Ima li razlike između Nedžada Latića i splitskih huligana

Tako se i huligani ograničene pameti i intelektualci ograničene etike iznajmljuju kriminalnim i političko-kriminalnim te obavještajno-kriminalnim krugovima za, pokazat će se, male pare, baš kako su se prije rata iznajmljivali neki drugi, njihovi prethodnici, ne nužno i istomišljenici tadašnjim moćnicima, posebno onima iz sjene, kasnijim gospodarima rata

Disoluciju i smrt Jugoslavije, kažu, preživjele su jedino obavještajne službe, odnosno bolje rečeno, njihove mreže, dobro isprepletene tokom “olovnih” godina jednopartijskog sistema. No, još je jedno umreženje preživjelo – ono kriminalno. To ne čudi jer se treba prisjetiti da je u vremenima kada je Služba državne bezbjednosti nastojala nadzirati, ali i usmjeravati što je moguće veći broj građana, štiteći propadajući društveni poredak baziran na restrikciji građanskih prava i sloboda, koristila se obilato uslugama kriminalnog miljea. Najpoznatiji je slučaj Željka Ražnjatovića Arkana, sina obavještajnog oficira JNA, jednog od zaštićenih vođa kriminalnog podzemlja u Beogradu i lidera navijača FK “Crvena zvezda”. Upravo je on od najradikalnije skupe “Zvezdinih” huligana sačinio srpske šovinističke paravojne formacije koje su izvršile prvi val zločina u Hrvatskoj i Bosni početkom rata. Te skupine “navijača” u periodu prije rata, odnosno rasta srpskog šovinizma pod Miloševićem, bile su udarna pesnica tzv. navijačkih nereda po stadionima širom Jugoslavije koji su najavljivali njezin skorašnji, krvav raspad.

Poznata utakmica “Dinama” i “Zvezde” na Maksimirskom stadionu u proljeće 1990. godine prekinuta je divljanjem Arkanovih siledžija koji su prije toga prodefilirali Zagrebom urličući – “Ovo je Srbija”. Kako je tadašnja milicija, slučajno ili ne, reagirala napadajući “Dinamove” navijače koji nisu započeli nerede, a izdvajanje navijača napravljeno je neprofesionalno, pa je opći metež bilo nemoguće i spriječiti a kamoli kontrolirati, utakmica je prekinuta. “Dinamo” i ostali hrvaćanski klubovi nisu nastavili prvenstvene susrete, te se tako, već tada, raspala jugoslavenska federacija. Simbolično, propašću saveznog prvoligaškog nogometnog prvenstva, natjecanja navodno najvažnije sporedne stvari na svijetu, barem muških stanovnika bivše države, igre koja je zamišljena da spaja, a ne razdvaja.

Dakle, sport, navijačke skupine, kriminalni milje i obavještajne službe kao Padre Padrone tada su se prvi put pokazale kao organiziran udruženi zločinački poduhvat koji je trebao nasiljem i prijetnjama dovesti do ostvarenja ciljeva velikosrpske politike. Tome je zorno svjedočilo i slučajno snimljeno pojavljivanja kasnijeg ratnog zločinca Arkana na terenu Maksimirskog stadiona, tik pred izbijanje nereda. Veze i umreženje više se nisu niti krili.

SRPSKO-HRVATSKI ILI HRVATSKO-SRPSKI

Ovaj povijesni memento nameće se kao prva asocijacija sa slučajem šesterice splitskih kikboksera u Beogradu, na utakmici “Partizana” i “Crvene zvezde”. Slučaj je bizaran. Šesterica propalica, istetoviranih snagatora, velikih šaka i male pameti, velikih Hrvata i nikakvih radnika, unajmljeni su od jedne frakcije kluba kojim je godinama rukovodio Franjo Tuđman da pomognu izazvati nerede koji bi Partizanu mogli nanijeti veliku finansijsku štetu. Uletjeli su među “Grobare”, klupske navijače, podijeljene u sukobljene skupine i započeli lom i tučnjavu s pripadnicima drugih frakcija. Izvukli su deblji kraj, dobro su pretučeni, a prijete im dugogodišnje zatvorske kazne.

