Igmanski marš kao nostalgičarsko-folklorni cirkus

Iako minorna taktička operacija, ovaj je pokret nakon Drugog svjetskog rata postao predmetom mitologiziranja. Komunistima su trebali simboli pa su iznuđeni manevar odstupanja projicirali kao nešto ravno Maovom Velikom maršu. Tako je danas i među dijelom bošnjačkih povjesničara i publicista prisutna sklonost da se posljednji rat i Armija RBiH tretiraju po modelu partizanštine, kroz nekritičke hvalospjeve

Početkom 1942. godine, njemački okupator, uz podršku italijanskog saveznika i oružništva marionetske NDH, preduzeo je opsežnu protivgerilsku operaciju “Jugoistočna Hrvatska”. Ova operacija, koja je trajala od 15. do 23. januara, zajedno s operacijom “Ozren”, izvedenom od 26. januara do 4. februara, u historiografiji Jugoslavije označena je imenom Druga neprijateljska ofanziva. Cilj njemačkog poduhvata bio je uništenje ustaničkih snaga na prostoru između Sarajeva, Doboja, Tuzle, Zvornika i Višegrada.

Obje operacije okončane su taktičkom pobjedom okupatorsko-kvislinških snaga, te osipanjem i povlačenjem partizanskih jedinica, ali glavni cilj – pacifikacija područja – nije postignut i njemačko je zapovjedništvo već u aprilu 1942. godine bilo prinuđeno preduzeti novi poduhvat, Treću neprijateljsku ofanzivu, u Istočnoj Bosni. Uprkos naknadnoj komunističkoj mitologizaciji, činjenica je da ustaničke snage u toj fazi rata nisu bile ozbiljna borbena snaga – nedostajali su im naoružanje, oprema i obuka te čvrsta organizaciona i zapovjedna struktura.

Ustaničke snage, koje su na početku operacije imale oko 8.000 partizana i 20.000 labavo organiziranih četnika, u toj fazi rata još u polusavezništvu, sastojale su se od Prve proleterske brigade i većeg broja teritorijalnih odreda. No, četničke su se jedinice na samom početku opredijelile za pasivno držanje i uglavnom su iskazale lojalnost njemačkim snagama, nastojeći očuvati svoju vatrenu moć koja im je bila potrebna za zaštitu srpskog življa od ustaša i za čišćenje teritorije od nesrpskog stanovništva.

Po okončanju operacije “Jugoistočna Hrvatska”, Prva proleterska brigada pod vodstvom Koče Popovića imala je zadatak izvući se iz rejona Sarajeva ka Trnovu i dalje ka Foči. Štab brigade, koja je u prethodnim borbama pretrpjela znatne gubitke, odlučio je da ovaj pokret izvede preko Igmana, smatrajući da je zima manji neprijatelj od Nijemaca i ustaša. Prelazak planine počeo je dva sata prije ponoći 27. januara, a završio sutradan u 11 sati, kada je brigada stigla u Presjenicu kod Trnova. Noć je bila izuzetno hladna, temperatura se po partizanskim izvorima spuštala i do minus 40o C, a brigada nije raspolagala zimskom opremom, pa je ovaj poduhvat plaćen cijenom od 172 promrzla borca – četvrtinom sastava koji je krenuo na marš.

Manipulacija poviješću

Iako iz vojnog aspekta minorna taktička operacija, ovaj je pokret nakon Drugog svjetskog rata postao predmetom mitologiziranja. Takva manipulacija poviješću nije neshvatljiva – komunistima su trebali simboli, pa su iznuđeni manevar odstupanja projicirali kroz ideološku prizmu kao nešto ravno Maovom Velikom maršu tokom građanskog rata u Kini. Iz ugla Josipa Broza Tita i komunističkih vlasti takvo poređenje nije bilo posve neosnovano. Mao je na svoj marš u oktobru 1934. godine poveo 86.000 ljudi, a nakon godinu, iz njega je izveo samo 7.000 boraca. I uz takvo osipanje vojne sile, Veliki marš označio je početak Maovog uspona na vlast, jer je sačuvao jezgru oko koje će izrasti kineska Crvena armija. Tako je i Broz mogao posmatrati Igmanski marš kao uspjeh, jer je njegova pretorijanska garda, i tada jedina jedinica na čiju je lojalnost mogao računati, izbjegla uništenje i postala je jezgra armije koja je na kraju rata imala 800.000 ljudi.

Sljedbenici Brozovog lika i djela i različito motivirani jugonostalgičari nastavili su obilježavati obljetnicu Igmanskog marša sve do danas. Pa se u januaru na igmanskom Velikom Polju okupe ljudi iz BiH i drugih država nastalih raspadom Jugoslavije radi obilježavanja godišnjice marša.

U činu obilježavanja nekog događaja iz antifašističke borbe ne smije ništa biti sporno. Uostalom, krvavi raspad ideološkog okvira koji su komunisti nametnuli imao je za posljedicu i raznovrsne ideološke devijacije, plod dugo potiskivanih frustracija. Zato se danas diljem nekadašnje Jugoslavije slave i događaji koji bi u normalnim uvjetima trebali biti razlog za stid, pa je već to dovoljan argument u odbranu obilježavanja Igmanskog marša i sličnih događaja.

