Ideja jezičkih sloboda nadređena je ideji jezičkog zajedništva

Tročlani naziv bosanski / hrvatski / srpski jezik, koji je s kosim crtama, čista je administrativna “inovacija” i u stručnom pogledu apstrakcija i konstrukcija koja je unijela najviše zabuna u našu školsku praksu. To su iz svojih tajnih busija iznova pokušale iskoristiti lažne intelektualne veličine iz naše bosanske, a i iz naše bošnjačke nacionalne sredine, kako bi zadale konačni ideološki udarac toj, njima toliko “nepojamnoj” i mrskoj, “ideji bosanskog jezika”

Piše: Dževad JAHIĆ

Ideja jezičkog zajedništva sama po sebi prihvatljiva je i njene težnje, ako su iskrene i utemeljene, predstavljaju prije svega intelektualni i moralni čin unutar svake kulturne zajednice. Ali, ako ta ideja proističe iz određenog ideološkog koncepta, poriva i ambijenta i ako se ona u javnost plasira s očitim ciljem omalovažavanja svega onoga što Bosna i njen bosanski jezik nose u svom historijskom nasljeđu i utopijski teži nekom ponovnom, retrogradnom zajedničkom jeziku, javnost i u ovom slučaju putem medija biva obmanuta. Historija se na takav način, putem ideološki plasirane gole ideje o jezičkom zajedništvu, ne vraća nazad, a znanje i nauka nisu pozvani da potiru i negiraju njene rezultate u ime te ideje. Nauka je, naprotiv, dužna ta nasljeđa braniti i afirmirati i putem vlastitih naučnih istina objašnjavati ih javnosti.

Najnoviji eksperiment iznošenja ideje o zajedničkom jeziku i banaliziranom zajedničkom nazivu svoje jedino moguće ideološko uporište mogao bi imati u Bosni i Hercegovini, jer snage usmjerene na njeno svojatanje i negiranje i dalje djeluju strategijski, potpomognute ideološkim recidivima praznog i frazerskog tobožnjeg zajedništva u jeziku putem nekog novog “balkanskog esperanta”. Općepoznata je naučna činjenica da su naši jezici utemeljeni na zajedničkoj novoštokavskoj dijalekatskoj bazi i da je to osnovni uzrok srodnosti ovdašnjih jezičkih sistema i lahkoće i neometanosti međusobnog sporazumijevanja.

Konstruirana je lažna teza da su ti naši jezici uzroci naših razdvajanja, pri čemu se, vještačkim potiranjem ovdašnjih jezičkih nasljeđa, žele tobože prevazići ta razdvajanja. Naravno da su uzroci slabljenja, pa čak i prekida, naših međukulturnih komunikacija sasvim drugi i drukčiji i daleko složeniji i da tu jezik kao nasljeđe, a po prirodi svojoj uvijek posljedica a ne uzrok, nije nikakav krivac ni prepreka. Što se tiče Bosne i Hercegovine, prepreke su upravo u još uvijek snažnim ideološki distanciranim intelektualističkim punktovima unutar naše zemlje, tobože slobodoumnim lažnim autoritetima porijeklom “bošnjačke provenijencije”, povezanim s vanjskim antibosanskim snagama iz Srbije i iz Hrvatske, koji na taj način pokušavaju ubirati poene za svoje tobožnje intelektualne veličine i promidžbe, boreći se protiv umišljenog i izmišljenog “jezičkog nacionalizma”, pa čak i protiv, ni manje ni više, “jezičkog fašizma”.

OBMANJIVANJE JAVNOSTI PUTEM SVOJIH MEDIJA

Ovakva izmanipulirana i vještačka ideja jezičkog zajedništva na svoj se način, putem administracije, protura u školsku praksu, stvarajući u stručnom smislu velike zabune, podržavajući, usto još ih i pothranjujući, postojeće naše zablude i neznanja o vlastitom jeziku u Bosni i Hercegovini. Problem je u tome što se javnost putem medija obmanjuje, naročito forsiranjem izjava tih tobožnjih intelektualnih autoriteta i “branilaca slobode i multikulturalnosti”, koji svojim ekshibicionističkim i praznointelektualističkim, a ustvari ideološki prenabijenim, tvrdnjama upravo čine suprotno od svojih deklarativnih konstrukcija viđenja Bosne i njenog jezika.

