Imamo predrasude i prema šiizmu, i prema sufizmu, i prema vehabizmu, i prema svemu što ne poznajemo

Dr. Elvir Musić govori arapski, perzijski, turski, engleski, albanski i makedonski jezik. Proglašen je studentom generacije na Teheranskom univerzitetu 2009. godine, kao drugi stranac u historiji Univerziteta koji je dobio to priznanje, a dobitnik je Nagrade akademske uspješnosti za 2016. godinu u oblasti društvenih nauka, koju dodjeljuje Mevlana University u Konyi, kao i nagrade Svjetska knjiga godine, koju dodjeljuje Ministarstvo obrazovanja i kulture i Ured predsjednika IR Irana. Za Stav govori o iskustvu prevođenja klasičnih islamskih djela, studiranju na Teheranskom univerzitetu, predavanjima na Univerzitetu u Konyi i grandioznom projektu prevođenja tefsira Ruhul-bejan na bosanski jezik

U historiji prevođenja knjiga s jednog jezika na drugi zabilježeno je svega nekoliko slučajeva da je knjigu s jednog jezika na drugi preveo neko kome nijedan od tih dvaju jezika nije maternji. Takvi su prijevodi nerijetko bivali tek jezički eksperimenti i nisu se odnosili na kapitalna kanonska djela. Posebno se nisu odnosili na ona djela koja su važna dvjema velikim nacionalnim književnostima, a koja su svakako rijetka pojava u svjetskim okvirima. Jedno od takvih dijela jeste Divan Sultana Veleda, oca Mevlane Dželaluddina Rumija, koji je napisan na perzijskom jeziku, a prema kojem Turci s pravom gaje posebne simpatije i poštovanje jer je napisano na prostoru današnje Turske. Više od osam stotina godina niko se nije usuđivao prevesti ovo djelo s perzijskog na turski jezik. Tako je bilo sve do 2015. godine, kada je Elvir Musić, Bošnjak iz Bosne i Hercegovine, s jednim svojim turskim kolegom preveo Veledov Divan.

Bio je to jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u Turskoj 2015. godine, ali i jedan od važnijih događaja u historiji interlingvističkog prevođenja. 1.200 stranica preveo je čovjek kojem ni perzijski ni turski nisu maternji jezici. “O tome su pisale sve turske novine jer je to zaista bio važan događaj. Sam proces prevođenja bio je veliki izazov za mene. Perzijski jezik razvijao se kroz vrijeme kao i svaki drugi, ali je on specifičan jer je ostao prilično sačuvan pa nema ogromnih razlika između onog perzijskog pisanog prije 1.000 godina i ovog danas. To nije slučaj s nekim drugim jezicima, što je svakako bila olakšavajuća okolnost prilikom prevođenja ovog grandioznog djela”, kaže Elvir Musić za Stav. Veledov Divan nije jedino djelo koje je ovaj vrijedni pregalac preveo s perzijskog na turski jezik. Od istog autora preveo je i znamenito djelo Mearif, za koje Rumi kaže da je ključ razumijevanja Mesnevije. U turskim se intelektualnim krugovima Musić smatra jednim od značajnijih živih prevodilaca na turski jezik, a izuzetno je cijenjen i među iranskom intelektualnom elitom. S obzirom na posao koji je uradio, Musić će ostati upamćen kao izuzetak, skoro eksces u svijetu prevođenja. Međutim, priča o prevođenju klasičnih dijela s perzijskog na turski jezik zauzima jedan mali dio bogate biografije ovog četrdesetogodišnjaka.

Perzijsku književnost učio od jednog prosjaka u Teheranu

Objašnjenje za očiti nesklad između Musićeve mladosti i urađenog posla treba najprije tražiti u njegovoj neumornoj ljubavi prema nauci. Prije pet mjeseci vratio se iz Konye, gdje je predavao Mesneviju na Mevlana University, i trenutno je bez posla. Ipak, kako ističe Musić, to što je nezaposlen ne znači da je besposlen. Svaki dan nastoji prevesti najmanje tri stranice teksta te čitati što više može. Musić je kao izbjeglica, s nepunih 16 godina, završio u Tetovu. Nije imao novca da studira u Makedoniji jer je upis koštao 2.700 maraka. Napisao je molbe za stipendiju ambasadama islamskih zemalja. Poslije četiri mjeseca, dobio je stipendije od Irana, Malezije, Pakistana i Saudijske Arabije.

