Imam Šamil – lav od Dagestana na bedemima Kavkaza

Zvali su ga lavom od Dagestana. Četvrt stoljeća predvodio je kavkaske muride u neravnopravnoj borbi protiv ruskog okupatora. Kao alim i šejh nakšibendijskog tarikata, ustao je u odbranu svog naroda kada je bila ugrožena njegova egzistencija i identitet. Ukinuo je krvnu osvetu i pomirio zavađena kavkaska plemena, a neprijatelji su o njemu govorili sa strahopoštovanjem. Gerilske taktike ratovanja koje je ustanovio Šamil i danas se izučavaju na vojnim akademijama. Preselio je u gradu Božijeg Poslanika i ukopan u časnom mezarju “Džennetul Baki”

Jedan od najpoganijih ideoloških konstrukta orijentalizma jeste predstavljanje tesavvufa. Orijentalisti su ovu klasičnu islamsku nauku, koja je uz fikh i akaid bila temelj vjeronaučnog znanja, predstavljali kao jednu od frakcija i definirali ga kao misticizam, iako nijedan sufija nikada za sebe nije tvrdio da je mistik. Tako se stvorila predstava o sufijama kao o povučenim asketima koji su potpuno izgubili prostorno-vremenske orijentire i vezu s pojavnim svijetom. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Ukoliko pogledamo historiju islamskih nauka, ne postoji nijedna nauka u kojoj sufije nisu ostavile značajan trag. Opisujući sufizam kao frakciju, orijentalisti su bacili sumnju na kompletnu islamsku nauku. Brojni su akademski i pučki misionari u Bosni i Hercegovini preuzeli sliku sufizma kao misticizma. Da ironija bude potpuna, ti isti misionari obrušavaju se na orijentalizam. Dok citiraju riječi poznatih sufijskih učenjaka, kritiziraju sufizam kao sektu. Dok se pozivaju na mudžahide iz sufijskih redova, govore kako su sufije osamljenici koje ne zanima oružani otpor i stanje muslimana u svijetu. I tako redom. No, osvrnemo li se na historiju ratovanja, vidjet ćemo da su upravo derviši bili predvodnici skoro svih poznatih bitki u posljednjih hiljadu godina koje su muslimani vodili protiv svojih neprijatelja.

Hiljadu godina otpora

Ko je oslobodio Jerusalem nakon što su ga osvojili križari? Ko je taj koji je bio vođa u bici za njegovo oslobađanje? Salahuddin el-Ejjubi. On je izgradio sufijske hanikahe na brdu Kasion u Šamu (Sirija) da u njima odgaja one koji se pripremaju za džihad u vremenu kad su muslimani bili pritisnuti križarskim pohodima. Ko je taj koji je vodio borbu protiv pohoda Luja IX u Egiptu? To je bio imam Ebu Hasan eš-Šazili, osnivač šazilijskog tarikata, koji je tada imao preko šezdeset godina i bio oslabljenog vida. Izašao je noseći bajrak i govoreći: “Džihad, džihad!”, a njegovi su ga muridi držali za ruku vodeći ga u bitku. Ko je taj koji je vodio pohode kojima su napadali logore Tatara po noći da bi se oslobodili zarobljeni muslimani? To je bio imam Ahmed el-Bedevi, osnivač bedevijskog tarikata. Ko je osvojio Konstantinopol, današnji Istanbul, i tako zadao odlučujući udarac Bizantiskoj imperiji, koja je vladala jedanaest stoljeća? Sultan Mehmed el-Fatih, derviš šejha Ak-Šemsuddina. Osvajanjem Konstantinopola, potvrdio je Poslanikov, a.s., hadis, u kojem kaže: “Konstantinopol će sigurno biti osvojen, pa divan li je taj vojskovođa, a divna li je i vojska koja će ga osvojiti.”

