Ideja ZAVNOBiH-a nadživjela je svoje negatore

Bosna i Hercegovina i njeni narodi nadživjeli su nacizam i fašizam, ustaške i četničke koljače, pa i polustoljetno komunističko jednoumlje, ne treba sumnjati da će, uz uvažavanje duha i poruka ZAVNOBiH-a, nadživjeti i one koji bi da na scenu vrate ideje ksenofobije, šovinizma i nacionalnog ekskluziviteta

Obilježavanje 25. novembra kao dana kada je u slobodnom Mrkonjić-Gradu 1943. godine održano Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) nije, kao što neki žele vjerovati, po inerciji nastavljeno svetkovanje praznika socijalističke epohe, a još je manje pokušaj da se preotme i kao vlastiti legat uspostavi tuđe političko naslijeđe. Naprotiv, riječ je o izrazu svijesti o povijesnoj i državno-pravnoj tradiciji Bosne i Hercegovine te o iskazivanju stava da njena državnost počiva ne samo na povijesnom kontinuitetu već i na otporu totalitarizma i na ravnopravnosti naroda i građana, kao najuzvišenijim civilizacijskim tekovinama.

Bošnjaci i Hrvati imali su alternativu

Odnos prema ZAVNOBiH-u, kao povijesnom događaju i jednom od nosećih stupova bosanskohercegovačke države, nikada nije bio jednostavan, čak ni onda kada je stenjao pod teretom jednoumlja i njegovog zahtjeva za jednoznačnošću. Nesumnjivo je taj odnos bio najkompleksniji i najvećim iskušenjima izložen u trenutku formiranja ZAVNOBiH-a kao organa vlasti. Podsjetimo se kako je u tom času izgledala povijesna pozornica. Kraljevina Jugoslavija uništena je kao državno‑pravni subjekt i raskomadana između Sila osovine i njihovih trabanata. Bosna i Hercegovina, kojoj je još za vrijeme Kraljevine oduzeta cjelovitost i politička posebnost tako što je razdijeljena na banovine, u sastavu je Nezavisne Države Hrvatske, marionetske i kvislinške tvorevine koja oponaša grandomaniju svojih berlinskih i rimskih uzora. Na terenu se političke ideje ugibaju i preobražavaju pred pitanjem opstanka. Čak ni unutar Komunističke partije Jugoslavije ne postoji konsenzus o rješavanju pitanja Bosne i Hercegovine. S idejom bosanskohercegovačke autonomije i državnosti koketiraju i trguju i nacisti i komunisti, svako iz svojih razloga, a silovito joj se opiru rigidni nacionalni pokreti među Hrvatima i Srbima. Ne postoji dovoljno snažna i organizirana vojna sila koja na listi svojih prioritetnih ratnih ciljeva ima i restituciju bosanskohercegovačke državno-pravne zasebnosti i suvereniteta.

Ipak, među stanovništvom Bosne i Hercegovine, koje već duže od dvije godine stenje u vihoru rata, u kojem jedni na druge ne pucaju samo pripadnici različitih naroda već ponegdje i brat na brata, sve više stasava svijest da njemački nacizam nije ništa opasniji od ustaške i velikosrpske megalomanije i isključivosti, tačnije volje za zatiranjem drugog i drugačijeg, i da one ne smiju postati budućnost zemlje. Komunisti, u tom trenutku najagilnija politička snaga koja se bori protiv nacizma i fašizma, ipak shvataju da sami ne mogu ništa učiniti i pristaju na saradnju s ostalim političkim opcijama, poput Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke, koja je okupljala uglavnom Srbe zapadno od Drine i Dunava, a prije svega s bošnjačkom inteligencijom, koja je predstavljala neizostavnu komponentu u uspostavljanju ZAVNOBiH-a, jer je bez nje bilo nemoguće artikulirati ideju o Bosni i Hercegovini kao zajednici ravnopravnih naroda i građana.

Ako komunističko učešće – nesumnjivo značajno i u pogledu brojnosti i u pogledu organizacionih napora – u uspostavljanju ZAVNOBiH-a još i možemo promatrati kao sraz između iznuđene pragmatičnosti, odanosti idejama crvene Moskve i nemogućnosti kompromisa s najsnažnijim rivalima, ne postoji nijedan razlog da se na isti način tretira i učešće drugih elemenata, posebno bošnjačkih i hrvatskih. Činjenica da su oni imali alternativu, koja im je pružala mogućnost da koketiraju s fašističkim režimom NDH i koju su pojedini tadašnji intelektualci iskoristili, čini njihovo učešće u antifašističkom pokretu još značajnijim činom, pa čak i presudnim, jer, ponovimo, Bosna i Hercegovina ne bi bila moguća bez reprezentanta političke volje sva tri njena konstitutivna naroda. To što će poslije biti prevareni i što će njihov politički subjektivitet biti iskorišten za uvođenje jednopartijskog sistema i za odstranjivanje demokratije iz javnog života, ne može njima biti upisano u krivnju.