Baš kako je nekadašnja obavještajna zajednica Jugoslavije unajmljivala Arkana i njegove siledžije, nezadovoljni nogometni menadžeri, svi dobro umreženi s politikom i obavještajnim službama, kojima nije isplaćena provizija za prodaju Partizanovih igrača u Italiji, unajmila je splitske čovjekolike majmune da klubu nanesu štetu jer mu, zbog nasilnih nereda, prijeti kazna UEFA-e i prazne tribine, a moguće je i isključenje iz evropskih natjecanja na rok od nekoliko godina. Sve to odgovara njegovom gradskom i nacionalnom rivalu “Crvenoj zvezdi”, onom klubu koji je i putem Arkana svojedobno kontrolirala obavještajno-sigurnosna služba Srbije i Jugoslavije.

Dakle, s tetovažom vukovarskog tornja stupili su ove Hrvatine u odbranu srpskog Tuđmanovog “Partizana”. Možda i nije nelogično. S Isusom, hrvatskim grbom i pištoljem, uz zvukove revanja srpske kafanske pevaljke koji su treštali u automobilima kojima su se dovukli do Beograda i zavidnim količinama rakije, pošli su, ne protiv, već za četnike. Nakon nereda, prvo srbijanski tabloidi insinuiraju, a onda i sam bivši četnik, premijer Vučić medijima izjavi da je učešće splitskih snagatora zapravo obavještajna operacija stranih službi u, jelte regiji, odnosno dio specijalnog rata, ubacivanjem hrvatskih provokatora. Njegov kolega s desne obale Dunava, premijer Plenković, dometnuo bi, modernije – hibridnog rata.

Aranžman su navodno dogovorila i organizirala dva pripadnika kriminalnog podzemlja – jedan Srbin i jedan Hrvat. Ovaj potonji angažirao je kršne sunarodnjake iz Splita, ne zaboravimo, grada čiji je NK “Hajduk”, slavnih partizanskih i skojevskih tradicija, prvi imao organiziranu navijačku skupinu “Torcidu”, osnovanu 1950. godine. Ta je “Torcida” bila pod direktnom kontrolom društveno-političkih i sigurnosnih krugova, pa je, između ostaloga, organizirala “spontano” pjevanje publike Josipu Brozu na utakmici “Hajduk” – “Crvena zvezda” 1980. godine koja je prekinuta objavom smrti “voljenog vođe”. Ovaj jugoslavenski splitski sentiment nije do kraja potisnut naglom kroatizacijom Dalmatinaca pod Franjom Tuđmanom, oficirom JNA i dugogodišnjim šefom “Partizana”, kluba te iste armije koji je srbiziran po skoro istom obrascu kao što je Hajduk kroatiziran. U tom smislu i mentalnom sklopu kojeg epitomizira zajednička ljubav za turbo folk, borba za interese “Hajduka” i “Partizana” nije nužno idejno udaljena. Čak dapače. Još ako je Franjo Tuđman, po novoj hrvatskoj mitologiji koju promovira čak i desno-centristički etabliran Večernji list – otac hrvatske države, vodio taj “Partizan”, nije li to sasvim prihvatljiv vid borbe za hrvatske interese? U ograničenom svijetu splitske šestorke vjerovatno jeste.

Dva kriminalca, Srbin i Hrvat u čvrstom poslovnom odnosu, samo dodatno potkrepljuju hipotezu o ne samo preživljavanju predratnih kriminalnih mreža već njihovoj plodnoj saradnji tokom i nakon rata. Nacionalnih i vjerskih predrasuda u tom miljeu nema, a zajednički estetski kriteriji tomu i svjedoče. No, nema ih ne zato što su ti likovi napredni i građanski orijentirani, kako bi rekli neki bosanski mudroseri, već zato što nacionalnih i vjerskih osjećaja i nemaju. Oni ih samo mogu provocirati ili odglumiti jer to u masi nije teško i to za pare. Jedini osjećaji koje imaju i dijele jednakom strašću jeste neumjerena ljubav za onim što američki mafijaši zovu “easy money”. Dakle, riječ je o huliganima u najam ili za tezgu. Fenomen neprekinute i cvjetajuće saradnje kriminalnog i kriminalno-političkog miljea iz Hrvatske, Srbije i Bosne, usred najgoreg rata i zločina nad civilima, kao i poslije rata, do danas i do ovog bizarnog događaja na Stadionu JNA, predmet je mnogih analiza i studija. Čini se da je riječ o zajedničkom mentalnom sklopu identificiranja s najbližim krdom i njegovim simbolima, ali uz iste “vrijednosti” nerada, brze zarade, hedonizma i nezakonitog i nasilnog prisvajanja. Mora se od nečega živjeti.