Ko je uspostavio džihad u Libiji za oslobađanje muslimanske zemlje od italijanskih okupatora? To je bio Omer el-Muhtar, šejh senusijskog tarikata. Ko je taj koji je vodio otpor protiv okupatora u Šamu? To su bili šejhovi nakšibendijskog i šazilijskog tarikata, među kojima se posebno isticao Izzuddin el-Kassam, šejh šazilijskog tarikata. On je bio i vođa ustanka protiv Britanaca u Palestini. Ko je taj koji je vodio otpor portugalskim okupatorima u Indoneziji? To su bili šejhovi alevijskog tarikata, koji je ogranak šazilijskog tarikata. Pokret “Murabituna” u Maroku protiv okupatora vodio je sufija. Pokret otpora francuskom kolonijalnom okupatoru u Alžiru vodio je znameniti šejh Emir Abdulkadir Džezairi. Šejh Muhammed Ahmed el-Mehdi borio se protiv britanskog kolonijalnog okupatora u Sudanu. Osman ibn Fudi, šejh kadirijskog tarikata, vodio je otpor kolonijalnom okupatoru u Nigeriji.

U posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu šejhovi i derviši odigrali su značajnu ulogu. Najistaknutije ime svakako je šejh šehid Mehmed Hafizović, koji je predvodio jedinicu “Šejh Hasan Kaimija”. Ovaj neustrašivi borac poginuo je 1994. godine, a posthumno mu je dodijeljeno priznanje “Zlatni ljiljan”. Plejadi sufijskih šejhova koji su kroz protekla stoljeća predvodili otpor muslimanskih naroda svakako treba pridodati i znamenitog imama Šamila, koji je na brdovitom Kavkazu vodio presudne bitke za opstanak muslimana pred najezdom carske Rusije. Budući da se ove godine navršava 220 godina od Šamilovog rođenja, u pasusima koji slijede prisjetit ćemo se ovog islamskog velikana.

Prvo treba pobijediti u bici protiv samoga sebe

Imam Šamil rođen je u Sirkaziji na Kavkazu 1797. godine. Kako piše Buoalem Bessaih u knjizi Emir Abdulkadir i imam Šamil – heroj Magreba i heroj Kavkaza, značajnom djelu koje je utemeljeno na autentičnim izvorima, Šamil je od rane mladosti bio posvećen nauci: naučio je arapski jezik, čitao književnost i filozofiju, predano izučavao teologiju i sufizam. Pored toga, postao je vješt konjanik i strijelac, pa se još kao dječak isticao među svojim vršnjacima. “Kao emir među svojim vršnjacima, Šamil je spoznao prve osjećaje ponosa kad je postao vispren i spretan konjanik, kao što će, kao i emir, na konju više puta čudom uspijevati umaknuti neprijatelju. Rukovanje puškom i sabljom bili su nešto što je prirodno, što obavezno ide uz dobrog konja”, piše Bessaih. Beskrajni sati jahanja planinskim stazama Kavkaza upoznali su Šamila sa specifičnostima zemlje koju će kasnije braniti od okupacije.

Islam se proširio Kavkazom i Dagestanom još u VII stoljeću, a ovaj je prostor bio pogodno tlo za razvijanje sufijskog nauka. “Muridi su bili uspješni u prevođenju mnogih animističkih plemena na islam i u izoštravanju islamske svijesti svojih sljedbenika do nivoa koji se teško može naći u drugim mjestima islamskog svijeta, posebno pod vodstvom šejha Šamila tokom perioda od 1834. do 1859. godine. Na Kavkazu, prema tome, islam je postao oslonac za političku mobilizaciju, a militantni pokret koji je tome pomagao postao je utemeljen kao religija. U tome je bio znatno pomognut od strane nakšibendijskog tarikata (arapski: tariqa, bratstvo ili red), dominantnog sufijskog reda na Kavkazu, pošto je većina muridističkih vođa, uključujući šejha Šamila, pripadala nakšibendijama”, piše Fikret Karčić u knjizi Muslimani Balkana: Istočno pitanje u XX vijeku.

