Ilhamijin “Ilmihal” jedan je od najstarijih vjeronaučnih udžbenika na bosanskom jeziku

Medžlis IZ Žepče odlučio je publicirati Ilhamijin Ilmihal, a, prema riječima glavnog imama Džafera ef. Gračića, Ilmihal bi trebao biti štampan u narednih mjesec dana. U razgovoru za Stav Gračić je istaknuo da je Ilhamija u širem sloju društva poznat po svojoj čuvenoj pjesmi Čudan zeman nastade, a da su druga njegova djela ostala u sjeni. “Moja želja je bila da Ilhami-babu promoviramo kao naš, žepački brend. Preko Elvira Duranovića sam saznao da u Gazi Husrev begovoj biblioteci postoje primjerci Ilhamijinog Ilmihala, i tako smo došli na ideju da to štampamo”

 

Jedna od temeljnih formi prenošenja osnovnih istina islamskog vjeronauka unutar orijentalno-islamske kulture bio je ilmihal. Prvi ilmihal na turskom jeziku pod nazivom Mukaddime, piše dr. Elvir Duranović u tekstu Alhamijado ilmihal Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka, napisao je Iznikli Kudbuttin 1418. godine. “Nakon toga, napisani su brojni ilmihali, a uporedo sa širenjem islama u našoj zemlji, proširila se tradicija poučavanja osnovama islama uz korištenje ovih popularnih vjeronaučnih udžbenika.

S obzirom na to da su ilmihali općenito namijenjeni široj populaciji, a kako većina muslimana u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske uprave nije razumjela turski i arapski jezik, osnovna edukacija o islamu uglavnom se svodila na pūko memorisanje vjerskih sadržaja. Takva situacija potrajala je gotovo do druge polovine XVIII stoljeća, kada je javni poziv da se osnovno vjersko obrazovanje u mektebima izvodi na narodnom jeziku uputio Muhamed Velihodžić Razi (1722–1786), autor moralno-didaktične pjesme na bosanskom jeziku Čujete, djeco, svikoli, napisane za djecu i omladinu”, piše Duranović, ističući da se, u isto vrijeme kad je Velihodžić pozivao na uvođenje narodnog jezika u vjerske škole, u Žepču rodio znameniti Abdulvehab Ilhamija, autor jednog od najstarijih ilmihala na bosanskom jeziku. Njegov je Ilmihal široj javnosti detaljno prezentiran kroz rad Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka u posljednjem broju Anala Gazi Husrev-begove biblioteke.

“ČUDAN ZEMAN NASTADE”

Ilhamija je jedan od najplodnijih bošnjačkih autora s kraja 18. i početka 19. stoljeća koji je pisao na bosanskom jeziku. Rano je ostao siroče. Kako navodi Kasim Dobrača u tekstu Tuhfetul-muṣallin ve zubdetul-haši’in od Abdul-Vehaba Žepčevije Ilhamije, Ilhamija u jednoj pjesmi bilježi da oca ne pamti, a da majke nema. Nakon završene Ferhat-pašine medrese u Žepču, Ilhamija odlazi u Tešanj, gdje je od tamošnjeg muderrisa hadži Abdullah-efendije Čankarije 1810. godine dobio idžazetnamu (pismenu dozvolu) da može predavati hadis, tefsir i fikh, odnosno šerijatske nauke. U međuvremenu je Ilhamija izučavao i duhovne nauke, i to u Fojnici, a duhovni učitelj najverovatnije mu je bio čuveni Husein-baba Zukić, koji je presudno utjecao na oblikovanje usula (pravila) nakšibendijskog tarikata u Bosni i Hercegovini.

Dugo je postojala dilema o Ilhamijinom duhovnom učitelju. Postoji i predaja po kojoj je Sirri‑baba bio Ilhamijin učitelj. Po drugoj, više vjerovatnoj predaji, njih su dvojica zajedno učili kod Husejin‑babe Zukića. Međutim, neki su autori doveli u pitanje Ilhamijinu vezu s Husein-babom Zukićem. Naime, nedavno je pronađena izunama koju je Ilhamija uručio Sirri-babi, a u kojoj spominje da je i šejh Husein-baba Zukić već ranije dao izunamu (ovlaštenje) Sirriji, a da to sada čini i Ilhamija. Taj dokument ozbiljno dovodi u pitanje vezu Ilhamije i Husein-babe Zukića, te ostavlja mogućnost da je Ilhamija imao silsilu (duhovnu vezu) neovisnu od fojničke tradicije uspostavljene s Husein-babom Zukićem.

