Imamo li razloga za zabrinutost

“Ovaj je čitava budala. Kakav delegat, majko mila”, veli A. nakon odgledanog priloga. “Nije on budala. On je paradigma. Ovakvi nam kroje gaće”

Gledam vijesti na jednoj od lokalnih televizija. Prilozi su uglavnom o vremenskim nepogodama, odronima, poplavama i materijalnim štetama u okolnim općinama. Gledam, slušam i čudom se čudim.

– I jezero Modrac, najveća vještačka hidroakumulacija u našoj zemlji, prema posljednjim neslužbenim informacijama, dostiglo je tačku preliva. Na licu mjesta je kolega taj i taj koji će nas podrobnije izvijestiti o tome ima li razloga za zabrinutost i eventualnu evakuaciju stanovništva. Kolega, ima li razloga za zabrinutost?

– Dobro veče, poštovani gledatelji! Kao što vidite, na brani smo jezera Modrac u društvu s gospodinom tim i tim, pa, gospodine taj i taj, recite nam kakvo je trenutno stanje, da li je hidroakumulacija dostigla tačku preliva i imaju li građani Lukavca, Tuzle, Živinica i drugih općina razloga za zabrinutost?

– Dobro veče! Sve službe su maksimalno angažirane, hidroakumulacija nije dostigla tačku preliva, a i kiša je prestala padati, što nam ide na ruku, tako da razloga za zabrinutost nema.

– Dakle, građani mogu mirno spavati?!

– Mogu.

– A ako kiša noćas bude padala?! Da li će tada građani imati razloga za zabrinutost?

– Već sam rekao da poduzimamo sve preventivne mjere, a u slučaju eventualnih obilnijih padavina imamo i načine i tehničke mogućnosti da spriječimo prelivanje brane. U najkraćem, držimo situaciju pod kontrolom.

– Dakle, Vi tvrdite da razloga za zabrinutost nema?!

– Upravo tako.

– A mislite li da bi građani ipak trebali poduzeti preventivne mjere?

– Možete li biti određeniji?

– Pa, u slučaju obilnijih padavina u narednim danima, imaju li građani razloga za zabrinutost od mogućeg prelivanja hidroakumulacije?

– Kao što sam rekao, imamo i načine i tehničke mogućnosti za prevenciju takve situacije.

– I da zaključimo ovaj razgovor. Po Vama, dakle, razloga za zabrinutost nema?!

– Nema – jedva procijedi vidno iznervirani taj i taj.

– Eto, poštovani gledatelji, kao što ste mogli čuti, razloga za zabrinutost nema, a ne morate poduzimati ni preventivne mjere, jer, kako je izjavio naš sagovornik, do prelivanja brane neće doći. I još nešto za kraj ovog javljanja. Vani je jako hladno, pa je moja preporuka da se svi oni koji namjeravaju izlaziti večeras obuku toplo i slojevito i da izbjegavaju mjesta masovnih okupljanja budući da su viroze jako aktivne. Studio?

 

– Ovaj je čitava budala. Kakav delegat, majko mila – veli A. nakon odgledanog priloga.

– Nije on budala. On je paradigma. Ovakvi nam kroje gaće.

– Može se i tako reći.

– Da gasim ove ahmake – opet će A.

– Gasi. I pristavi vodu za kahvu, onu našu, šutljivu. Poslije ovakvog lika, zauhar je odšutjeti malo i uščuvati jezik i živce.

– Evo, ide.

  1. ode u kuhinju, ja, opet nakon višednevne apstinencije, slab, iscrpljen i neoporavljen, uslijed “jako aktivnih viroza” koje su me doslovno pregazile, palim cigaretu i odmah je gasim. Gorka je i smrdljiva. Ustajem, otvaram prozor i duboko udišem reski i vlagom prezasićeni zrak. Greška. Upaljeni sinusi i grlo odmah proradiše i spopade me težak kašalj. Ipak, smirujem se.

– Pušio si? – pita A. dok ulazi u sobu noseći kahvu i limunadu bez šećera za mene.

– Pokušao, pa ne ide.

– I nemoj.

– Šta misliš, imamo li razloga za zabrinutost? – A. će kroz smiješak.

– Ne znam. Sve dok smo zadovoljni i zahvalni na onome što nam život daje, valjda nemamo.

– Eh, ako je tako, hajde da živimo ono što nam život daje. I pride, da odšutimo sve budalaštine koje nam čuče pod jezikom.

– Može.

PROČITAJTE I...

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

Ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!