Čovjek koji je najviše utjecao na razvoj Šamilove ličnosti bio je upravo nakšibendijski šejh mula Džemaludin, potomak Muhammedov, a.s., učen i pobožan čovjek. Šamil je često govorio svom učitelju da želi protjerati okupatora s Kavkaza, ali ga je mula Džemaludin uvjeravao da prvo mora izgraditi sebe i pobijediti u velikom džihadu – borbi protiv samoga sebe. Ukoliko uspije u tome, govorio je učitelj, onda će oružani otpor agresoru biti višestruko lakši. Kao discipliniran đak, Šamil je poslušao savjet svog šejha. Kada je napunio 35 godina, Šamil se pridružio vojsci Kazi-Muhammeda, šejha koji je isticao da muslimani ne smiju pristati na život pod okupatorom koji ne poštuje njihove ljudske i vjerske slobode. Godine 1832. vođena je poznata bitka u selu Gimri, koju su pokrenuli Rusi s ciljem da uhvate Kazi-Muhammeda živog ili mrtvog. Selo je bilo tvrđava na planinskoj visoravni, ali je borba bila neravnopravna: dvije hiljade Rusa dobro naoružanih naspram pet stotina murida. U toj je bici poginuo i Kazi‑Muhammed, a samo su dva čovjeka preživjela ovaj ruski napad. Jedan od njih bio je Šamil. Teško ranjen, uspio se povući u planine Kavkaza. Kazi-Muhammeda je naslijedio sin Hamza-beg, ali narod nije bio zadovoljan njegovom vladavinom. Dvije godine nakon čuvene bitke, Hamza-beg je s malom grupom pristaša došao na džumu u grad Haznu, prijestolnicu Avarije. Jedan od prisutnih vjernika ubio je Hamza-bega dok je ovaj ulazio u džamiju, a narod je trijumfalno dočekao njegovo smaknuće. Čim je Šamil čuo vijest, krenuo je prema prijestolnici Avarije i, na oduševljenje prisutnog naroda, preuzeo kormilo nad lađom avarskih muslimana, vodeći ih u nesigurne vode budućnosti.

Briljantni taktičar s dugoročnim ciljevima

“Šamil je kao vođa imao samo jedan cilj – služiti Allahu i svojoj zemlji. I, kako je oba zadatka smatrao usko povezanim, funkcija imama savršeno je odgovarala njegovoj prirodi i njegovom temperamentu: zajedno svjetovna i duhovna vlast”, piše Bessaih. Sebi je postavio nekoliko dugoročnih zadataka: potpuno ujedinjenje Kavkaza od Crnog do Kaspijskog mora, stvaranje jake i disciplinirane vojske duhovno jakih i fizički obučenih murida, stalno uznemiravanje ruskih trupa, iskorjenjivanje krvne osvete zbog koje su brojna kavkaska plemena bila međusobno zavađena. Organizirao je mrežu konjanika za brz protok informacija i naredbi. Glasnike su na svakoj etapi brdovitog Kavkaza čekali spremni i odmorni konji, pa je protok informacija bio brži nego ikada. Od svojih je murida tražio iskreno i slobodno mišljenje, pozivajući se na princip “šure” ili savjetovanja, na čemu je insistirao Poslanik, a.s., i njegovi nasljednici. Zbog navedenih karakteristika, neki su imama Šamila prozvali šestim pravednim halifom. “Za sjedište generalštaba izabrao je prirodno utvrđenje, visoko u planini, gdje je napravio skromnu, ali prostranu kuću – da u jednom krilu smjesti porodicu, a u drugom svoje saradnike. Volio je tu kuću koju su napravili ruski zarobljenici i smatrao je svojim sufijskim dvorcem”, piše Bessaih.