NAJAM HULIGANA I INTELEKTUALACA

Ta filozofija, doduše, nije prispodobiva samo ovoj društvenoj skupini, marginalnoj u normalnim i uređenim društvima, a nimalo bezazlenoj u neuređenim, tzv. tranzicijskim društvima i državama, u kojima i danas pruža, po istom, hrvatski nacionalisti rekli bi Udbinom, obrascu određene usluge političkoj, a posebno obavještajnoj zajednici i njihovim poslovnim interesima, koji počesto nisu u zakonskim okvirima. Ne, nije filozofija najma usluga strana niti intelektualnoj eliti. Počelo je sa Slavenom Leticom, drugom, komunistom i tada mladim intelektualcem novog kova, onoga za krizu socijalističkog sistema. Kao samoangažiran intelektualac, oponentan svakoj vlasti, spremno se stavio na raspolaganje već spomenutom Tuđmanu čim je ovaj tu vlast osvojio i postao mu savjetnik, čak i u pitanjima, pogodit ćete, podjele Bosne kao konačnog rješenja i Tuđmanovih noćnih mora i jugoslavenskog pitanja, odnosno srpsko-hrvatskih odnosa. Na javne primjedbe kako je prodao svoja proklamirana načela za zvečeću naknadu i sinekure, posebno zato što se prije javno suprotstavljao Tuđmanu i HDZ-u, lakonski je odgovorio da intelektualac iznajmljuje svoje usluge i da tu nema ništa čudnog i, ne daj Bože, nemoralnog.

Iznajmljivanje intelektualnih usluga bilo kome – ko, naravno, plati – a u polju javnog djelovanja politike, bez ikakvih ograda, a kamoli principa, Letičinim je legendarnim komentarom postalo pravilom, postulatom, a sve su moralne inhibicije nestale. Tako je postalo posve prirodno da neizvjesni Nedžad Latić, kojeg se, doduše, s malo rezerve može držati za intelektualca, baš tako, malo prostije od Letice, pojašnjava svoje pisanje u Dnevnom avazu. – Trebala mi je tezga, reći će ovaj nepotkovani hvalisavac, koji je čak i javno priznao da je lagao i neće podnijeti nikakvu konsekvencu, recimo neku vrstu ostracizma, barem javnog prijezira. I nije taj mali Latić jedini. I neke malo veće ljudske gromade od njega nisu odoljele zovu tezge, pa ih je angažirao Fahrudin Radončić, optuženik za kriminalne radnje velikih magnituda i oni mu pišu ili njegovim novinarima govore što god on poželi. I plati.

Tako se i huligani ograničene pameti i intelektualci ograničene etike iznajmljuju kriminalnim i političko-kriminalnim te obavještajno-kriminalnim krugovima za, pokazat će se, male pare, baš kako su se prije rata iznajmljivali neki drugi, njihovi prethodnici, ne nužno i istomišljenici tadašnjim moćnicima, posebno onima iz sjene, kasnijim gospodarima rata. Svjesno ili ne, upregnut će se u njihove ciljeve jer – mora se od nečega živjeti. Tako saradnja najmom sirove snage sa srpskim “Grobarima” postaje izuzetno slična saradnji najmom pameti i znanja s bošnjačkim grobarima, odnosno grobarima njihove budućnosti.

Pritom, dobar dio kriminalnog taloga koji je bio na višim ili nižim razinama uključen i upregnut u ciljeve kriminalno-političkog i obavještajnog miljea, a pravomoćno na nacionalnim sudištima osuđen zbog ratnih ili drugih zločina, posebno onaj iz Hrvatske i Srbije, deponiran je u Bosnu, zloupotrebljavajući pri tomu institut dvojnog državljanstva i princip “neizručenja svojih državljana”. Ova se zemlja, zbog toga, sve više čini nekom vrstom ilegalnog smetišta, odlagališta ljudskog otpada koga su se, ako već ne usmrćivanjem poput Arkana, na ovaj način riješile obavještajno-političke i kriminalne mreže, preživjela i otporna vrsta još iz umrle Jugoslavije.

 

Prethodni članak

POZNAJETE LI LAGANINIJA

Sljedeći članak

Jerusalem nije na prodaju

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!