IN MEMORIAM: Admiral Mahić

Godinu dana od smrti velikog bosanskohercegovačkog pjesnika

Maštao je o sobi uz Neretvu dok smo sjedili kraj Miljacke u Dva ribara. Mnogo mu je značilo to mjesto. Restoran Dva ribara bio je dio njegovog đira koji je ove jeseni kanio promijeniti i napustiti Sarajevo. Iako je blago i tiho govorio o tome, činio je to na način koji je potvrđivao da je nepokolebljiv u toj odluci. Želio je pisati u sobi uz Neretvu. „Odlučio sam se povući i u ovo malo života što mi je ostalo napisati roman Plavi voz za Toronto“, kazao nam je pjesnik Admiral Mahić, u jednom od posljednjih intervjua koji je dao, a objavljen je u magazinu Stav. Postalo mu je u Sarajevu nepodnošljivo hladno, iako ima tu krasne raje, objašnjavao je, morao je odseliti tamo gdje je toplije. I dok smo čekali vijest o premijeri parodije I gurat ću vinograd kroz mariborske ulice u teatru Mestno gledališče Ptuj (prvoj njegovoj drami koja će biti postavljena na daskama), dok smo čekali promociju zbirke Bacač pjesama, objavili su da je u 67. godini Admiral Mahić preminuo.

Pjesme Admirala Mahića imaju svoje mjesto u bosanskohercegovačkim i bošnjačkim pjesničkim antologijama, a iza njega je ostalo i mnogo lijepih i nježnih anegdota i druženja. Navest ćemo jedno koje se smatra antologijskim. Na otvorenju Doma pisaca Bosne i Hercegovine dogodio se incident između njega i Emira Kusturice. Admiral se na tom skupu našao slučajno, mahmuran i neraspoložen, i nije znao ni tačno šta se tu dešava. Nije znao ni ko je Kustirica, priznao je koju deceniju kasnije. Kada je Kusturica počeo u govoru tumačiti djelo Ive Andrića, Admiral je ustao i kazao mu: “Emire Kusturico, ovo nije udruženje filmskih radnika Srbije, već Društvo pisaca Bosne i Hercegovine.” Pričao je Mahić da je tada nastala frka uz komentare da ga je neko poslao. Prisjećajući se ovog događaja, Admiral je za Stav rekao: “A nije me poslao. Reagirao sam na nebuloze koje je pričao. Tu sam bio slučajno jer sam došao Sidrana (kojeg cijenim) pitati za neki posao u Turističkoj zajednici. Imam ja jedan stih koji kaže: Ovo je svemir, nije štala. Sada, kada bih ga sreo, kazao bih mu: ‘Kusturice, ima gore jedan strašni sud, a prije toga haj'mo popit koju!'“

Mahić je bio urednik periodičnog časopisa Republika poezija i kao voditelj Međunarodnog karavana pjesnika, kantautora Neretvanske vedrine proveo je proteklog augusta domovinom (svoju) zadnju umjetničku karavanu. Jedan od osnivača PEN centra Bosne i Hercegovine, član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Hrvatske, iza sebe je ostavio četrnaest zbirki poezije: Ljubavna inspiracija (1977), Epilepsija cvjetova (1981), Atlasna imperija (1985), Glasno zrim (1988), Kameni stol (1990), Zvono (1990), Sahara (1993), Džajina loza (2000), Vijavica iz pisaćeg stroja (2000), Treba biti priseban (2004), Planinski vodoskok (2008), Ljubavni red vožnje (2010)… Ervin Jahić u antologiji Zašto tone Venecija (bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana) ubrojio je Mahića među dvadesetak pjesnika koji „po svojoj ‘ideji pjesme’, bilo po tematsko-motivskim, bilo po morfološkim osobinama također nameću kao jamci dinamike i vitalizma novijega bošnjačkog stiha“. S druge strane, bošnjački književnik iz Hrvatske Sead Begović napisao je u časopisu Behar: „Njegov modernizam, stoga, kao da nije s ovoga svijeta već se inspirira onostranom vlastitošću i arhetipskim registrima s prostora ex-Jugoslavije. Iako ni to nije posve točno jer je pred nama lirsko kozmički optimist koji nikad nije došao u napast da ‘rasturi’ vlastitu ‘lijepu’ nutrinu. Nutrina je to koja se ne može obuzdati, a to je velika poetikološka vrlina Admirala Mahića.“

Admiral Mahić rodio se 1948. godine u Banjoj Luci. Nakon završene Tehničke škole upisao je vanredne studije iz komparativne književnosti i filozofije u Sarajevu, ali poslije tri godine studiranja prekinuo je studije i otputovao na Island, gdje je nekoliko godina bio ribar. Po povratku u Sarajevo radio je kao poštar. Za vrijeme posljednjeg rata, tokom opsade Sarajeva, bio je zamjenik glavnog urednika časopisa Glas Bosne i Hercegovine. Ujedno je vodio literarni program Subotom u podne, u podrumu Pozorišta mladih u Sarajevu. Umro je u Sarajevu, 19. septembra 2015. godine.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!