Potpuno ujedinjenje Kavkaza kojem je težio Šamil bilo je neizvodivo. Ogromna udaljenost između planinskih prostranstava, kao i različiti jezici i dijalekti kojima su govorili njegovi stanovnici, predstavljali su veliku poteškoću za ostvarenje Šamilovog cilja. Iako je imam govorio turski, tatarski, avarski i arapski jezik, nepoznavanje lokalnih dijalekata učinili su da Šamil izgubi svoju prirodnu elokventnost i autoritet. Zbog nemogućnosti potpunog ujedinjenja Kavkaza, Šamil je zbijao redove među ljudima iz iste jezičke zajednice, tražeći od njih da rade na očuvanju svog identiteta i da ne dopuste njegovo uništenje ni po koju cijenu. Zbog takvih stavova, ugled mu je rastao među svim plemenima na Kavkazu, a brojni su njegovi poštovaoci bili sigurni da je on poslat od Boga da sačuva muslimane Kavkaza, kako se navodi u izvorima nastalim polovinom 19. stoljeća. Poštovali su ga svi koji su bili upoznati s njegovim stavovima, prepoznajući u njemu čovjeka koji ne želi vlast, nego očuvanje identiteta muslimana Kavkaza. Tako je, naprimjer, nakon razgovora s predstavnicima “Čerkeza”, Šamil odlučio da im prepusti da se sami bore protiv Rusa, sa sredstvima i taktikom koja njima najbolje odgovara, bez ikakve obaveze da njemu polažu račun. Pored toga, obećao im je pomoć ukoliko bude potrebe za vojnom intervencijom. Takvi su potezi samo učvrstili njegovu poziciju duhovnog predvodnika Kavkaza i otpora kolonizaciji muslimanskog identiteta. U samom je Dagestanu Šamil učvršćivao vlast i rigorozno kažnjavao izdajnike, što je unijelo strah među stanovništvo. Shvatio je da će biti potrebne godine kako bi se pridobila neodlučna plemena, te je 1837. godine potpisao mir s ruskim generalom Fazeom. Međutim, mir je bio kratkog vijeka jer je ruska vojska uskoro uništila nekoliko sela i sravnila sa zemljom džamiju u kojoj je Šamil proglašen imamom. Uskoro je car Nikolaj Prvi posjetio Gruziju i izdao naredbu da se imam Šamil uhvati, živ ili mrtav. Tako je nastavljen rat, u literaturi nazvan Muridskim ratom.

 Požrtvovanost murida i žal za zarobljenim sinom

Nakon što general Faze nije uspio izvršiti carevu naredbu, Nikolaj Prvi je 1939. godine podigao veliku vojsku, čvrsto odlučivši da dokrajči imama Šamila. Napali su utvrđenje u selu Ahulgo, koje je branilo nekoliko stotina Šamilovih murida, zajedno sa ženama koje su bile odjevene kao muškarci, kako bi Rusi stekli pogrešnu predstavu o broju Šamilovih vojnika. Opsada je trajala osamdeset dana, s velikim gubicima na objema stranama. Izginulo je pola žena i djece i velika većina murida. S druge strane, Rusi su imali i veće gubitke, ali je njihova brojnost učinila da Šamil potraži spas u povlačenju. Nakon što su uzeli Šamilovog sina Džemaludina kao taoca, čudeći se dostojanstvu i hrabrosti koju je pokazivalo to osmogodišnje dijete, Rusi su dobili pojačanje i krenuli s konačnim napadom na utvrdu. Šamil se uspio povući u planine s preživjelim ženama i djecom, a njegovi su muridi ostali čuvati položaj kako bi kupili vrijeme za imama, žene i djecu. Ruski general Grabe smatrao je da je ovim zadat konačni udarac Šamilovom otporu. Međutim, nije bio u pravu. Gorčina zbog zarobljenog sina dala je Šamilu novu snagu za borbu protiv Rusa.

