Ideja ZAVNOBiH-a nadživjela je svoje negatore

Bosna i Hercegovina i njeni narodi nadživjeli su nacizam i fašizam, ustaške i četničke koljače, pa i polustoljetno komunističko jednoumlje, ne treba sumnjati da će, uz uvažavanje duha i poruka ZAVNOBiH-a, nadživjeti i one koji bi da na scenu vrate ideje ksenofobije, šovinizma i nacionalnog ekskluziviteta

Obilježavanje 25. novembra kao dana kada je u slobodnom Mrkonjić-Gradu 1943. godine održano Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) nije, kao što neki žele vjerovati, po inerciji nastavljeno svetkovanje praznika socijalističke epohe, a još je manje pokušaj da se preotme i kao vlastiti legat uspostavi tuđe političko naslijeđe. Naprotiv, riječ je o izrazu svijesti o povijesnoj i državno-pravnoj tradiciji Bosne i Hercegovine te o iskazivanju stava da njena državnost počiva ne samo na povijesnom kontinuitetu već i na otporu totalitarizma i na ravnopravnosti naroda i građana, kao najuzvišenijim civilizacijskim tekovinama.

Bošnjaci i Hrvati imali su alternativu

Odnos prema ZAVNOBiH-u, kao povijesnom događaju i jednom od nosećih stupova bosanskohercegovačke države, nikada nije bio jednostavan, čak ni onda kada je stenjao pod teretom jednoumlja i njegovog zahtjeva za jednoznačnošću. Nesumnjivo je taj odnos bio najkompleksniji i najvećim iskušenjima izložen u trenutku formiranja ZAVNOBiH-a kao organa vlasti. Podsjetimo se kako je u tom času izgledala povijesna pozornica. Kraljevina Jugoslavija uništena je kao državno‑pravni subjekt i raskomadana između Sila osovine i njihovih trabanata. Bosna i Hercegovina, kojoj je još za vrijeme Kraljevine oduzeta cjelovitost i politička posebnost tako što je razdijeljena na banovine, u sastavu je Nezavisne Države Hrvatske, marionetske i kvislinške tvorevine koja oponaša grandomaniju svojih berlinskih i rimskih uzora. Na terenu se političke ideje ugibaju i preobražavaju pred pitanjem opstanka. Čak ni unutar Komunističke partije Jugoslavije ne postoji konsenzus o rješavanju pitanja Bosne i Hercegovine. S idejom bosanskohercegovačke autonomije i državnosti koketiraju i trguju i nacisti i komunisti, svako iz svojih razloga, a silovito joj se opiru rigidni nacionalni pokreti među Hrvatima i Srbima. Ne postoji dovoljno snažna i organizirana vojna sila koja na listi svojih prioritetnih ratnih ciljeva ima i restituciju bosanskohercegovačke državno-pravne zasebnosti i suvereniteta.

Ipak, među stanovništvom Bosne i Hercegovine, koje već duže od dvije godine stenje u vihoru rata, u kojem jedni na druge ne pucaju samo pripadnici različitih naroda već ponegdje i brat na brata, sve više stasava svijest da njemački nacizam nije ništa opasniji od ustaške i velikosrpske megalomanije i isključivosti, tačnije volje za zatiranjem drugog i drugačijeg, i da one ne smiju postati budućnost zemlje. Komunisti, u tom trenutku najagilnija politička snaga koja se bori protiv nacizma i fašizma, ipak shvataju da sami ne mogu ništa učiniti i pristaju na saradnju s ostalim političkim opcijama, poput Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke, koja je okupljala uglavnom Srbe zapadno od Drine i Dunava, a prije svega s bošnjačkom inteligencijom, koja je predstavljala neizostavnu komponentu u uspostavljanju ZAVNOBiH-a, jer je bez nje bilo nemoguće artikulirati ideju o Bosni i Hercegovini kao zajednici ravnopravnih naroda i građana.

Ako komunističko učešće – nesumnjivo značajno i u pogledu brojnosti i u pogledu organizacionih napora – u uspostavljanju ZAVNOBiH-a još i možemo promatrati kao sraz između iznuđene pragmatičnosti, odanosti idejama crvene Moskve i nemogućnosti kompromisa s najsnažnijim rivalima, ne postoji nijedan razlog da se na isti način tretira i učešće drugih elemenata, posebno bošnjačkih i hrvatskih. Činjenica da su oni imali alternativu, koja im je pružala mogućnost da koketiraju s fašističkim režimom NDH i koju su pojedini tadašnji intelektualci iskoristili, čini njihovo učešće u antifašističkom pokretu još značajnijim činom, pa čak i presudnim, jer, ponovimo, Bosna i Hercegovina ne bi bila moguća bez reprezentanta političke volje sva tri njena konstitutivna naroda. To što će poslije biti prevareni i što će njihov politički subjektivitet biti iskorišten za uvođenje jednopartijskog sistema i za odstranjivanje demokratije iz javnog života, ne može njima biti upisano u krivnju.