ZAVNOBiH i danas ima svoje protivnike

U Mrkonjić-Gradu restituirana Bosna i Hercegovina postala je jezgro buduće federalne Jugoslavije i najčvršći bastion zajedništva i ravnopravnosti, vjerovatno stoga što su se njeni stanovnici, više od onih iz susjednih republika, osvjedočili koliko užasavajući mogu biti rezultati političkog i etničkog ekskluzivizma. Potpuni slom osovinske mašinerije i Titova lukava politika pretvorili su Jugoslaviju u jednopartijsku državu i zamalo je uveli u sovjetski blok. S početkom socijalističke vladavine u BiH i u Jugoslaviji počinje i razdoblje novih iskušenja za povijesnu i društveno-političku percepciju ZAVNOBiH-a. Tito i njegova partijska vrhuška još tokom rata postaju svjesni značaja Bosne i Hercegovine – bilo kakav eksperiment s negiranjem njene državno-pravne posebnosti narušio bi odnos snaga na unutrašnjem planu i probudio ambicije unutar srpskih i hrvatskih nacionalnih programa, koji se, čak ni pripitomljeni komunizmom, nisu posve mogli riješiti hegemonističkih aspiracija. Poigravanje s Bosnom i Hercegovinom bilo bi na međunarodnom planu još opasnije po novonastalu socijalističku državu – ignoriranje međunarodnih sporazuma kojima je utvrđena i potvrđena državno-pravna zasebnost Bosne i Hercegovine otvorilo bi i mnoga druga pitanja, čije bi rješavanje moglo biti pogubno za Jugoslaviju. S druge strane, komunisti nisu bili spremni priznati da zasluge za utemeljenje moderne bosanskohercegovačke države ne pripadaju samo njima, zbog čega se pribjeglo retuširanju, a ponekad i falsificiranju povijesti, kako bi najširi slojevi društva neporecivo povjerovali u nepogrešivo vizionarstvo komunista pod Titovim vodstvom. Da je taj zahvat imao uspjeha, pokazuje i to što dan-danas postoji ne baš mali broj onih koji slijepo vjeruju u romantičarsko-ideološke predaje socijalističke epohe.

Takav idolopoklonički odnos spram ZAVNOBiH-a, čijim su uspostavljanjem komunisti podigli štit pred kritičkim i objektivnim preispitivanjem povijesnih činjenica, doveo je, nimalo paradoksalno, do zamagljivanja smisla i suštine poruka zasjedanja u Mrkonjić-Gradu. Cijena jednopartijskog monopoliziranja događaja koji je počivao na uvažavanju pluraliteta plaćena je u času raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine – formalni nasljednici i simpatizeri komunističke partije smatrali su da polažu isključivo pravo na legat ZAVNOBiH-a, čime su olakšali posao onim političkim i paradržavnim snagama koje su ustale protiv njegovih tekovina. Problem je dodatno usložnjen time što su se i među pobornicima političkog pluralizma našli oni koji su naivno povjerovali u komunističku prirodu zasjedanja u Mrkonjić-Gradu, pa su se prema tom dijelu povijesti odnosili kao i prema onim fenomenima komunističkog doba koji jesu odraz totalitarne svijesti i koje nesumnjivo treba kritizirati.

ZAVNOBiH i danas ima svoje protivnike koji bi da ga potisnu u zaborav ili barem podvrgnu revizionizmu umjesto kritičkoj revalorizaciji s ciljem boljeg razumijevanja. Među njima svakako prednjači Milorad Dodik, koji neće propustiti priliku da istakne kako je 25. novembar praznik “jednog vremena i jedne države koja više ne postoji”. Svoje istomišljenike Dodik nalazi i među desnim krilom hrvatske političke misli u Bosni i Hercegovini, a, nažalost, i među manjim dijelom Bošnjaka, koji još uvijek naivno vjeruju da je ZAVNOBiH komunistički performans i da kao takav treba biti odbačen. Među današnje protivnike ZAVNOBiH-a mogu se ubrojiti i samozvani antifašisti koji se po potrebi klate od ljevice do građanstva i natrag i koji ovaj komunistički događaj doživljavaju na način za koji bi dobili pohvalu u nekadašnjoj kumrovačkoj partijskoj školi. Avaj, to je način od kojeg koristi nemaju ni ZAVNOBiH ni Bosna i Hercegovina, pa ni sama istina.

No sve to ne znači da građani Bosne i Hercegovine, a pogotovo njena povijesna, sociološka, politološka… znanstvena zajednica trebaju biti obeshrabreni i pokolebani. Ideja ZAVNOBiH-a stasala je u času kada je protiv sebe imala nacističke i fašističke okupatore i njihove domaće sluge, od kojih su svi imali respektabilnu vojnu silu za provođenje svojih mračnih ideja u djelo. I ne samo stasala već je i nadživjela taj čas i dočekala završetak Drugog svjetskog rata kao pobjednik. Ni skoro polustoljetni slojevi komunističke kozmetike nisu ostavili dubljeg traga na njenom licu jer su, podsjetimo, u njene temelje ugrađeni pojmovi kolektivne i lične slobode, nacionalne i svake druge ravnopravnosti i otpora totalitarizmu. Stoga je naivno vjerovati da će toj ideji doći glave lukavi biznismeni i njima slični subjekti koji koriste slučajno ukazanu priliku da kontaminiraju politički i društveni prostor svojim bahatim neznanjem i nerazumijevanjem stvarnosti i povijesti. Bosna i Hercegovina i njeni narodi nadživjeli su nacizam i fašizam, ustaške i četničke koljače, pa i polustoljetno komunističko jednoumlje, ne treba sumnjati da će, uz uvažavanje duha i poruka ZAVNOBiH-a, nadživjeti i one koji bi da na scenu vrate ideje ksenofobije, šovinizma i nacionalnog ekskluziviteta.

PROČITAJTE I...

Firma “Butmir”, čiji je vlasnik Husein Hasibović, osnovala je firmu “Centralni terminal” (CTS) i izgradila carinski terminal na ulazu u Rajlovac iz smjera Vogošće. Početkom godine bilo je najavljeno premještanje carinskog terminala iz Halilovića, a tu je Hasibović vidio svoju priliku da nastavi unosne poslove s Upravom za indirektno oporezivanje BiH

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!