“Posavjetovao sam se sa svojim efendijom koji mi je rekao da idem u Iran. Otišao sam tamo i nisam se pokajao. Muamer Memišević i ja bili smo prvi Bošnjaci koji su poslije Bećira Džake došli studirati u Iran. Bio sam zatečen odnosom Iranaca prema nama. Oni su jedan veoma gostoljubiv narod, narod koji izuzetno voli Bosnu i Hercegovinu. Svojim sam očima gledao, na džumi u Teheranu, kada djevojke skidaju zlato i ubacuju kao dobrovoljni prilog za Bosnu. Iran je učinio mnogo za Bosnu i Hercegovinu tokom agresije. Naravno, ne treba to prešućivati, ali ne treba zaboravljati ni ulogu drugih islamskih zemalja. Turska je, uprkos složenoj političkoj situaciji u to vrijeme, itekako pomogla Bosnu. Možda je agresija na Bosnu i Hercegovinu jedan od rijetkih događaja koji je ujedinio velike islamske narode: Arape, Turke i Irance. Siguran sam da su svi oni pomogli koliko su mogli”, poručuje Musić.

Kaže da bi bio najsretniji da je Bosna uspjela oformiti jedan centar za islamski dijalog, jer ta tri velika islamska naroda prepoznaju Bosnu i Bošnjake kao istinske prijatelje. “Sarajevo je jedina tačka na kugli zemaljskoj koja ima snagu i potencijal okupiti te narode. Nas još uvijek svi oni jednako poštuju i vole. Jedna od rijetkih zajedničkih karakternih osobina Arapa, Turaka i Iranaca upravo je ta ljubav prema Bosni”, ističe Musić.

Kada je došao u Iran, bio je zatečen odnosom Iranaca prema jeziku i književnosti. Kaže da nema Iranca koji ne zna bar dvije stotine bejtova napamet. “Vozio sam se iz Gazvina u Teheran taksijem, a vožnja je trajala oko dva sata. Cijelim putem je taksista recitirao stihove iz Šahname. Obični taksista. To je bilo nekad tokom prve godine mog studija. Kada sam došao u Teheran, počeo sam pakovati kofere da se vratim za Bosnu. Pitao sam se zašto da studiram književnost u zemlji u kojoj taksista naizust zna nekoliko hiljada bejtova”, prisjeća se Musić.

Perzijski jezik i književnost naučio je uz jednog prosjaka. Zvao se Arif i prosio je preko puta državne televizije u Teheranu. “Danima sam odlazio kod njega i on mi je objašnjavao perzijski jezik i književnost. On mi je bio učitelj. Ljudi su vjerovatno mislili da i ja prosim jer sam s njim provodio sate, ali nikad se nisam postidio što sam imao učitelja prosjaka. Naprotiv, bio sam sretan što od njega mogu nešto naučiti”, kazuje Musić. Ističe da Iranci imaju drugačiji pristup od većine naših ljudi. Bilo mu je čudno što njegov mentor na postdiplomskom studiju, bez imalo nelagode, sjedne na trotoar ispred fakulteta i pomaže studentu da riješi određeni jezički problem. “U jednom formaliziranom sistemu obrazovanja ipak se sačuvao tradicionalni odnos između učenika i učitelja, gdje je učitelj ujedno i duhovni otac, a ne samo funkcija”, ističe on.

Od Turaka i Iranaca možemo naučiti mnogo

Musić je, kako kaže, imao tu sreću živjeti u mnogo gradova. Nikad se nije vezao za jedan grad, ali se u svakom od njih osjeća na poseban način. “Teheran je grad moje mladosti. U njemu dišem punim plućima. Svi mirisi podsjećaju me na moju mladost i prijatelje. Konya je prijestolnica moje duhovnosti. Tetovo je poseban grad u mom srcu, kao i Tuzla”, kaže Musić. Dobar dio života proveo je u Iranu i Turskoj. Što je zanimljivo, u objema zemljama ostavio je veliki trag. Proglašen je studentom generacije na Teheranskom univerzitetu 2009. godine, kao drugi stranac ikad koji je osvojio to priznanje.