No da stvari ne budu sasvim jednostavne, potrudili su se oni što slavljenju događaja iz partizanske i komunističke povijesti pridodaju naknadno i ideološki konstruirane dimenzije, pritom koristeći te konstrukcije kao argumentaciju u obračunu s današnjicom i njenim iskušenjima. Stanje u Bosni i Hercegovini, koja još osjeća bol ratnih ožiljaka i svladava prepreke na putu ka posve modernom društvu, pritom se mučeći s iskušenjima nemilosrdne tranzicije, rovito je, pa je logično da će se uvijek pronaći oni koji će u jeftinom populizmu o zlatnom dobu jugoslavenskog Perikla pronaći ventil za svoje frustracije.

Umjesto toga, ovoj zemlji i njenim stanovnicima prijeko je potreban neostrašćen i znanstveno utemeljen pogled na Drugi svjetski rat. A da bi se to ostvarilo, nije nužno posezati za opskurnim izvorima koji su se s komunizmom i partizanštinom obračunavali iz pozicije ustaštva i četništva. Dovoljno je odbaciti političke i ideološke uvjetovanosti i činjenice posmatrati onakve kakve jesu.

Takav pogled pomoći će da se odgovori na pitanje zašto su komunisti forsirali obilježavanje događaja koji su, i u najblagonaklonijoj interpretaciji, bili porazi i naknadno ih pretvarali u veličanstvene pobjede? I zašto s istim žarom nisu obilježavali nesumnjive vojne uspjehe, poput Mostarske ili Kninske operacije?

Igman se prelazio i 1992.

Ako Igmanski marš i taj period rata pogledamo bez ideološkog filtera, vidjet ćemo da tada partizani još nisu bila homogena vojna snaga. To potvrđuje i naziv najvišeg komandnog tijela koje se od januara do novembra 1942. godine zove Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije. Tek su nakon rata, zahvatima kroz historiografiju, kulturu i prosvjetu, različiti elementi, od kojih su neki tokom rata mijenjali stranu, objedinjeni u jedinstvenu oružanu silu. Najbolji primjer za to jeste Zenički partizanski odred, u kojem je juna 1942. godine član partije Golub Mitrović izveo četnički puč i nakon likvidacije dotadašnjeg rukovodstva preveo čitav odred pod zapovjedništvo Ravne gore, a s ustašama potpisao sporazum o nenapadanju. Dio boraca tog odreda krajem rata vratio se pokajnički pod petokraku.

Partizanski izvori navode da je u Drugoj neprijateljskoj ofanzivi njemački okupator angažirao 33.000 vojnika. Prihvatanje tog broja značilo bi da je odnos snaga na terenu bio 1:4, do čak 1:6 u korist okupatora, pa bi tako i taktički porazi mogli biti prikazani kao pobjede. Situacija na terenu bila je, međutim, malo drugačija: ako bi se računao odnos samo borbenih, manevarskih elemenata, okupatorsko-kvislinška prednost nije bila toliko izražena. To, naravno, ne mijenja prirodu akcije, niti nudi bilo kakvu apologetiku za okupatore i kvislinge, ali pokazuje sklonost komunističke ideologije poigravanju brojevima i reinterpretiranju činjenica.

Tako je danas i među dijelom bošnjačkih povjesničara i publicista prisutna sklonost da se posljednji rat i Armija RBiH tretiraju po modelu partizanštine, kroz nekritičke hvalospjeve i bespotrebna prenaglašavanja, poput onog o pobjedi nad četvrtom vojnom silom Evrope, što je najobičnija floskula. Takav pristup nije samo bespotreban, on je i opasan, jer zamagljuje pogled na stvarne događaje i reducira mogućnost da buduće generacije saznaju šta se doista zbivalo tokom rata, dovodeći ih u poziciju da se muče s pitanjima s kojima se mi danas mučimo kada je posrijedi Drugi svjetski rat. Taj model partizanštine, obilježen pretjerivanjima, populizmom i demagogijom, iz vida počesto gubi suštinu – činjenicu da je i Armija RBiH antifašistička vojska.

Oni koji kao glavni argument nude svoje uvjerenje da postoji znak ekskluzivne jednakosti između antifašizma i komunizma, sami se diskvalificiraju kao ozbiljni sudionici u bilo kakvoj raspravi. Istovremeno zanemaruju to da je Broz u početnoj fazi rata koketirao s onim opcijama koje su naknadno proglašavane fašističkim. Treba se čuvati olahkog suđenja načinu na koji je Broz vodio politiku i provodio strategiju u prvoj polovini rata. To je pitanje koje u prvom redu valja prepustiti znanstvenicima.

Na kraju, ponavljajući stav da je prihvatljivo obilježavati godišnjicu Igmanskog marša, ali ne kao nostalgičarsko-folklorni cirkus, već bi to valjalo činiti putem naučnih simpozijuma radi dolaženja do povijesne istine, podsjetit ćemo se i na činjenicu da je Igmanski marš izvelo 700 boraca i da je trajao samo jednu noć, a da je tokom proteklog rata ova planina tri godine bila poprište. Igmanom su za tri ratna januara prošle hiljade boraca, što je presudno utjecalo na odbranu Sarajeva i Goražda.

 

 

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Komunists 29.01.2017.

    Svaka čast tim borcima koji su izveli taj podvig. Preci autora ovog članka sigurno nisu bili učesnici ovog podviga, čistili su cipele ustašama.

    Odgovori
  • sead jeleč 01.02.2017.

    A zašto ne nazvati nostagičarsko-folklornim maršem -hod uoči 11. jula u Istočnoj Bosni. Revizionizam i cinizam Elisa B. prevršio je svaku mjeru. Elis pokušava da blati Tita i partizane sa pozicija onog Zlatana iz RH, što nas osramoti pred svijetom kao Bošnjake. Izvinjavam se , on je pak Hrvat islamske vjeroispovijesti.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!