Jedno je sigurno: Abdurahman Sirrija i Abdulvehab Ilhamija bili su prijatelji i jedno vrijeme svog života proveli su zajedno. “Okončavši formalno obrazovanje i usavršivši se u duhovnim naukama, Ilhamija se posvetio predavanju učenicima i pisanju djela”, piše Duranović, ističući da njegov pjesnički pseudonim Ilhami, po kojem je bio i ostao poznat širom Bosne i Hercegovine, znači “nadahnuti”. Naravno, ne radi se tek o pjesničkom pseudonimu, već o duhovnom imenu kakva su prisutna u tesavvufskoj tradiciji.

Ilhamija se nije libio kritizirati društvenu stvarnost, potkupljivu ulemu, neznalice među dervišima i nepravednu vlast, a njegova energičnost i ustrajnost na tom polju nisu prošli neprimijećeno. Bosanski vezir Dželal-paša prvo je pozvao Ilhamiju u Travnik 1821. godine, da bi po njegovom dolasku naložio njegovo pogubljenje. Ukopan je u Travniku, gdje je nad njegovim mezarom kasnije podignuto i turbe. “O mučkom ubistvu Ilhamije postoje brojne legende i predanja. Muvekkit bilježi da je Dželal-paša nakon dugog razgovora rekao Ilhamiji: ‘U našoj štali razbolio se jedan jahači konj. Baba, idi tamo i liječi ga!’ Ilhamija je predosjetio šta mu se sprema pa je paši rekao: ‘Dušu ne ispustio dok vlast ne izgubio.’

Muvekkit dalje navodi da je godinu dana nakon Ilhamijinog pogubljenja Dželal-paša smijenjen s dužnosti bosanskog vezira. Kada mu je stigao ferman o premještaju, on se razbolio bolešću od koje nema lijeka. Umro je u teškim mukama. Poput Ilhamije, i Dželal-paša sahranjen je u Travniku. Prema narodnom predanju koje se do današnjih dana prepričava u Travniku, Ilhamija je prije smrti kazao Dželal-paši da će na njegov grob ljudi dolaziti radi lijeka. I zaista, na mjestu gdje je ukopan Ilhamija i gdje se do 1959. godine nalazilo njegovo turbe, prije nego što je zajedno s njegovim zemnim ostacima preneseno u Potur-mahalu, sagrađena je današnja Kantonalna bolnica u Travniku. Na mezarju u Potur-mahali Ilhamija je ukopan pored kabura Redžeb-dede, kojeg narodna tradicija u Travniku veže za sultana Mehmeda el-Fatiha i njegov pobjedonosni pohod na Bosnu 1463. godine”, navodi Elvir Duranović.

PISMENA OSTAVŠTINA U SJENI JEDNE PJESME

Ilhamija je jedan od rijetkih autora u Bosni i Hercegovini koji je pisao i na orijentalnim jezicima, turskom i arapskom, i na narodnom bosanskom jeziku, arapskim pismom (alhamijado). Pisao je prozu i poeziju, a njegov poetski opus obuhvata više od 100 pjesama napisanih na arapskom, turskom i bosanskom jeziku. Ilhamija je jedan od rijetkih autora u korpusu bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti koje nauka o književnosti istovremeno određuje kao divanskog i kao alhamijado pjesnika.

Naime, Ilhamija je na arapskom i turskom jeziku pisao poeziju u kojoj se izražavao o visokim duhovnim istinama, dok je na bosanskom jeziku, na arebici, pisao pjesme moralno-didaktičkog i kritičkog sadržaja, namijenjene širokim masama. Nesvakidašnja je Ilhamijina genijalnost, njegova sposobnost da vlastiti izraz prilagodi slušaocu / čitaocu, te pjeva i piše u formama u kojima ga mogu razumjeti samo oni koji su dosegli visoke duhovne stepene spoznaje, s jedne, ali i onaj najširi sloj publike, s druge strane.

Također, jedan dio njegovih pjesama jesu ilahije i kaside koje se i danas uče u tekijama, a jedna od najpoznatijih jeste Ako pitaš za derviše svijeta. Njegova najpopularnija pjesma, izrecitirana na hutbi u Ferhat-pašinoj džamiji u Žepču, jeste pjesma Čudan zeman nastade. Upravo je ova pjesma, kako se navodi u usmenoj predaji, bila povod da Dželal-paša pozove Ilhamiju u Travnik i naredi njegovo smaknuće.