Nakon tri sedmice putovanja do Sankt Peterburga, Šamilov sin Džemaludin stigao je u ovaj carski grad. Lično ga je dočeo car Nikolaj Prvi. “Poželio je dobrodošlicu djetetu svog hrabrog protivnika. Govorio je o Šamilu s poštovanjem, koje su, kako se činilo, dijelili i njegovi generali”, navodi Bessaih ruske izvore, ističući da je Nikolaj Prvi lično finansirao Džemaludinovo školovanje. S druge strane, Šamil se sa ženama, djecom i osmericom murida povukao u planinske vijence Kavkaza, daleko u unutrašnjosti. Dao je da se pročuje da je preživio stravični napad ruske mašinerije. Kad su plemenske vođe iz unutrašnjosti Čečenije čule da je imam živ, došli su kod njega i ponudili mu da vlada nad njihovim plemenima. Imam je prihvatio ponudu, vidjevši ponovo tračak nade za povratak izgubljene nezavisnosti muslimana Kavkaza. Za godinu dana okupio je vojsku i napao ruske garnizone. Uskoro je kompletan Dagestan bio pod njegovom vlašću, a stalni dolazak novih ruskih garnizona bio je potvrda značaja njegovog otpora. Od 1845. do 1850. godine dostigao je vrhunac u snazi i ugledu. Redovno je čitao rusku štampu kako bi bio upoznat sa zbivanjima u carstvu. Nadao se zarobljavanju nekog od ruskih prinčeva ili generala, kako bi ih razmijenio za davno odvedenog sina Džemaludina. Car Nikolaj bio je bijesan nakon što je čuo vijest o novim Šamilovim pobjedama. Stoga je ucijenio njegovu glavu. Rekao je da će onaj ko donese Šamilovu glavu dobiti zlata koliko je ona teška (u drugom se izvoru spominje da je Nikolaj obećao 45.000  rublji onome ko donese Šamilovu glavu). Nakon što je čuo da mu je glava ucijenjena, Šamil je napisao pismo u kojem se zahvalio Nikolaju na takvom komplimentu, ističući da je sretan što mu je glava toliko vrijedna. Također, napisao je da je sretan što niko nije ucijenio glavu Nikolaja Prvog i da on ne bi dao ni kopejke nekome ko bi mu donio carevu glavu.

Susret sa sinom nakon šesnaest godina odvojenosti

Nakon što su muridi zarobili dvije princeze s carskog dvora, Anu i Varvaru, unuke posljednjeg gruzijskog kralja, Šamil je znao da ima značajne osobe koje bi mogao razmijeniti za svog sina Džemaludina, kojeg nije vidio šesnaest godina. Početak Krimskog rata, u kojem je carska Rusija bilježila poraze, samo je učvrstio Šamilovu odluku da princeze razmijeni za sina, jer je znao da Rusi nemaju snagu da krene u ozbiljnu oružanu ofanzivu za oslobađanje princeza. Nikolaj je bio matiran. Pozvao je Džemaludina iz Varšave i saopštio mu svoju odluku. Znao je da će on jednog dana naslijediti Šamila, te mu je savjetovao da bude uzorit vladar i “da ne zaboravi svoju staru zemlju Rusiju, koja je od njega napravila civiliziranog čovjeka”. Džemaludin, koji je bio skoro zaboravio svoje kavkaske korijene, rekao je da će ići svome ocu iz vjernosti prema Nikolaju Prvom. Dok je putovao prema Kavkazu, Džemaludina su motrili Šamilovi ljudi. Izvijestili su imama da se njegov sin vraća, ali da to nije ono dijete koje je odvedeno prije šesnaest godina. Rekli su mu da se Džemaludin zabavlja s polugolim ženama i pije vino. Imam je tražio od murida da cijelu noć provedu u zikiru, moleći se za “tu jadnu, izgubljenu dušu”. Dok je u Sankt Peterburgu umirao Nikolaj Prvi, Šamil je s muridima išao po sina kojeg nije vidio šesnaest godina.

