Ima li jezika bez pravopisa

U ove gotovo tri decenije kako je bosanski jezik vratio svoje historijsko ime, jedan broj jezikoslovaca i dio javnosti, kada govore o bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom, slučajno ili namjerno, govore samo o različitim standardima, a ne o različitim jezicima. To svođenje jezika na standard može biti odraz potpunog nerazumijevanja kulturološke jezičke dimenzije, a ne treba isključiti ni namjerno nastojanje da se kroz “naučni” diskurs relativizira posebnost bosanskog jezika

PIŠE: Elvir Resić

Zatalasalo se oko pravopisa Senahida Halilovića, ovog novog, narandžastih korica. Jedni ga lingvisti hvale kao savremeni normativni dokument koji odgovara jezičkoj praksi, a drugi tvrde da to uopće nije pravopis, jer pravopis je norma koja propisuje, a ovom je sve prihvatljivo i uključeno u standard. Dizala se prašina i oko onog prvog, zelenih korica, istog autora. Kao što se za onaj iz 1996. govorilo da je previše “isključiv”, za ovaj se kaže da je previše “uključiv”. U normativnom smislu, dakle, riječ je o dvama potpuno različitim pristupima, iako je i prvi i drugi potpisao isti autor. Iz lingvističkog aspekta, sve izgleda apsurdno, ali samo ako zanemarimo činjenicu da su lingvisti itekako podložni političkim utjecajima. Ostaje nam da precizno odredimo o čijoj konkretno politici je riječ u ovom slučaju, premda se već na prvi pogled da naslutiti za čije interese novi pravopis treba uraditi posao. Iako sigurno nije slučajno da Halilović u vrijeme izrade novog pravopisa potpisuje nesuvislu Deklaraciju o zajedničkom jeziku, ne mora značiti da je svjestan koliko je njegov rad instrumentaliziran. To ga, međutim, ne oslobađa odgovornosti, jer lingvist mora imati osjećaj i za historijski trenutak, a posebno za sociolingvističke aspekte živog govorećeg jezika.

MOŽE LI JEZIK STATI U KORICE

A najveća opasnost leži upravo u ciljanom guranju pravopisa i norme uopće u prvi plan bosnistike. U ove gotovo tri decenije kako je bosanski jezik vratio svoje historijsko ime, jedan broj jezikoslovaca i dio javnosti, kada govore o bosanskom, srpskom, hrvatskom, a u posljednje vrijeme i o crnogorskom, slučajno ili namjerno, govore samo o različitim standardima, a ne o različitim jezicima. To svođenje jezika na standard može biti odraz potpunog nerazumijevanja kulturološke jezičke dimenzije, a ne treba isključiti ni namjerno nastojanje da se kroz “naučni” diskurs relativizira posebnost bosanskog jezika.

A istina je da ni zeleni ni narandžasti pravopis ne predstavljaju ni djelić ogromnog bogatstva, leksičke slojevitosti i raznolikosti, izražajnih mogućnosti, izgovornih osobenosti bosanskog jezika. Da ne govorimo o silnom književnom i drugom pisanom blagu stvorenom bosanskim jezikom Bašagića, Ćatića, Dizdarevića, Kulenovića, Sijarića, Ibrišimovića. Ko god pročita jednu stranicu njihovih djela bit će mu sasvim jasno kojim su jezikom pisana, iako u njihovo vrijeme nije bilo ni zelenog ni narandžastog pravopisa. Ključne odlike i vrijednosti našeg jezika nisu povezane s normom, nego ih čine bogata i slojevita leksika, bosanska fonologija, karakterističan naglasak, osoben historijski razvoj. Ne postoji niti jedan jezik u Evropi koji se kroz historiju razvijao na sličan način kao bosanski. Od bosančice i stećaka, arebice i nišana, preko krajišničkih pisama i novoštokavskih narodnih pjesama, alhamijado poezije, pa sve do osebujnog jezičkog materijala koji su oblikovali i dalje oblikuju bosanski pisci dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Bošnjaci su tokom svoje kulturne historije promijenili pet pisama, od prvotne poluoble glagoljice, bosanske ćirilice, arebice, savremene ćirilice i latinice. Tako se bosanski razvijao, obogaćivao, oplemenjivao na sebi svojstven način, koji nije bio imanentan nijednom drugom jeziku.