Oni jezičke slobode i pravo na vlastiti naziv jezika proglašavaju “jezičkim nacionalizmom”, pa čak, ni manje ni više, i “jezičkim fašizmom”. Oni se prema ovdašnjoj jezičkoj, znači i cjelokupnoj kulturnoj tradiciji, odnose s kabinetskim i knjiškim omalovažavanjem, prepotentno intelektualistički, odbacivanjem elementarnih naučnih istina o snazi naroda i njegovog jezika i o ovdašnjoj kulturi i jeziku, što javnost, nažalost, ne umije prepoznati, o kakvoj se vrsti podmetanja “kukavičijih jaja” tu radi.

Prije svega putem medija, posebno televizijskih, stvara se klima dviju suprotstavljenih snaga; jedne “nacionalističke”, koja traži da se jezik u Bosni naziva onako kako se historijski i danas naziva, a druge “demokratske” i tobože “građanske” i “antinacionalističke”, koja ovim prvim, stručnim i naučno utemeljenim snagama, u javnosti, preko svojih medija, imputira traženje i težnju za nekakvim apsolutnim odvajanjem i zatvaranjem u svoje “nacionalne torove”, kako to neodgovorno i površno konstruiraju, osokoljeni spomenutom podrškom velikog broja medijskih kuća u Bosni i Hercegovini i njihovih, javnosti nedostupnih, uredničkih busija. Te medijske kuće, kako je općepoznato, na svoj specifičan improvizatorski, prepotentan i površno ideologizirani način, otuđene su i od ove Bosne i od njenog jezika, naravno, pa onda glume neku tobožnju jezičku širinu, demokratičnost, neutralnost. A ustvari negiraju, potcjenjuju, jer ne znaju niti naše bosansko jezičko nasljeđe niti su dovoljno pismeni i uopće općeobrazovno osposobljeni da profesionalno odgovorno prezentiraju ono što je naše zajedničko bosansko kulturno i jezičko dobro.

Takva javna medijska atmosfera na svoj se način, rekosmo, prelama zapravo i u našoj, također uveliko nesretnoj, školskoj praksi. Uskraćivanjem prava upotrebe jednočlanog naziva jezika na taj način, podržano administracijom i njenim inercijskim neznanjem i neupućenošću u struku, prije svega se ne priznaje pravo govornicima bosanskog jezika, kojih je po zvaničnom popisu više od 50% u Bosni i Hercegovini, da svoju djecu školuju na tom jeziku i da ta njihova djeca ne nose više, kako su to oni nosili i od starijih generacija donosili, nepotrebne i nametnute jezičke komplekse o tobožnjem nepostojanju vlastitog jezika i vlastite književnojezičke tradicije. Do javnosti teško dopire stručno utemeljena i naučno fundirana i neoboriva istina o ovom pitanju.

A ona se ogleda prije svega u tome da upotreba vlastitog jezika i njegovog naziva posebno u školskoj praksi ni po čemu i ničim ne smije biti dovedena u pitanje. Ta upotreba ne smije se ideologizirati, odnosno politizirati, ne zbog robovanja idejama “nacionalizma”, već zbog “robovanja” upravo vrhunskoj ideji jezičkih sloboda i njihovog punog ostvarivanja u svakom kulturnom društvu. Jer ideja jezičkih sloboda je nadređena čak i ideji jezičkog zajedništva. Osporavanjem toga, osporava se ustvari i to da je Bosna i Hercegovina također kulturno i civilizirano društvo, što ona neosporno jeste, bez obzira na sve naše historijske nevolje i nesreće. Upravo te nevolje i nesreće i omogućuju proturanja ideja suprotnih ljudskim i jezičkim slobodama, a što je najgore, ideja uvijek podržavanih sa strane, iz onih sredina i vodećih snaga u tim sredinama čiji je krajnji ideološki i politički cilj razvlašćivanje i demontiranje Bosne i Hercegovine kao države, time i negiranje njenog najbrojnijeg naroda, bošnjačkog, a time i negiranje njenog najzastupljenijeg jezika, tj. bosanskog jezika.