U izvještaju princa Davida o razmjeni, koji se čuva u Centralnom državnom vojno-historijskom arhivu u Moskvi, piše: “Utegnuti teren nam je jedno vrijeme skrivao gorštake, a onda, iznenada, nađosmo se pred njima. Nikad neću zaboraviti šta sam osjećao kad sam ih prvi put vidio. Stvarnost je više nego opravdala sve pjesničke predstave koje su se stvarale u Evropi u vezi sa Šamilom i njegovim pristalicama, za koje sam se smio zakleti da su lažne. Bilo je gracioznosti u njihovom ponosnom držanju, još više izražene zbog naše sumnje da su divljaci. Njihova mračna i surova lica, bogatstvo njihovog svjetlucavog oružja od srebra i zlata, ljepota njihovih konja, sve to, kombinirano s dekorom šuma i planina, pružalo je prizor koji nikad nisam vidio, niti ću vidjeti. Obavijestili su Džemaludina da je imam odbio da ga vidi u ruskoj uniformi. To ga je začudilo i prenerazilo, ali mu Gramov reče: ‘Želja Vašeg oca je zakon. Vidjet ćete da niko ne otkazuje poslušnost imamu. Niko!’ Kada je promijenio odjeću, prišao je imamu. Šamil je sjedio presavijenih nogu. Njegov sin kleknu na koljena pred njim. Dugo je grlio Džemaludina, sve dok mu nisu krenule suze.”

O mom životu odlučuje moj Gospodar

Nikolaj Prvi umro je onog dana kad je imam Šamil razmijenio zarobljene princeze za svog sina. Imamova pobjeda tako je bila upotpunjena. Četvrt stoljeća ratovao je protiv jednog od najmoćnijih ljudi na svijetu, ne dopustivši mu da ozbiljnije ugrozi živote i imovinu muslimana Kavkaza. Nikolaja je naslijedio Aleksandar Drugi. Odmah je postavio Barjatinskog za generala i predvodnika ruskih trupa na Kavkazu. Po završetku rata na Krimu, Barjatinski je dobio veliko pojačanje. Sječom stabala, novi je general tjerao muride u unutrašnjost ili ih prisiljavao na borbu na otvorenom, za šta muridi nisu bili obučeni niti su imali vojno-tehnička sredstva za takav način ratovanja. Imam Šamil, uprkos tome, ostvario je nekoliko pobjeda, ali je bilo evidentno da ruske snage napreduju. Plemena su se predavala jedna za drugim. Krajem 1857. godine Rusi su osvojili Donju Čečeniju i istočni dio Dagestana. Šamil je odbačen na vrh čečenskih planina. Polovinom 1858. godine Šamilov sin Džemaludin razbolio se i uskoro umro.

Tri ruske vojske trijumfalno su napredovale početkom 1859. godine, a Šamilova utvrđenja padala su jedno za drugim. Šamil se s četiri stotine najodanijih murida povukao u Gunib, ravnicu na visoravnima rodnog Dagestana. Dana 25. augusta, dok je imam Šamil predvodio jacija-namaz, Rusi su opkolili utvrđenje. Zorom su napali i provalili u tvrđavu, a stotinjak murida branilo je imama do posljednjeg daha. Barjatinski, koji je izuzetno poštovao imama Šamila, dao je naređenje da se imam ne ubija niti da se zarobljava, nego da se od njega traži predaja, koja je svakako simbolična jer je ostao bez svojih murida. Ipak, Šamil je odbio da se preda. Ponovo je poslao glasnika da traži predaju, ali je imam bio nepokolebljiv. Stajao je uspravno sa sabljom, a njegova porodica bila je iza njega. Treći je put Barjatinski poslao ultimatum: ili predaja ili sravnjenje utvrde sa zemljom. “Da je sam, sa svojim sinovima i svojim muridima, izabrao bi smrt. Ali, situacija je sasvim drugačija sa ženama, djecom i vjernicima. To nije predvidio”, piše Bessaih. Imam Šamil se predao. Barajtinski mu se naklonio i rekao da garantira za život njegove porodice, ali da će o imamovom životu odlučiti car. “O mom životu odlučuje moj Gospodar”, rekao je imam i predao svoju sablju Barjatinskom, čime je okončan najduži otpor carskoj Rusiji u njenoj dugoj historiji.