ZAVNOBiH i danas ima svoje protivnike

U Mrkonjić-Gradu restituirana Bosna i Hercegovina postala je jezgro buduće federalne Jugoslavije i najčvršći bastion zajedništva i ravnopravnosti, vjerovatno stoga što su se njeni stanovnici, više od onih iz susjednih republika, osvjedočili koliko užasavajući mogu biti rezultati političkog i etničkog ekskluzivizma. Potpuni slom osovinske mašinerije i Titova lukava politika pretvorili su Jugoslaviju u jednopartijsku državu i zamalo je uveli u sovjetski blok. S početkom socijalističke vladavine u BiH i u Jugoslaviji počinje i razdoblje novih iskušenja za povijesnu i društveno-političku percepciju ZAVNOBiH-a. Tito i njegova partijska vrhuška još tokom rata postaju svjesni značaja Bosne i Hercegovine – bilo kakav eksperiment s negiranjem njene državno-pravne posebnosti narušio bi odnos snaga na unutrašnjem planu i probudio ambicije unutar srpskih i hrvatskih nacionalnih programa, koji se, čak ni pripitomljeni komunizmom, nisu posve mogli riješiti hegemonističkih aspiracija. Poigravanje s Bosnom i Hercegovinom bilo bi na međunarodnom planu još opasnije po novonastalu socijalističku državu – ignoriranje međunarodnih sporazuma kojima je utvrđena i potvrđena državno-pravna zasebnost Bosne i Hercegovine otvorilo bi i mnoga druga pitanja, čije bi rješavanje moglo biti pogubno za Jugoslaviju. S druge strane, komunisti nisu bili spremni priznati da zasluge za utemeljenje moderne bosanskohercegovačke države ne pripadaju samo njima, zbog čega se pribjeglo retuširanju, a ponekad i falsificiranju povijesti, kako bi najširi slojevi društva neporecivo povjerovali u nepogrešivo vizionarstvo komunista pod Titovim vodstvom. Da je taj zahvat imao uspjeha, pokazuje i to što dan-danas postoji ne baš mali broj onih koji slijepo vjeruju u romantičarsko-ideološke predaje socijalističke epohe.

Takav idolopoklonički odnos spram ZAVNOBiH-a, čijim su uspostavljanjem komunisti podigli štit pred kritičkim i objektivnim preispitivanjem povijesnih činjenica, doveo je, nimalo paradoksalno, do zamagljivanja smisla i suštine poruka zasjedanja u Mrkonjić-Gradu. Cijena jednopartijskog monopoliziranja događaja koji je počivao na uvažavanju pluraliteta plaćena je u času raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine – formalni nasljednici i simpatizeri komunističke partije smatrali su da polažu isključivo pravo na legat ZAVNOBiH-a, čime su olakšali posao onim političkim i paradržavnim snagama koje su ustale protiv njegovih tekovina. Problem je dodatno usložnjen time što su se i među pobornicima političkog pluralizma našli oni koji su naivno povjerovali u komunističku prirodu zasjedanja u Mrkonjić-Gradu, pa su se prema tom dijelu povijesti odnosili kao i prema onim fenomenima komunističkog doba koji jesu odraz totalitarne svijesti i koje nesumnjivo treba kritizirati.

ZAVNOBiH i danas ima svoje protivnike koji bi da ga potisnu u zaborav ili barem podvrgnu revizionizmu umjesto kritičkoj revalorizaciji s ciljem boljeg razumijevanja. Među njima svakako prednjači Milorad Dodik, koji neće propustiti priliku da istakne kako je 25. novembar praznik “jednog vremena i jedne države koja više ne postoji”. Svoje istomišljenike Dodik nalazi i među desnim krilom hrvatske političke misli u Bosni i Hercegovini, a, nažalost, i među manjim dijelom Bošnjaka, koji još uvijek naivno vjeruju da je ZAVNOBiH komunistički performans i da kao takav treba biti odbačen. Među današnje protivnike ZAVNOBiH-a mogu se ubrojiti i samozvani antifašisti koji se po potrebi klate od ljevice do građanstva i natrag i koji ovaj komunistički događaj doživljavaju na način za koji bi dobili pohvalu u nekadašnjoj kumrovačkoj partijskoj školi. Avaj, to je način od kojeg koristi nemaju ni ZAVNOBiH ni Bosna i Hercegovina, pa ni sama istina.

No sve to ne znači da građani Bosne i Hercegovine, a pogotovo njena povijesna, sociološka, politološka… znanstvena zajednica trebaju biti obeshrabreni i pokolebani. Ideja ZAVNOBiH-a stasala je u času kada je protiv sebe imala nacističke i fašističke okupatore i njihove domaće sluge, od kojih su svi imali respektabilnu vojnu silu za provođenje svojih mračnih ideja u djelo. I ne samo stasala već je i nadživjela taj čas i dočekala završetak Drugog svjetskog rata kao pobjednik. Ni skoro polustoljetni slojevi komunističke kozmetike nisu ostavili dubljeg traga na njenom licu jer su, podsjetimo, u njene temelje ugrađeni pojmovi kolektivne i lične slobode, nacionalne i svake druge ravnopravnosti i otpora totalitarizmu. Stoga je naivno vjerovati da će toj ideji doći glave lukavi biznismeni i njima slični subjekti koji koriste slučajno ukazanu priliku da kontaminiraju politički i društveni prostor svojim bahatim neznanjem i nerazumijevanjem stvarnosti i povijesti. Bosna i Hercegovina i njeni narodi nadživjeli su nacizam i fašizam, ustaške i četničke koljače, pa i polustoljetno komunističko jednoumlje, ne treba sumnjati da će, uz uvažavanje duha i poruka ZAVNOBiH-a, nadživjeti i one koji bi da na scenu vrate ideje ksenofobije, šovinizma i nacionalnog ekskluziviteta.

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!