“Možete misliti kako sam se osjećao. Studirao sam s Irancima koji su ponosni na svoj jezik i književnost, i budem proglašen studentom generacije. Međutim, put do tog priznanja bio je mukotrpan. Kada sam tek počeo studirati, osam sati čitao sam četiri stranice jedne knjige. Kada sam dobio to priznanje, Iranci su bili sretni. To je jedna druga civilizacija. Oni vole kad neko uspije, baš kao i Turci. To su narodi koji se raduju uspjesima svojih kolega”, objašnjava Musić.

Musić ističe da je od Turaka i Iranaca naučio šta je nacionalni ponos. “Moj mentor na doktoratu, profesor Muzafer Bahtijar, bio je poseban čovjek. Perfektno je govorio arapski, engleski i kineski jezik. Jedino je njemu bilo dopušteno da puši na Univerzitetu. Jedne smo prilike otišli u biblioteku, gdje smo imali usmeni ispit, izvadio je cigare koje su u tom trenutku bile najnekvalitetnije u Iranu. Pitao je ima li neko vatre. Ja izvadim upaljač i ponudim mu. Primijetio je moju začuđenost, pa me upitao je li mi čudno što vidim da on puši najnekvalitetnije cigare.

Rekao sam da mi to zaista jeste čudno, a on mi je rekao: ‘Ja imam toliko novca da mogu pušiti najbolje cigarete na svijetu, oblačiti najbolje odijelo i voziti najbolje auto. Ali, kupujući iranske cigarete, odijevajući iransko odijelo i vozeći iransko auto, osjećam da pomažem ekonomiji svoje zemlje.’ Tek sam kasnije saznao da je taj profesor nasljednik jedne od najbogatijih iranskih porodica. U kuli njegovog djeda počeo se pisati najveći rječnik perzijskog jezika u historiji. Upravo je ta kula, koja je sada u njegovom privatnom vlasništvu, pod zaštitom UNESCO-a. Kada sam to saznao, i kada sam ušao u njegovu kuću koja vrijedi 5-6 miliona dolara, vidio sam da je profesor govorio istinu. E, to je ono što, čini mi se, fali našoj eliti”, objašnjava Musić.

Kaže da je bio zaprepašten saznanjem da studenti u Konyi više znaju o predsjedniku Aliji Izetbegoviću i pročitali su više njegovih knjiga nego naša omladina. “Imao sam jednu studenticu koju sam morao moliti da ne čita Izetbegovićeve knjige, nego da se posveti studiju. Fali nam samopoštovanja, bez čega nema ni nacionalnog ponosa”, ističe Musić.

Biti musliman, prije svega

Kroz studij perzijske književnosti upoznao se s tesavvufom. “Klasična perzijska književnost je irfanska književnost, i preko tih dijela sam ušao u bogato tesavvufsko naslijeđe islama. Ipak, to na mene nije ostavilo toliko traga koliko susret s našim rahmetli dedom Sinanom Arnautom. Krenuo sam s dervišom Asimom Čakalom, svojim velikih ahbabom, u posjetu dedi Sinanu. Na putu je bio neki sudar pa smo morali dugo čekati. Dok smo čekali, čitao sam rubaije od Ebu Seida Ebul-Hajra. Zapitao sam se zašto uopće idem čovjeku koji je rudar, a ja na originalu čitam sufijska djela. Pa ja sam taj koji je na izvoru tog znanja. Tako sam razmišljao u putu prema dedi Sinanu. Kada smo došli kod njega, on se okrenuo prema meni i rekao: ‘E moj profesore, da ja tebi dam svoje znanje, ti bi sagorio.’ To je bio moj prvi susret s jednim živim primjerom onoga o čemu sam ranije samo čitao. Nikad ga ništa nisam pitao, a dobio sam sve odgovore. Da budem iskren, nisam ni naslućivao da takvih kolosa ima u našoj Bosni i Hercegovini. Dedo Sinan jedan je od naših velikana. Među njima su svakako i šejh Mustafa ef. Čolić, hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić, šejh Halid ef. Salihagić i drugi. Od onih koji su među živima, istaknuo bih posebno šejha Halila Brzinu, s kojim se rado družim. Bosna je zaista posebna”, pripovijeda Musić.