Uz poeziju, Ilhamija je pisao i prozu. Napisao je dva prozna djela: jedno o namazu i pobožnosti, pod naslovom Tuḥfa al-muṣallīn wa zubda al-hāš’in, i Ilmihal. “Koliko nam je do sada poznato, u orijentalnim zbirkama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj sačuvana su četiri rukopisa Ilhamijinog Ilmihala. Dva rukopisa nalaze se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, jedan u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu, dok se kopija jednog rukopisa nalazi u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Čini se da je peti primjerak rukopisa Ilmihala, jedini prepisan još za života Ilhamije, za sada izgubljen”, piše Duranović. Rukopis Ilhamijinog Ilmihala, pod brojem “R – 2929” u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, široj javnosti predstavio je Ibrahim Kemura još 1975. godine u Glasniku VIS-a.

ILMIHAL NA BOSANSKOM JEZIKU

“Rukopis se sastoji od 30 listova veličine 16,5 x 11,5 s po jedanaest redaka na stranici. Papir je debeo, hrapav, grub, tamnobijele boje, s vodenim znakom evropskog porijekla. Pismo je nesh, na pojedinim mjestima vokaliziran. Pisan je nevještom rukom s mnogo grešaka. Ilmihal je promijenio više vlasnika i mjēsta stanovanja. Njihova imena zabilježena su na kraju rukopisa.

To su: Hasan Softić iz Radovja, neki Rizvić iz Palike, izvjesni Vuković iz Međurića, Salih Pašić Živić iz Kozica i Munla Ibrahim iz Okolišta. Na početnoj stranici rukopisa zabilježeno je uputstvo na bosanskom jeziku o tome kako postupati s mrtvacem. Ovaj tekst dodan je naknadno što se može zaključiti po grafiji koja se razlikuje od one kojom je pisan Ilmihal. Potom slijedi dova za zaštitu na arapskom jeziku, te Tundžina-salavat na narednoj stranici. Na kraju teksta Tundžina-salavata zabilježena je 1253. h. g./ 1837/38. godina. Ista godina zabilježena je na kraju Ilmihala. Kemura primjećuje da je rukopis veoma nečitak, a cijelo djelo pisano je s takvim gramatičkim greškama pri pisanju i tako slabim znanjem iz arapskog pisma da se tekst ne može ozbiljno uzimati kao osnov na kojem bi se gradila neka karakteristična ili generalna pravila o alhamijado pismu”, piše Duranović.

Drugi primjerak Ilmihala u Gazijinoj biblioteci dio je zbirke rukopisa koju je biblioteci poklonio Osman Asaf Sokolović. “Prvo djelo u zbirci je Ilhamijin Ilmihal, koji obuhvata 22 stranice od 1b-21b. Na prvoj stranici Ilmihala iznad Bismile naknadno je dopisan naslov Ilmihal Busnevi. Tekst je najvećim dijelom vokaliziran i čitak. (…) Uz četiri sačuvana primjerka Ilhamijinog Ilmihala, poznati su nam neki podaci i o petom rukopisu koji još uvijek nije pronađen. Nadamo se da će i ovaj rukopis ugledati svjetlo dana i biti na raspolaganju istraživačima, pogotovo ako se zna da je to za sada jedini poznati rukopis Ilmihala prepisan u vrijeme dok je autor još uvijek bio živ.

U tekstu Ahmed Karahodža (Abdulvehab), objavljenom u Gajretu 1934. godine, Osman Asaf Sokolović piše kako je 1933. godine Glavni odbor ‘Gajreta’ uputio dopis svim pododborima da rade na sakupljanju važnijih dokumenata iz naše prošlosti. Između ostalih, na ovu akciju odazvao se kadija Derviš-ef. Buturović, koji je sabrao nekoliko interesantnih dokumenata. Među njima je bio rukopis veličine 22 x 15 cm koji je sadržavao: Sarf (Gramatiku arapskog jezika), Bosna-lugati (Bosansko-turski rječnik) s razgovorima na 18 stranica i nepotpun Ilmihal na našem jeziku od Žepčaka hadži Abdulvehhaba (34 stranice). Sve tri knjige prepisao je Ibrahim, sin Fazlin, u Fojnici 1218. h. g., odnosno 1803/04. godine. Dakle, ovaj rukopis nastao je u Fojnici, koju je u to doba sigurno posjećivao Abdulvehhab Ilhamija. Prijepis rukopisa najvjerovatnije je nastao na osnovu originala ili neke od prvih kopija originala. Na osnovu ovog rukopisa također znamo da je Ilhamija svoj Ilmihal napisao krajem XVIII ili neposredno početkom XIX stoljeća”, ističe Duranović.

NEKE SPECIFIČNOSTI ILHAMIJINOG “ILMIHALA”

Pogledamo li strukturu tradicionalnih ilmihala, piše Duranović, vidjet ćemo da oni, uz manja autorska odstupanja, slijede isti obrazac. Na početku se uvijek prvo govori o imanskim šartima, odnosno imanu (vjerovanju), zatim o islamskim šartima, tj. islamu (prakticiranju vjere) i na kraju svakog ilmihala upućuju se savjeti o lijepom ponašanju (etici), odnosno ihsanu. Abdulvehab Ilhamija Žepčak u svom je Ilmihalu slijedio uspostavljeni obrazac. Poštujući strukturu većine ilmihala, on u prvom poglavlju navodi i objašnjava pedeset i četiri farza koja svaki vjernik treba znati kako bi se spasio od džehennemske vatre.“

Tako je, naime, kako kaže Ilhamija, najlakše naučiti osnovne istine vjere i obavezne propise islama bez kojih se neka osoba ne može smatrati muslimanom. Shodno tradicionalnoj metodologiji, koja se u našim krajevima održala do kraja XX stoljeća, Ilhamija pedeset i četiri farza obrađuje bez referiranja na Kur'an ili Sunnet”, piše Duranović, ističući da je to odraz nekritičkog duha koji je podrazumijevao da se vjerske istine uče napamet, bez dubokog promišljanja o njima. Međutim, upravo je ilmihal, kao osnovni stepen vjeronaučnog znanja, forma od koje ni u Ilhamijinom vremenu, a ni danas, nije traženo kritičko promišljanje, već iznošenje osnovnih temelja vjerovanja.

Kao i drugi autori tradicionalnih vjeronaučnih udžbenika u Bosni i Hercegovini, i Ilhamija ne prešućuje da pripada hanefijskoj školi u fikhu i maturidijskom u akaidu. Ipak, njegov je Ilmihal specifičan, a ta se specifičnost ogleda i u načinu razumijevanja i interpretiranja imanskih šarta. “Interesantan je Ilhamijin pristup kod nabrajanja imanskih šarta. Naime, u savremenim ilmihalima uobičajeno je da se djeca u mektebu poučavaju vjerskim istinama riječima: Ja vjerujem u Boga, u Božije meleke, u Božije kitabe itd. Osoba se na taj način poučava da postoji Bog, Njegovi meleci, Njegovi poslanici itd. Za Ilhamiju je, s druge strane, postojanje Boga, meleka i poslanika neupitno, pa on, nabrajajući imanske šarte, piše da je dužnost svakog vjernika: ‘Bogu vjerovat, melećima vjerovat, ćitābima vjerovat, Pejgamberu vjerovat…’, čime se značajno mijenja pozicija osobe koja se poučava od one koja tek uči da postoji Bog, objave i poslanici, do osobe koja vjeruje da je sve što je od Boga i Božijih poslanika istina”, ističe Duranović.

Nakon nabrajanja obaveznih vjerskih propisa, Ilhamija u drugom poglavlju govori o tri sifata ili svojstva koja karakteriziraju islamsko vjerovanje u meleke, objave, Kur'an, poslanike, Muhammeda, a. s., Kijametski dan i sudbinu. Treće poglavlje sadrži ukupno 162 savjeta o džennetskim uživanjima i načinima njihovog dosezanja, džehennemskim strahotama i načinima njihovog izbjegavanja, pobožnosti, lijepom ponašanju, sustezanju od prolaznih užitaka ovog svijeta, izboru bračnog druga, poštovanju roditelja i vjerskih učenjaka, važnosti znanja i pokuđenosti neznanja, dovi…

“Nakon što je iz raznih oblasti vjerskog i svakodnevnog života obradio po tri korisna savjeta, Ilhamija u četvrtom poglavlju nastavlja u sličnim ritmu, ali sada savjete ne dijeli lično već ih kroz formu: “I ja troje najvolim…” pripisuje Muhammedu, a. s., četverici pravednih halifa, članovima Poslanikove, a. s., porodice, i poznatim melecima: Mikailu, Israfilu, Azrailu i Džebrailu, te Uzvišenom Bogu, dž. š. Ilhamija poglavlje završava navodeći troje koje on najviše voli”, objašnjava Duranović.

