Ime Bošnjak

Od prijelomnog trenutka u kulturno-političkom i nacionalnom preporodu Bošnjaka na razmeđu stoljeća – koji se podudara sa početkom borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Bošnjaka i pokretanjem prvoga bošnjačkog književnog časopisa Behar – novo se ime za bošnjački narod ustaljuje u svakidašnjoj upotrebi.

Godinu dana prošlo je od smrti prof. dr. Muniba Maglajlića (Banja Luka, 1945 – Sarajevo, 2015), koji je BiH zadužio svojim znanstvenim istraživanjem usmene književnosti, potom kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao predsjednik BZK “Preporod”, autor, urednik i priređivač velikog broja knjiga iz različitih oblasti. Rijetko je davao intervjue, a “Stav” je imao čast da s njime razgovara već u svome prvom broju. Na ahiret je preselio u Sarajevu 19. oktobra 2015. godine, a u sjećanje na ovu tužnu godišnjicu objavljujemo dio natuknice iz rukopisa prof. dr. Muniba Maglajlića koja čini dio prvog dijela Bošnjačke enciklopedije nazvane “Bošnjaci – Enciklopedijski presjek”.

Bošnjaci su južnoslavenski narod čije su domovinske zemlje, prije svega Bosna i Hercegovina, a zatim Srbija i Crna Gora, dok u zemljama iseljenja žive i u bližem, i daljem susjedstvu (Hrvatska, Slovenija, Makedonija), te u čitavom nizu zemalja u svijetu (posebno je u ranijem razdoblju u tom smislu bila značajna Turska, a u novije doba Njemačka). Nazivima Bošnjak i Bošnjaci – koji su se u narodnim govorima i u pismenom saobraćanju ustalili u osmanskom razdoblju – prethodili su tokom srednjeg vijeka nazivi Bošnjanin i Bošnjani. Etnici Bošnjanin i Bošnjak, nastalim prema imenu zemlje (Bosna), izvedeni su iz osnove Bosna sufiksima -anin (janin: Bošnjanin), te -ak (jak: Bošnjak), s tim što se u oba primjera pojavljuje jotirana osnova, sa izmjenama (strujno zubnog) suglasnika s (ispred prednjonepčanog nj< n + j) u (strujni prednjonepčani) suglasnik š (tj. izvršeno je jednačenje po mjestu tvorbe). Oblik Bošnjanin prvi put se u pisanom vidu nalazi u carskoj tituli Manojla Komnena iz 1166. godine. Najraniji pisani trag za oblik Bošnjak susreće se s početka XVI st. u djelu Molitva suprotiva Turkom, gdje je M. Marulić pjevao: “Boj su bili š njima Hrvati, Bošnjaci / Grci ter Latini, Srblji ter Poljaci …” Uz prijevod Novoga zavjeta, koji su južnoslavenski protestanti glagoljicom tiskali u Urachu 1562., u predgovoru stoji: “Jasno li s tim našim tumačenjem svim slovenskim jezicima ljudem služiti hoteli, najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takojše Bošnjakom, Bezjakom, Srbljanim i Bulgarom.” Na prijelazu iz druge u treću deceniju XVII st. I. Gundulić spominje i skupno učešće bošnjačkih junaka u hožinskom boju: “Na konjijeh sve Bošnjaci / sjahu svijetlo odjeveni, / zatočnici hrli i jaci, / konjanici sve hrabreni.” Narodno ime Bošnjak susreće se i u djelima različitih pisaca u osmanskom razdoblju, slavenskih i drugih, kao što su Bartol Kašić, Evlija Čelebi, Smiri Hasan-efendija, Jakov Pejačević, Andrija Kačić Miošić, Dositej Obradović, Vuk Karadžić i dr. Kroz sve vrijeme osmanske uprave naziv Bošnjak, prilagođen turskom jeziku, koristi se u službenim spisima, u različitim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnaki takimi, Bosnaki karm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bošnjački narod).

Pri kraju osmanskog razdoblja, tražeći načina da ponište učinke narastajuće nacionalne propagande iz Beograda i Zagreba, koja je imala za cilj nacionalno buđenje pravoslavaca i katolika u Bosni, osmanska vlast pokušala je da na ideji bošnjaštva, kao međuvjerske kategorije, okupi i muslimane, i pravoslavce, i katolike. Zamisao da se kroz bošnjaštvo/bosanstvo riješi goruće nacionalno pitanje u Bosni još žustrije je prihvatila i razradila austrougarska vlast, posebno kroz djelovanje ministra B. Kallaya. Takvo nuđenje i nametanje imena Bošnjak – koje su odlučno odbijali nacionalno probuđeni bosanski pravoslavci i katolici – na jednoj strani, te stalno djelovanje na pridobijanju Bošnjaka na srpsku ili hrvatsku stranu, na drugoj, dovelo je dotle da je ovaj narod potražio utočište u vjerskom imenu musliman kao etničkom, napustivši svoje višestoljetno historijsko ime u kojem je bila jasno sadržana veza sa domovinom Bosnom. Čak se i u listu Bošnjak – pokrenutom s ciljem da promiče ideju bošnjaštva (bosanstva) i podržavanom na toj osnovi od Zemaljske vlade – odustaje u to vrijeme od narodnog imena Bošnjak, koje biva zamijenjeno vjerskim imenom (musliman). Ili, kako je to objasnio historičar Mustafa Imamović: “Narod je iz svakodnevne životne prakse i iskustva osjetio da se u novim prilikama u odnosu na pravoslavce i katolike, tj. Srbe i Hrvate, sa kojim dijeli isti egzistencijalni prostor može u političkom i kulturnom pogledu ravnopravno odrediti jedino imenom Musliman.”

Od prijelomnog trenutka u kulturno-političkom i nacionalnom preporodu Bošnjaka na razmeđu stoljeća – koji se podudara sa početkom borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Bošnjaka i pokretanjem prvoga bošnjačkog književnog časopisa Behar – novo se ime za bošnjački narod ustaljuje u svakidašnjoj upotrebi. “Od tada riječ Musliman i muslimanski dobijaju u Bosni i Hercegovini, a skoro istovremeno i u Sandžaku, znatno šire značenje od oznake pripadnika islama. Tako već od kraja XIX st. sve političke organizacije i stranke, kulturne i privredne ustanove, sportska društva, čitaonice i ostala pregnuća i poduzeća koja se osnivaju i nastaju među bosanskim muslimanima imaju u svom nazivu isključivo atribut muslimanski.” (M. Imamović) U isto vrijeme odlučno su odbačeni oblici imena za bošnjački narod – u osnovi neprimjereni i uvredljivi – koje je bila počela koristiti austrougarska vlast i njezina publicistika: Muhamedovac i Muhamedanac, u kojima je sadržano pogrešno poimanje temeljnih zasada islama.

Poistovjećujući Bošnjake po vjerskoj i državnopravnoj osnovi sa Turcima, tokom osmanskog razdoblja i kasnije, među samim narodom i u usmenoj epici, u srpskoj i hrvatskoj literaturi, u pučkim govorima te u stranoj literaturi korišten je za bošnjački narod također neprimjeren naziv Turci. Za sve vrijeme narodno ime Bošnjak zadržalo se u bosanskim govorima i u usmenoj književnosti, među bošnjačkim stanovništvom Sandžaka i dijelova Crne Gore, te posebno među iseljenicima u Turskoj, koji su za sebe bez izuzetka tvrdili da su Bošnjaci te da govore bosanski. (…)

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!