Ibn Haldun ima poruku za nas

Ibn Haldun, jedan od najvećih umova islamske intelektualne tradicije, koji je više pisao o povijesti, kulturi, društvu, civilizaciji i političkoj moći nego ijedan drugi muslimanski mislilac, danas ima poruku za sve nas koji živimo u dobu rastuće nesigurnosti i globalnog nereda

Abd al-Rahman ibn Muhammed Ibn Haldun (1332–1406), jedan od najvećih umova islamske intelektualne tradicije i najpoznatiji po svom čuvenom djelu Muqaddimah, pisao je o povijesti, kulturi, društvu, civilizaciji i političkoj moći više nego ijedan drugi muslimanski mislilac. Njegove oštroumne opservacije sjevernoafričkih društava, kojima je pripadao, vodile su ga ka razvoju intrigantnog koncepta univerzalne povijesti i svjetske civilizacije.

S prvorazrednim intelektom i osebujnim zanimanjem za sva značajna polja znanja, Ibn Haldun bio je ujedno i mislilac i osoba od akcije. Neki ga smatraju osnivačem sociologije. Povjesničari se dive njegovoj mudrosti o usponu i padu velikih sila. Marksisti ga cijene zbog njegovih prodornih misli o moći ekonomskih sila u oblikovanju individualnih stavova i socijalnih odnosa. Osmanlijski državnici i povjesničari izučavali su njegovo poimanje “asabiyyaha” (asabije) da bi rastumačili uspjehe i posrnuća imperije kroz stoljeća. Neki ga vide kao najvećeg filozofa civilizacije. On je beskonačno interesantna figura trajne bitnosti, bez obzira iz kojeg mu ugla pristupate.

Danas Ibn Haldun ima poruku za sve nas koji živimo u dobu rastuće nesigurnosti i globalnog nereda. Ako je povijest nekakav svjedok, a jeste, i to jedan od najvažnijih za Ibn Halduna, ona nam govori da su kohezija i solidarnost ključ materijalne i duhovne dobrobiti društva. Ljudska su bića po svojoj prirodi “politička bića”, u smislu da su prinuđena živjeti skupa kako bi očuvali porijeklo, zadovoljili osnovne potrebe i ostvarili svoj potencijal da budu “civilizirani”. Rušilačke sile prirođene ljudskoj prirodi bivaju obuzdane kada ljudi nauče kako da koegzistiraju i pomažu jedni drugima. Ovo zahtijeva skup moralnih i političkih principa oko kojih se ujedinjujemo. Još je bitnije to što ne postoji civilizacija bez metafizičkog temelja. One koje izgube svoju društvenu koheziju i skupnu solidarnost bivaju pregažene drugima koje su očuvale svoje jedinstvo, snagu i žilavost.

Za Ibn Halduna najtemeljnije pitanje jeste šta skupinu ljudi drži na okupu i u međusobnoj upućenosti. Ovo je osnova sveukupne kulture, civilizacije i političke moći ili vlasti (mulk). Bez ovog osnovnog sastojka, nijedna skupina ljudi, pleme, klan ili veća zajednica, ne može dosegnuti političku moć, izgraditi gradski život i očuvati ga. Upravo se tu susrećemo s Ibn Haldunovim središnjim konceptom asabije, tj. skupne solidarnosti i društvene kohezije. (Teškoća s prevođenjem ovog Haldunovog termina i brojni pokušaji da se on prenese u različite jezike svjedoče o njegovom izuzetnom značaju.) Asabija je ljepilo koje grupu drži na okupu. On joj daje snagu i sposobnost za zaštitu pred vanjskim agresorima. Omogućava joj da uspostavi mir i red unutar sebe same. Priprema je za izgradnju “umrana”, tj. civilizacije. Ali na tom se mjestu također suočavamo s najvažnijom Haldunovom dilemom: kada grupa ljudi obuhvaćena i osnažena asabijom dostigne gradski život i postane civilizacije, oni gube svoju društvenu koheziju i osjećaj solidarnosti. Kako pojedinci počinju uživati dobrobit i udobnost civiliziranog života u urbanom okruženju, oni tako postaju nemarni, lijeni i “odveć mehki” da zaštite sebe od nasrtaja onih koji su očuvali svoje “beduinske vrline” i ratničke kvalitete. I samo je pitanje vremena kada će ih drugi pregaziti.

U Haldunovoj paradigmi, cijena je civilizacije gubitak društvene kohezije, solidarnosti skupine i plemenitih osobina koje uz njih idu. Oni koji izgube svoju asabiju također gube svoj asalah, odnosno plemenitost. Ovo postaje rekurentna tema, vječni društveni ciklus u kojem plemena, nacije, države i imperije uzrastaju i propadaju. Ibn Haldun je smatrao da je životni vijek takvog ciklusa otprilike četiri generacije, tj. nešto malo više od stoljeća. Također je vjerovao da najtemeljnija osnova društvene kohezije leži u srodstvu. