Ilahije između tekije i kafane

Ilahija od svog nastanka u 13. stoljeću do danas predstavlja najrasprostranjeniju orijentalno-islamsku formu iskazivanja ljubavi prema Bogu. Njenim začetnikom smatra se Ašik Junus, kojeg ujedno opisuju i kao najvećeg pisca ilahija. Postoji i mišljenje da su ilahije u nastanku s Ašikom Junusom bile na svom vrhuncu i da su nakon njegovog preseljenja u neprestanoj silaznoj putanji. Ako je ovo tačno, onda je vrijeme u kojem živimo najmanje pogodno za ilahije

Ilahije i kaside dvije su forme u kojima se stoljećima očitovao muslimanski lirski genij. Važne teme duhovnog života, od historijske predaje preko zaljubljenosti i molitve, sve do opisa čežnje Ašika (Zaljubljenika) za Mašukom (Voljenim), svoj najbolji izraz našle su u tekstovima ilahija i kasida, ispisanih na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. U tekstu “Uvodne napomene o književnom aspektu ilahije interpretirane u Bosni i Hercegovini” Amina Šiljak‑Jesenković ističe da ove pobožne pjesme ni u kom slučaju ne možemo nazvati pjesmama o onostranom,“ stoga što sukladno općem konceptu islama kojeg se sufi bezrezervno pridržava pišući ovakvu poeziju, pitanja ovog i onog svijeta prepliću se, zapravo, i satvorena su jedna radi drugih“.

Iako su ilahije i kaside dvije različite forme pristupa svijetu, jasno razgraničene temama i strukturom, naziv ilahija ustalio se u bošnjačkoj tradiciji kao zajednički nazivnik za obje forme. Nažalost, nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, ilahijom su se počele nazivati i neke druge forme, poput popularnih pjesama, tehnoritmova i komercijalnih tekstova o ničemu. Tako se ilahijom naziva sve ono što ilahija nije i ne može biti.

Autentične ilahije uče se u tekijama

Riječ “ilahija” arapskog je porijekla. “Ilah“ je “Bog” pa ilahija u doslovnom prijevodu znači „božanski, Božiji, posvećen Bogu“. Ilahija tematski podsjeća na munadžat (odu Bogu) ili tevhid (pjesmu o Božijoj Jednosti). Sastoji se od tri do sedam četverostihova, najčešće napisanih u osmercu ili jedanaestercu. Odlika je ilahije da se autor obavezno potpiše u posljednjoj strofi pa ta strofa nosi naziv šah-bejtom ili tadž-bejtom. Izvrstan su primjer ilahije Ašika Junusa i Selima Samija, koji su se obavezno potpisivali u posljednjem distihu. Važno je naglasiti da se ilahije izvorno vežu za tekijske halke, u kojima su i nastajali najbolji tekstovi pobožnih pjesama. Čak se i sintagma “derviška ilahija” može smatrati tautologijom, jer, u biti, i nema drugih ilahija osim derviških. Ova tvrdnja ne proističe samo iz činjenice da su ilahije nastajale u tekijskim krugovima već i zbog toga što se tekstovi ilahija govore s pozicije tarikata, mearifeta i hakikata – onih dimenzija postojanja i doživljaja svijeta kojima se odavno bave isključivo derviši.

Prvim i najvećim piscem ilahija smatra se Junus Emre ili Ašik Junus iz 13. stoljeća i ujedno jednim od najčuvenijih turskih pjesnika svih vremena. Na anadolskom dijalektu turskog jezika, koji se smatra najčišćim i najljepšim, napisao je nekoliko hiljada ilahija. Prema jednoj predaji, Ašik Junus doživio je džezbu – ushićenje i zabezeknutost Njegovom veličinom – i tokom trajanja tog duhovnog iskustva učio je neprestano ilahije. Učenje je trajalo danima. Srećom, njegovi su derviši bilježili riječi svog učitelja pa je dobar dio njegovog opusa sačuvan. Ašik Junus bio je savremenik Mevlane Dželaluddina Rumija, na čije insistiranje predočava i daje na uvid bogati književni opus. Njegove ilahije i kaside prepjevane su na mnoge jezike i danas se čuvaju i uče u tekijama širom svijeta.

Ipak, Ašik Junus nije jedini pisac ilahija. Teško je i nabrojati imena tarikatskih velikana koji su, nadahnuti, pisali ilahije. Neki su od najznamenitijih Zikri, Hudai, Kitabi, Nuri Džemali, Kalenderi, Rifai, a od bošnjačkih autora Ilhamija, Kaimija, Sirrija Sikirić, Mehmed Mejlija Sarajlija, Omer ef. Paloš… Šiljak-Jesenković primjećuje da su ilahije, sukladno tarikatu njihovog autora, nazivane različitim imenima. Pobožna pjesma kod mevlevija naziva se ajin, kod bektašija nefes, kod gulšenija tapug, kod halvetija durak, kod alevija deme, kod jesevija hikmet, dok je ostali tarikati nazivaju džumhur ili zajedničkim imenom ilahi.

Ilahije su najčešće usmeno pamćene i prenošene s jedne generacije na drugu pa je od njihovog nastanka do danas nastao veliki broj varijanti jednog teksta. U Bosni su ilahije prepisivane u zbirke ili medžmue, o čemu svjedoče podaci u Katalogu rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu iz lijepe književnosti, iz kojih se vidi da je u Bosni postojala rasprostranjena praksa bilježenja i prikupljanja ilahija na arapskom, turskom, perzijskom, albanskom i bosanskom jeziku.

Ilahija nije pisana za koncerte

Ilahija pripada području strogog muzičkog obrazovanja i uči se po pravilima određenih melodija, tj. mekama. Oni su razvijani od 12/13. stoljeća, od pojave hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija, kada je postojalo dvanaest poznatih mekama, pa do 14. stoljeća kada ih je bilo četrdeset, zatim 19. stoljeća kada ih je bilo devedeset i šest i na koncu 20. stoljeća kada mekama i podmekana ilahija ima preko stotinu. No, svedemo li temeljnih dvanaest mekama na njihove izvorne korijene, dobivamo tri: rast, ušak i saba, čija je melodijska pravila morao poznavati učač ilahije. Tri osnovna mekama bila su dovoljna da svaki tekst ilahije bude učen i prepoznat kao jasno određena forma teksta. I to je jedna od razlika između ilahije i kaside. Dok su ilahije učene po zadatim melodijama, učačima kaside bilo je ostavljeno na volju da uče kako žele. I mevlud, kao podvrsta kaside, nema određenu melodiju, već njegova izvedba ponajviše ovisi o glasovnim sposobnostima učača i njegovog osjećaja za melodiju.

Zbog definiranih melodija, ali i zbog samih tekstova koji su manifestacija čežnje za Voljenim, kod slušaoca se nije mogla pojaviti upitanost o vrsti teksta kojeg sluša. Znalo se da se uči ilahija. Kako su se s vremenom rasplinule klasične melodije, tako su dezintegrirani i tradicionalni motivi i ideje ilahija, u toj mjeri da im danas legitimitet daje izvođenje na koncertima ilahija i kasida. Koncerti duhovne muzike koreografijom, scenskim nastupom, dimnim zavjesama i električnim gitarama, neodoljivo podsjećaju na koncert Bijelog dugmeta ili Dine Merlina. Jedina je razlika što Merlin na svoj koncert ne dovede toliko estradnih zvijezda koliko ih dođe na koncert ilahija i kasida. Kompletna sazviježđa. Ilahije se, ako se strogo držimo njene tradicije i kanona, i ne bi smjele izvoditi u koncertnom obliku. Ilahija i nastaje u osami, kao lirska intonacija Apsolutne Istine, i tradicionalno se uči ili u osami ili u halkama derviša zagledanih u horizonte spoznaje. Upravo zbog toga, krajnje neprihvatljivo zvuči sintagma “koncert ilahija“.

Kad procvatu behari

Upravo su tradicionalne ilahije svojevrsna pobuna protiv dunjalučkog spektakla, pobuna protiv mnoštva, a oda Božijoj Jednosti. Naravno, ne treba očekivati da je iskustvo ilahije jednog derviša iz 14. stoljeća slično iskustvu savremenog muslimana. Ipak, treba istaći da to iskustvo nije nužno da bi ilahija izrekla neke od najvećih vjerskih istina, da bi podsjetila na Boga, a ne vodila njegovom zaboravu. Ako i zanemarimo derviške ilahije, kao autentičan poetski izraz ljubavi prema Stvoritelju, i analiziramo samo one ilahije napisane u posljednjih tridesetak godina, bit će nam jasno da sve savremene ilahije nikako ne smijemo svrstavati u isti koš. Neke su od njih svjetlosnim godinama udaljene od izvornih nota suptilne sufijske tradicije, dok su druge napisane tako pažljivo da slušalac opravdano pomisli kako je Ašik Junus njihov autor.

Jedna je od takvih ilahija „Kad procvatu behari“ Šabana Gadže. Oslanjajući se na već izgrađenu tradiciju tesavvufskih simbola, Gadžo je uspio napisati istinsko remek-djelo poetskog sklada, ilahiju koja bi se mogla interpretirati na stotinama stranica, a da se pritom ne iscrpi njen značenjski potencijal. To i jeste odlika najboljih ilahija i poezije općenito, da se na minimalnom prostoru ispiše maksimum estetske informacije, da se naznače beskonačni tragovi mogućih asocijacija i bezvremenih Istina.

Insan je makrokosmos

Poetski jezik natopljen je značenjima i asocijativnim sklopovima pa se konačno značenje nikada ne može u potpunosti odrediti. U nastavku ćemo u kratkim naznakama interpretirati jednu strofu ilahije „Kad procvatu behari“, tek toliko da razlučimo ilahije koje su u sazvučju s klasičnim tarikatskim tekstovima od onih koje nemaju nikakvih dodirnih tačaka s izvornom duhovnošću.

Druga strofa ilahije „Kad procvatu behari“ glasi:

 

Ovo nebo nad nama

Sjena je od zastora

Sedam kata nebesa

Usred naših je prsa

Strofa počinje ukazivanjem na nebeski svod “nad nama”. Riječi “iznad” i “ispod” prostorne su metafore kojima se određuje odnos između dvaju polova, ali ne samo u svrhu prostornog pozicioniranja već i u kvalitativnom smislu. “Nebo” nad nama samo je po sebi metafora uzvišenosti i nedostižnosti, metafora tajanstva. Prema nebu se okreću dlanovi tokom učenja dove, čime se potcrtava razlika između onih koji traže i Onog od kojeg se traži pa ovaj distih ukazuje na sićušnost čovjekovu naspram veličajnosti nebeskog svoda. Ipak, i takvo nebo nije zastor prema Allahu, dž.š., već je tek sjena zastora, što nas dovodi do suštinskog pitanja: kakva je Njegova veličina ako je nebeski svod sjena Njegovog zastora?

Druga dva stiha još su više obremenjena značenjima. Nakon što je preciznom pjesničkom slikom predočio nedostižnost nebeskog svoda, prvog od sedam stvorenih nebesa, autor iznevjerava horizonte čitaočevih / slušaočevih očekivanja i insana iznenadno uzvisuje iznad svih sedam nebesa. Koliko god distih sedam kata nebesa usred naših je prsa bio pjesnički efektan, on je i itekako utemeljen u svetim tekstovima islama. U jednoj hadisi-kudsijji – što je govor od Allaha, dž.š., kojeg Poslanik, a.s., prenosi – Allah, dž.š, kaže: “Ne obuhvataju me ni nebesa ni zemlja. Može me obuhvatiti samo srce vjernika.” Spomenuti distih nije puka pjesnička slika, već je vječna dinska istina. Pritom su prsa metonimija srca o kojem se govori u hadisi-kudsijji. To znači da je sve stvoreno mikrokosmos, a da je insan, krunsko Božije stvorenje, makrokosmos.