Poštovanje Rusa prema Šamilu i preseljenje u grad Božijeg Poslanika

Za razliku od Nikolaja Prvog, koji je u Šamilu vidio ličnog neprijatelja koji mu je zadao toliko muka, Aleksandar Drugi je poštovao imama kao uglednog vođu s oreolom junaka. Čim je čuo za njegovu predaju, naredi da se imam dovede u Sankt Peterburg, preuzimajući na sebe obavezu njegovog smještaja i penzije koja će mu biti isplaćivana, što je začudilo Aleksandrove podanike. Kad je imam doveden pred njega, car je rekao: “Veoma sam sretan što ste u Rusiji. Kamo sreće da ste ranije došli. Nećete zažaliti. Branit ću Vaše interese i bit ću Vaš prijatelj.” Naredio je da fotograf fotografira imama Šamila kako bi njegov lik ostao zauvijek upamćen. Šamil je dobio od Univerziteta kolekciju rijetkih orijentalnih rukopisa jer je njegova biblioteka ostala na Kavkazu, a bio je strastveni čitalac. Smjestili su ga u Kalugi, gradu u provinciji, gdje su mu opremili veliku i udobnu kuću. Dopustili su mu sve, samo da se ne vraća u Dagestan.

Oficir Runovski bio je zadužen za imama i redovno je podnosio izvještaj o njegovom stanju. Dopremljena je imamova biblioteka s Kavkaza, a imam je donosioce knjiga nagradio zlatom. Nije volio luksuz. Kad bi vidio da ženski članovi njegove porodice, koja se u međuvremenu doselila s Kavkaza, nose svilu, on bi razderao njihovu svilu i rekao: “Nijedna žena u mojoj kući neće nositi svilu dok to ne bude moguće svim ženama u selima Dagestana.” Kad mu je car poklonio zlatni servis za čaj, imam je odbio takav poklon. Ipak, prihvatio je od cara sablju sultana Sulejmana Veličanstvenog, koju je Aleksandar Drugi lično skinuo sa zida u Muzeju oružja u Moskvi i poklonio je imamu. Šamil je tražio od cara da otputuje u Meku, ali nije dobio odobrenje sve do 1870. godine. Tad je napisao caru da mu se smrt približila i da bi volio umrijeti u gradu Božijeg Poslanika. Car mu je dopustio da ide, ali bez sinova. Na putu prema svetim mjestima zaustavio se u Carigradu, gdje je dočekan kao sam sultan. Visoka je porta primila imama, poklonivši se pred njim na zahtjev sultana Abdulaziza. Nakon što je obišao Egipat, u kojem se sastao s Emirom Abdulkadirom, znamenitim šejhom koji je vodio Alžir u otporu kolonijalnoj Francuskoj, imam je došao u Meku. Sudeći prema izvještajima s hadža 1870. godine, imam je jedva obavio sve obrede jer je masa ljudi pokušavala doći do njega da ga dotakne i da im on prouči dovu. Nakon obavljenog hadža, zaputio se u Medinu.