 

SUBVERZIVNO DJELOVANJE LAŽNIH INTELEKTUALNIH VELIČINA

Tročlani naziv bosanski / hrvatski / srpski jezik, koji je s kosim crtama, čista je administrativna “inovacija” i u stručnom pogledu apstrakcija i konstrukcija koja je unijela najviše zabuna u našu školsku praksu, o kojoj je ovom prilikom riječ. Kosim crtama bukvalno se i s notornim nerazumijevanjem stvorila jedna nakaradna konstrukcija koja iznova sugerira neki “zajednički jezik”, za koji se potom, jer kako to narod kaže: “nesreća nikad ne dolazi sama”, kolokvijalno formirala skraćenica B/H/S, koja se počela upotrebljavati kao “dobro došla” zamjena za ono izgubljeno, nostalgičarsko školsko skraćivanje tipa SH, odnosno u izgovoru ES-HA. To su iz svojih tajnih busija iznova pokušale iskoristiti lažne intelektualne veličine iz naše bosanske, a i iz naše bošnjačke nacionalne sredine, kako bi zadale konačni ideološki udarac toj, njima toliko “nepojamnoj” i mrskoj, “ideji bosanskog jezika”. Upotreba trojnog naziva tipa bosanski, hrvatski, srpski jezik, bez kosih crta i sa zarezima, u suštini ne mijenja ništa u odnosu na ovu prvu “kosocrtačku” konstrukciju naziva jezika. Ona također upućuje i neizbježno sugerira neki zajednički jezik, koji će jedino u Bosni i Hercegovini biti primijenjen, odnosno neutraliziran, jer je sasvim jasno da ta, također rogobatna, konstrukcija ni najmanje ne ugrožava postojanje hrvatskog jezika u Hrvatskoj, niti srpskog u Srbiji, pa ni crnogorskog u Crnoj Gori. Ona jedino, nasreću bezuspješno, pokušava potrati historijsko nasljeđe jedne vrlo bogate jezičke tradicije nazvane jedinom mogućom bosanskom odrednicom. Ako je već riječ o upotrebi složenog tročlanog naziva za jezik, “najmanje pogrešan”, i jedino donekle prihvatljiv kao takav, jeste naziv bosanski, hrvatski i srpski jezik, jer ovaj veznik i ipak sugerira ne samo pravo na vlastiti jezik već i pravo na upotrebu vlastitog jednočlanog naziva za taj svoj jezik.

Da administracija u svojoj stručnoj nekompetentnosti ne zna stati, ne zna se povratiti niti išta ublažiti ili popraviti, već da jedino zna samo još više usložniti i još dublje razotkrivati svoju nekompetenciju, u posljednje vrijeme pokazalo se i konstruiranjem čak četvrte rogobatne formulacije u školskoj administrativnoj praksi, koja će još više zbunjivati i roditelje i djecu i sve nas dovoditi u apsurdnu poziciju da za vlastiti jezik tražimo pravo upotrebe njegovog naziva u vlastitoj zemlji i u školama te naše vlastite zemlje. Pri tom “traženju”, naravno, nema nikakvog negiranja prava na upotrebu i naziva hrvatski i naziva srpski. Izgovor da upotreba jednočlanih naziva usložnjava situaciju i “razdvaja djecu” ili stvara nekakve nove konstrukcije škola “pod jednim krovom”, ili “pod više krovova”, to su samo neodgovorni pokušaji bacanja prašine u oči javnosti i prikrivanja nesposobnosti i ideološkog oklijevanja u tome da se stvari postave na svoje mjesto i da se već jednom i za svagda prekinu te uporne zakulisane težnje negiranja vlastitog naziva jezika u školskoj praksi u Bosni i Hercegovini. Ovog puta ne mislimo na ekstremna i krajnje nedemokratska i primitivna negiranja prava upotrebe vlastitog jezika u dijelu države Bosne i Hercegovine nazvanom Republika Srpska, što je posebno pitanje, ali svakako povezano s ovim našim pitanjem. U široj strategiji, ono je itekako uvezano, jer to su ustvari iste te antibosanske snage upornog, udarničkog negiranja Bosne i Bošnjaka i bosanskog jezika i njegovog naziva, kao glavnog izraza naše autentičnosti i vezanosti za Bosnu kao našu državnu i kulturnu maticu. Tu našu vezanost mi naprosto moramo sačuvati, a našoj djeci omogućiti da se školuju onako kako bi iz svog sazrijevanja ponijeli što više znanja o sebi, a ne što više kompleksa o sebi, kakav je, nažalost, bio slučaj s generacijama njihovih pradjedova, djedova, pa čak i očeva.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!