Stavljati normativne dokumente u prvi znači potiskivati sve ostalo u drugi plan. Pokušava se stvoriti privid da od pravopisa nešto u jeziku zavisi i da je upravo norma presudna za identificiranje bosanskog kao posebnog jezika, a pravopisni priručnik koji uključuje sve a ne propisuje ništa trebao bi relativizirati bosanske specifičnosti. Da je riječ upravo o takvom nastojanju pokazuje i Halilovićeva podrška famoznoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku Snježane Kordić.

UKAZIVANJE NA POSEBNOSTI ILI IZJEDNAČAVANJE

U suštini, pitanje pravopisa nije primarno unutarjezičko jer i s pravopisom i bez pravopisa jezik se kao živi organizam razvija, mijenja i koristi. I u vrijeme srpskohrvatskih rječnika, gramatika i pravopisa, bosanski jezik živio je svoj organski jezički život, što potvrđuje bogato književno stvaralaštvo na bosanskom jeziku iz tog vremena. A pravopisna pravila su se mijenjala, između ostalog, u zavisnosti od potreba politike i ideologije. Samo ilustracije radi, u srpskohrvatskoj ateističkoj eri imenica Bog pisana je malim slovom, a mnogim frekventnim religijskim pojmovima u tadašnjim normama nije bilo mjesta.

Pravopis je, dakle, samo normativni dokument (neki ga jezici uopće nemaju iako baštine bogatu lingvističku djelatnost) koji sačini jedan autor ili grupa njih, na osnovu nekih opredjeljenja, vlastitih iskustava i afiniteta, a u skladu s aktuelnim društveno-političkim tokovima. To ne znači da nam jezička norma nije potrebna i da je ne treba poštivati, naprotiv. Samo ona treba biti utvrđena širim konsenzusom, utemeljenim na naučnim principima, i institucionalno potvrđena.

Budući da je pravopis jedan od triju normativnih priručnika jednog jezika, uz gramatiku i rječnik, kojim se svaki jezik standardizira, on bi morao ukazivati na posebnosti tog jezika u odnosu na druge standarde, a ne s njima se izjednačavati jer onda gubi smisao.

Bosanski jezik, kao poseban književni i standardni jezik, ali i kao kulturološki okvir čitavog jednog naroda, definiran je kroz prva dva kriterija za identifikaciju jezika: to su izvorno porijeklo i specifičan historijski razvoj te strukturna osobenost u njegovoj najširoj upotrebi. Također, bosanski jezik ima i brojnu jezičku zajednicu, koja je na popisima iz 1991. i 2013. jasno potvrdila da bosanski ispunjava i posljednji kriterij jezičke identifikacije.

Na ove činjenice neće utjecati nikakva pravopisni norma, pogotovo ona koja je neprimjenjiva jer nije prihvaćena od ozbiljnih jezičkih autoriteta. Koliko god neko nastojao, za čije god interese radio, prirodni jezički procesi ne mogu se vratiti unazad, kao što se više nikada ne može dovesti u pitanje bošnjački nacionalni identitet.

 

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Remzo 02.07.2018.

    Dragi moji
    Od detinjstva smo govorili da je to srpski(znam NAMETNUTO) sem kući nismo smeli od rahmeli majke da izgovorimo da je Ku'rani Kerim na srpskom. Majka mi iskljucivo naređivala da je to naš Ku'ran na “bošnjačkom”.
    Ja upotrebljavam bosanski bez pravopisa jer sam dugo van otadžbine.
    Selam svima

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!