Dalje, strofa u cjelini – od spomena neba kao sjene zastora do istine o Insanu koji obuhvata svih sedam stvorenih nebesa – upućuje na to da su zastori prema Stvoritelju, ustvari, u nama samima, a ne u izvanjskom svijetu. Muhammedov, a.s., hadis potvrda je rečenog: “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.” Iako je na prvi pogled deskriptivna, ilahija je „Kad procvatu behari“ i didaktična, jer poučava slušaoca da treba razgrnuti zastore u svom srcu, a ne u pojavnoj stvarnosti, poučava da smo sami sebi zastor.

Ilahija o nemirnoj srni

Iako je ilahija u svojoj izvornoj definiciji pjesma posvećena Bogu kojom se veliča Njegova Jednost i prenose vječne poruke islama, posljednjih nekoliko godina prisutan je trend da se ilahije posvećuju ama baš svemu, samo ne Bogu. Takve tekstove interpretiraju upravo oni horovi koji su i najzastupljeniji na medijskoj sceni, poput “Arabeski” i “Gazija”. Duhovnu muziku danas presudno određuju stihoklepi nazvani ilahijama. Primjer “ilahije” „Džennetska hurija“ nije potrebno naročito objašnjavati:

Zvijezdom kitiš uvojke, svoje, plave,

Nježna poput zelene, vlati trave,
Čedna si k’o pahulja, malena, bijela.

Pogled svoj sakrivaš, kao srna nemirna,
Džennetska si hurija, sa osmjehom na usnama.

Možemo li svaku pjesmu nazvati ilahijom ukoliko se u njoj spominju hurije, Džennet, džamija, zelene vlati trave? Friedrich Schiller i Heinrich Heine, Aleksa Šantić i Branislav Nušić pisali su o džamijama, hurijama i Džennetu, ali njihove pjesme niko ne naziva ilahijama. O vlatima trave pisao je i Walta Whitmana pa ga niko ne svrstava u pisce ilahija. Je li moguće da se tekstovi poput spomenutog nazivaju ilahijama? Na oficijelnoj internet-stranici hora “Gazija” piše: “Džennetska hurija je nedostajuća karika koja je svojom originalnošću iskazivanja duhovne dimenzije ljudskog bića obogatila vrlo prisutni mozaik ilahija i kasida na plavetnom nebu koje se podjednako osmjehuje svim Bošnjacima u domovini, širom svijeta i drugim ljubiteljima žanra duhovne pjesme i muzike.”

Nije tačno da pjesma „Džennetska hurija“ na originalan način iskazuje duhovnu dimenziju ljudskog bića, kao što se tvrdi na stranici hora “Gazija”. Štaviše, duhovna je dimenzija zanemarena u korist mesarsko-anatomskih i tjelesnih opisa žene, jer ova pjesma podsjeća na ženu, ne na Boga. Stoga o „Džennetskoj huriji“ i sličnim modernim projektima u najboljem slučaju možemo govoriti kao o pristojnoj kafanskoj muzici, beskrajno udaljenoj od tradicionalnih ilahija. A ne mogu biti jednaki kakofonija modernih muzičkih instrumenata i melodija neya dok svira harmoniju svemira.

PROČITAJTE I...

U augustu 1966. godine održali su posljednji koncert u Candlestick parku u San Franciscu, spremali su se da naredne krenu na turneju po Njemačkoj i Japanu, ali su je otkazali zbog prijetnji uzrokovanih čuvenom Lennonovom izjavom “da su popularniji od Isusa Krista”. I onda je pala odluka inicirana idejama Paula McCartneyja, da snime ploču koja će biti pokretač novih ideja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!