Jedan događaj koji se desio godinama nakon tog susreta podsjetio ga na staru bosansku ulemu i posebnost Bosne. Naime, tokom boravka u Konyi, Musić je dobio poziv od rektora Univerziteta da prisustvuje obnoviteljskoj sjednici Darul-hadisa u Konyi. “Na toj je sjednici bio i reisul‑ulema Diyaneta, koji je vodio sjednicu. U maloj prostoriji skupilo se nas tridesetak, a među nama i jedan dedo kojem svi ljube ruku. Inače, u Anadoliji je taj običaj sačuvan. Priđem i ja tom dedi i poljubim mu ruku, a on me pita: ‘Od kojih si ti?’ Rekoh da sam Bošnjak, a on me pogleda, okrenu se drugima i reče: ‘Ovo je Bošnjak, naš brat. Dobro ga čuvajte. Bošnjačka voćka daje najukusnije plodove.’ Kasnije je taj dedo rekao prisutnima: ‘Pojma vi nemate o poučavanju hadisa, ne znate učiti omladinu. Nas je naš profesor, Tajib Okić iz Bosne, učio, ne dok bismo mi rekli da smo razumjeli, nego dok on ne bi rekao: ‘Razumjeli su.’ Tako treba jedan profesor da razumijeva stepen znanja svojih studenata. Ja sam neizmjerno počašćen što pripadam ovom narodu. Jedan od razloga zbog toga jeste i to što moj narod nije odstupio od suštine vjere i nije se svetio za ono što mu je činjeno kroz stoljeća”, poručuje Musić.

Nagradu Svjetska knjiga godine dobio je za jedan kritički sumarij tefsira Nemune, u kojem je Musić objasnio kako se Kur'an tefsiri u šiijskom svijetu. “Nažalost, mi imamo predrasude i prema šiizmu, i prema sufizmu, i prema vehabizmu, i prema svemu što ne poznajemo. Uvijek sam težio da se muslimani ujedine i da se osjećaju kao braća. Međutim, jedinstvo nije isto što i jednoobraznost, i to mnogi ne razumiju. Hajde za početak da se ne mrzimo, pa onda da se upoznamo. Zbog tog mog ideala mnogi su me počeli proglašavati i šiijom, i čime sve ne. Da se razumijemo, ja nisam ni šiija ni sunija. Mene je moj efendija u mektebu odgajao da budem musliman, i tako ću umrijeti. Ako je moj narod sunijski narod, hanefijske pravne tradicije, pa i ja tome pripadam gledajući formalno-pravni aspekt ibadeta. Međutim, prije svega sam musliman. Do 1992. niko od naših dobrih Bošnjaka koji su prakticirali vjeru, osim svršenika medrese, nije ni znao da je sunija. Mi smo u Bosni kroz historiju voljeli sve muslimane, prije svega zbog toga što smo bili izolirani od drugih. Moramo odbaciti te košulje mržnje i vratiti se istinskom islamskom nauku. Biti muslimani, prije svega”, ističe Musić.

 “Kudsijja” mu se otvorila u Konyi

Jedan od posljednjih projekata na kojem je radio bio je prevođenje i tumačenje Kudsijje, klasičnog djela nakšibendijskog tarikata u kojem su sačuvane riječi Muhammeda Behauddina Nakšibenda, osnivača ovog tarikata. Prevođenje Kudsijje trajalo je veoma dugo, petnaest godina. “Priča s prevođenjem Kudsijje počela je iskrenim poštovanjem prema piru nakšibendijskog tarikata Muhammedu Behauddinu Nakšibendu i njegovim doživljajem suštinskih istina naše prelijepe vjere. Bilo mi je čudno da derviši u Bosni nemaju priliku čitati njegove riječi. Osjetio sam potrebu da se pirove riječi prevedu na jedan adekvatan način i da se to ponudi dervišima na čitanje. Knjiga je dugo vremena bila kod mene, ja sam joj se iznova vraćao, ali mi se nije otvarala. Onda sam otišao u Konyu i tad mi se otvorila ta knjiga”, kaže Musić.

