguć svijet u kojem je moguća Srebrenica. Svako mora vjerovati da je mogao učiniti više. Ja nisam bio sasvim zadovoljan aktivnošću Armije u kritičnim trenucima, činilo mi se da pipkavo obilazi oko četničkih položaja. Vojnici smatraju da su učinili sve što je u tim prilikama bilo u njihovoj moći. U samoj Srebrenici stalno je tinjao sukob između civilnih i vojnih vlasti. U svakom slučaju, sloga nije bila na visini trenutka. Djelimično je to rezultat psihološke situacije u zatvorenom gradu u kojem se krajnje teško živjelo.“

Nakon srebreničke tragedije, uslijedila je živa diplomatska aktivnost bosanske strane, i polahko se stvaralo raspoloženje da se Karadžićevi smekšaju silom oružja. Srpska strana odbila je niz mirovnih planova za BiH, počinila genocid u Srebrenici, zatim i u Žepi te zločin na sarajevskoj pijaci Markale, i Zapad je konačno odlučio snažnije podržati probosanske snage.

„Tridesetog augusta 1995., sa više od tri godine zakašnjenja, uslijedili su masovni zračni udari na položaje Karadžićeve vojske širom Bosne“, zabilježio je Izetbegović u svoj dnevnik. Vijest o nesreći na Markalama, 28. augusta, zatekla ga je u Mostaru na putu za Jablanicu, odakle je helikopterom trebao ići za Split pa potom u Pariz. Bio je očajan. Činilo mu se da bosansku nesreću iza svakog ćoška čeka pojačanje.

Pregovori u Daytonu

„U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao sam zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i sa mačem nad glavom Bosne.“

Ovako je Izetbegović počeo svoj daytonski dnevnik. Tako je, eto, i sam priznao ono što su primijetili mnogi: odluke je nerado donosio, sto je puta mjerio da bi jednom presjekao. Ali ovaj put nije bilo uzmaka, čini se da je cijela međunarodna zajednica, s Amerikancima na čelu, bila složna u jednom – mirovni sporazum, kakav-takav, jednostavno se morao donijeti.

Po okončanju su rata zanos i ideali izmicali, jedan po jedan, nastao je težak period u kojem je, po Izetbegovićevom mišljenju, oporavak države išao presporo. Stalni pritisak pod kojim je djelovao bezmalo čitav život počeo je djelovati s uvećanim efektom. Ni fizičko zdravlje više nije služilo kao nekada.

Odluka o povlačenju

Bio je petak, vraćajući se sa džume, Izetbegović je donio neopozivu odluku: odlučio se povući! Pozvao je svog dobrog poznanika Senada Hadžifejzovića, urednika RTV BiH, i zatražio mu termin da saopći važnu vijest. Bio je to utorak, 6. juna 2000. godine. Izetbegović se pojavio na glavnom dnevniku u 19.30 sati i pročitao sljedeću izjavu:

„Dragi građani Bosne i Hercegovine,

želim vas obavijestiti o svojoj odluci da se po isteku mandata moje sadašnje funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH povučem iz Predsjedništva, što znači, 12. oktobra ove godine. (…) Razloga za moje povlačenje ima više, a glavni su moje godine (u augustu navršavam 75 godine) i moje zdravlje. Posao člana Predsjedništva zahtijeva fizičku i nervnu kondiciju koju ja nemam. Zahvaljujem se svima koji su me podržavali u proteklih deset teških godina naše povijesti. Želim da se ostvari san bosanskih patriota o cjelovitoj, demokratskoj i prosperitetnoj Bosni i Hercegovini.“

Nakon izjave, voditelj dnevnika Hadžifejzović postavio mu je dva pitanja. Prvo je bilo šta smatra svojim najvećim rezultatom. Odgovorio je da je to nezavisnost BiH.

„U 1991., 1992. godini postojala je realna opasnost da Bosna i Hercegovina postane provincija velike Srbije. Ja sam to spriječio i to smatram svojom najvećom zaslugom!“

Drugo je pitanje bilo logični nastavak prvog: šta Izetbegović smatra svojim najvećim neuspjehom?

„Spor proces uspostavljanja cjelovite, demokratske i prosperitetne Bosne i Hercegovine u miru“, odgovorio je.

Izetbegović je ispraznio ladice svog stola u zgradi Predsjedništva u kojoj je sjedio skoro punih deset godina. Bio je 15. oktobar 2000. godine. „Ne volim rastanke, ali nisam osjećao tugu“, zapisao je u memoarima.

Sumirajući život, zapisao je i ovo: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“

Svoje političke aktivnosti nastavio je u prostorijama SDA. Uglavnom se bazirao na pisanje memoara, primao je goste. Gotovo svi državnici koji bi iz svijeta dolazili u BiH, u svoj protokol ubacivali su posjetu Izetbegoviću.

Ali je uskoro bolest postala jača od tijela i Alija je morao u bolnicu. Kao da se sam pripremao za smrt, u posjetu su mu, jedan po jedan, došli svi njegovi aktuelni i bivši prijatelji te nekoliko svjetskih ličnosti poput bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona ili turskog premijera Erdoğana, koji je mahsuz avionom sletio u Sarajevo, kako bi u bolnici posjetio svog prijatelja.

 U zaključku, može se reći da je Alija Izetbegović kao vjernik bio reformista, kao političar vrlo netipičan, a kao čovjek razapet između želja i realnosti. Islamskim je radikalima smetao, jer mu je u vjeri uvijek bila važnija suština od forme, dok se radikali, upravo obrnuto, više bave formom nego suštinom.

Političarima s kojima je silom prilika vodio pregovore ili bio u koaliciji smetao je jer je u politiku uveo moral, dok nas moderna politička praksa uvjerava da je ono što određuje svijet realnost, makar ta realnost bila na koncu potpuno iracionalna. Real politika odbacuje etiku i etičnost kao svoje imperativne postulate, nego je, upravo obrnuto, ismijava.

Sam je Izetbegović malo ostavio prostora memoaristima sadašnjim i budućim da tumače njegov lik i djelo. Vjerovatno je sam sebe najbolje opisao u bilješkama koje je vodio, a koje će kasnije pretočiti u niz knjiga i memoare. U tim je memoarima Izetbegović na trenutke toliko samokritičan da pomislite da je prepisao retke nekoga koji o njemu ne misli baš najbolje.

Bio je duhovit: kada sam jednom prilikom s njim pravio intervju za zagrebački Nacional, jedno od pitanja glasilo je: Već ste 10 godina u kontinuitetu na čelu SDA, jeste li vi zaista najbolji ili nešto s demokracijom ne štima?

„Jedno od to dvoje sigurno jeste“, bio je odgovor.

 Alija Izetbegović umro je 19. oktobra 2003. godine. Taj dan, kao i sljedeći, kao da se nebo izlilo na bosanski glavni grad. Duge kolone ljudi, Bosanaca i Hercegovaca, ali i brojne delegacije iz cijelog svijeta, željeli su mu odati posljednju počast.

Alija Izetbegović sahranjen je na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!