Prema jednom zapisu zabilježenom 1840-ih godina, dok je imam još vodio borbu protiv Rusa, Gazi Muhammed se usprotivio Šamilu zbog jedne njegove odluke koja se Gazi Muhammedu činila nelogičnom. Jedan od vojnika prišao je Gazi Muhammedu i rekao mu: “Koliko dugo ćemo tolerirati Šamilovu aroganciju? Hajdemo ga ubiti!” Gazi Muhammed je odgovorio: “Možemo ga ubiti, ali ko će odnijeti njegovo tijelo u Medinu? Čuo sam imama da je citirao hadis u kojem Poslanik, a.s., kaže da je svaki čovjek stvoren od dvije vrste zemlje: od one u kojoj je rođen i od one u kojoj će biti ukopan. Imam je rekao da je on stvoren od dagestanske i od medinske zemlje, da će biti ukopan u Medini.” I zaista, imam Šamil preselio je u Medini. Njegova dženaza bila je istinski događaj, a imamovo tijelo ukopano je u znamenitom mezarju “Džennetul Baki”, u kojem su ukopani ashabi i Poslanikova porodica. Imam je ukopan odmah pored Poslanikovog amidže hazreti Abbasa, r.a., a Ahmed el-Rifai, veliki alim tog vremena, napisao je epitaf na imamovom nišanu, koji je uništen 1926. godine s drugim nadgrobnim spomenicima. Na epitafu je pisalo: “U ovom mezaru leži muršid koji se borio na Allahovom putu preko 25 godina, imam koji je slijedio put Istine, veliki alim i vladar muslimana, šejh Šamil iz Dagestana. Neka Allah uzvisi njegovu dušu i umnoži njegova dobra djela.”

Odnos imama Šamila i Hadži Murata, najboljeg konjanika Čečenije

Jačanju Šamilovog autoriteta između 1845. i 1850. godine doprinijelo je pomirenje s Hadži Muratom, odmetnutim hanom koji je bio prešao na stranu Rusa. Nakon što se uvjerio u dvoličnost ruskih saveznika, Hadži Murat se pokajao zbog okretanja leđa Šamilu. Napisao mu je pismo u kojem je pisalo: “Slomila me nezahvalnost onih koje sam učinio moćnim. Ja, koji sam vladao Avarijom za njihovu korist, sada sam bjegunac u vlastitoj zemlji. Allah se naljutio na mene što sam pomagao Rusima protiv ratnika Njegove vjere. Napuštam svoje lažne prijatelje i dolazim pod tvoju zastavu, moj nemilosrdni neprijatelju. Prihvati moju desnicu i moju osvetu. Vidio si koliko ona vrijedi kad sam se borio protiv tebe u Hunzagu. Hoćeš li opet vidjeti kakva je sada, kad ti predlažem da se borim na tvojoj strani?” Šamil je odgovorio: “Allah štedi one koji su potrebni ummetu i usmjerava ih na pravi put. Bio si u tami, sad si izbio na svjetlost! Naša su ti vrata otvorena, ruke naše ispružene da te dočekaju.” Tako je Šamil pridobio i neka plemena koja su mu godinama odbijala poslušnost. Međutim, Hadži Murat se nije dao lahko obuzdati. Ratovao je bez konsultacija sa Šamilom i napadao tamo gdje nije bilo predviđeno. Kad je Šamil uvidio da se ponaša kao despot, sazvao je vijeće naiba, “šuru”, i odlučeno je da ubiju Hadži Murata. Čuvši za to, Hadži Murat je pobjegao kod vicekralja Tiflisa, ali je ponovo uvidio podlost Rusa i okrenuo se protiv njih. Uskoro je ubijen. Lav Nikolajevič Tolstoj, koji je napisao znameniti roman Hadži Murat, bio je u ruskoj vojsci koja se borila protiv Šamila. Iako je ratovao protiv njega, u pismu svome bratu nije skrivao razočaranost Hadži Muratovim dezerterstvom. U pismu stoji: “Ako se hoćeš pohvaliti da znaš sve novosti s Kavkaza, možeš objaviti da se Hadži Murat, drugi čovjek poslije Šamila, upravo predao ruskim vlastima. Bio je to najbolji konjanik Čečenije. Ali, napravio je takvu podlost!”

PROČITAJTE I...

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!