Prepoznao je da neke dijelove ovog rukopisa treba pojasniti kako ne bi došlo do nerazumijevanja osnovnog teksta. Uvidio je da su svi oni koji su prije njega radili na kritičkoj obradi Kudsijje, prije svega naučnici iz Pakistana, Irana i Turske, nudili svoja tumačenja. Tako je i Musić odlučio ponuditi vlastito tumačenje, osvrćući se i na druga tumačenja ovog djela. “Naša su očekivanja uvjetovana našim tradicijama. Stoga sam i odlučio da napišem jedno naučno tumačenje, potkrijepljeno činjenicama i argumentima, uz navođenje literature. Stoga je ovo djelo i svojevrsna novina na našim prostorima. Jedan moj prijatelj kazao je da je Tumačenje Kudsijje najbolja enciklopedija tarikata u Bosni, ali i najbolji odgovor na potvore koje su iznesene protiv sufija. Meni je ta rečenica najveće priznanje koje sam dobio”, kaže Musić, ističući da je Arif Naušahi, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za nakšibendijski tarikat, napisao predgovor za bosansko izdanje Kudsijje.

Na knjizi su kao recenzenti radili i banjalučki muftija Osman ef. Kozlić, kao jedan od najvećih stručnjaka za islamsko pravo u BiH, zatim Sabahudin Šarić, uskoro doktor sociologije i vrsni poznavalac historije tesavvufa i tarikatskog nauka, te, na koncu, Sabaheta Gačanin s Orijentalnog instituta u Sarajevu. “Dakle, tekst je prošao kroz tri nivoa recenzije: šerijat, tarikat i nauka”, kaže Musić.

Drugo djelo koje čuva autentične riječi pira Nakšibenda zapisao je mubarek Salah Buhari po riječima Feriduddina Attara. Musić prevodi i ovu knjigu. Kako kaže, preveo je pola tog djela, ali ja trenutno zauzet prevođenjem tefsira Ruhul-bejan Ismaila Hakkija Bursevija, tog grandioznog djela koje prevodi s hafizom Sabahudinom Skejićem. Musić prevodi perzijske, a hafiz Skejić arapske dijelove tefsira.

Trenutno radi i na knjizi Riznica mevlevijske mudrosti te na knjizi o bošnjačkim pjesnicima na perzijskom jeziku, koja predstavlja dopunjenu verziju njegovog doktorata. Musić ističe da Bošnjaci imaju sjajnu književnost na perzijskom jeziku. “Imali smo briljantne pjesnike na perzijskom jeziku. Fevzija Mostarac jedini je stranac koji je napisao prozno-poetsko djelo na perzijskom jeziku. A većina nas nije ni čula za njegov Bulbulistan. Takvim se fenomenima ne mogu pohvaliti ni mnogo veći narodi od našeg. Ahmed Hatem Bjelopoljak bio je briljantan pjesnik na sva tri orijentalna jezika, a nijedan mu nije bio maternji”, ističe ovaj vrijedni naučnik.

 

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Azra 05.02.2017.

    Svaka čast! Prelijep tekst, prelijepa razmišljanja uvaženog profesora. InšaAllah da Ummet vidi dan u kojem musliman neće mrziti muslimana. Amin.

    Odgovori
  • Osman 07.02.2017.

    Pozdrav neumornoj redakciji našeg najtiražnijeg časopisa. Čestitam jubilej i zahvaljujem na ovom tekstu. Tako mlad i tako odmjeren čovjek. Svaka čast. Ovako treba razmišljati. Treba se truditi i zalagati, bez i truna jedi i nezadovoljstva zato što neko ne prepoznaje kvalitet i našoj omladini ne nudi priliku da uči od ovakvih profesora.

    Odgovori
  • Lamek 08.02.2017.

    Cuo sam za ovog profrsora prije nekoliko godina. Jos dok je radio u Turskoj. Zaista me raduje cinjenica da je tu medu nama i da cemo se okoristiti njegovim naukovanjem. Nadam se da ce dobiti mjesto koje zasluzuje u nasem drustvu. Zelim puno srece i uspjeha.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!