U petom poglavlju Ilhamija kroz poučnu Hikaju o četiri hedije smrti, i danas veoma popularnoj u usmenoj tradiciji Bošnjaka, čitaoca podsjeća na neminovnost okončanja ovozemaljskog života. Dodatak Ilmihalu mudri su savjeti Ilhamijinog muderrisa Karahodže o četiri kajanja, koja je Ilhamija očito zabilježio kako bi odao počast svom učitelju. Na kraju knjige Ilhamija govori o vrijednosti Ilmihala i podsjeća one koji ga budu čitali i učili po njemu da se mole za oprost njegovih grijeha. Specifičnost ovog Ilmihala, pored pristupa vjeronaučnom znanju, svakako je i bosanski jezik. Ovaj će Ilmihal, stoga, biti zanimljiv ne samo vjerskim službenicima i poštovaocima Ilhamijinog nasljedstva već i antropolozima i lingvistima koje zanima upotreba bosanskog jezika s kraja 18. i početka 19. stoljeća.

“ILMIHAL” USKORO U ŠTAMPI

“Na osnovu navedenog, može se konstatovati da Ilhamijin Ilmihal nije pisan formom pitanje – odgovor, uobičajenom za žanr alhamijado vjeronaučnih udžbenika, niti nudi dovoljno informacija potrebnih za izvršavanje osnovnih vjerskih dužnosti, kao što je to, recimo, slučaj s Huminim ili Ramićevim ilmihalima. Sadržaj Ilmihala otkriva stvarnu svrhu zbog koje je napisan i publiku kojoj je namijenjen. Ilhamijin osnovni cilj jeste da pouči svoje sunarodnjake koji ne znaju turski ili arapski jezik temeljnim istinama vjere, a potom da im očinskim savjetom omili vjeru, podstakne na učenje i djelovanje i upozori na štetne i negativne pojave koje bi ih mogle odvesti u propast. To je cjeloživotno znanje koje Ilhamija ne nudi samo maloljetnim polaznicima mekteba, čini se njima najmanje, već je namijenjeno omladini i starijim generacijama”, zaključuje Duranović.

Stoga je Medžlis IZ Žepče odlučio publicirati Ilhamijin Ilmihal, a prema riječima glavnog imama Džafera ef. Gračića, Ilmihal bi trebao biti štampan u narednih mjesec dana. U razgovoru za Stav Gračić je istaknuo da je Ilhamija u širem sloju društva poznat po svojoj čuvenoj pjesmi Čudan zeman nastade, a da su druga njegova djela ostala u sjeni. “Moja želja je bila da Ilhami‑babu promoviramo kao naš, žepački brend. Preko Elvira Duranovića sam saznao da u Gazi Husrev-begovoj biblioteci postoje primjerci Ilhamijinog Ilmihala, i tako smo došli na ideju da to štampamo. Dakle, Medžlis Žepče će biti izdavač Ilmihala. Mi već imamo manifestaciju ‘Ilhamijini dani’ i ponosimo se što baštinimo sjećanje na ovog znamenitog velikana. Publiciranje Ilmihala također smatramo činom afirmiranja nasljedstva ovog velikana, a time ćemo i mnogim Žepčacima otkriti Ilhamiju i njegovog djelo”, kaže Gračić.

Tokom pripreme za štampanje, Gračić je saznao za drugo Ilhamijino prozno djelo, pisano na turskom jeziku, te je u razgovoru za naš časopis otkrio da i to planira prevesti i publicirati u izdanju Medžlisa Žepče. “Ja sam oduvijek bio fasciniran Ilhamijom i njegovim djelom. Radi se o velikanu koji je uspio objediniti šerijatsku i tarikatsku naobrazbu, djelovati i kao hatib, i kao profesor u medresi, i kao sufija. Po mom mišljenju, to su istinske sufije, to su naši vjerski klasici. Ilhamija je bio izuzetno vezan za svoj narod, razmišljao je o njegovim potrebama i načinu prakticiranja vjere u uvjetima u kojima je živio. Čini mi se da je on društvo razumijevao poput reformista koji su došli kasnije, nakon njega, a koji su isticali da Bog neće pitati nas kako su ashabi čitali Kur'an, već kako smo to mi činili”, poručuje Gračić.

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!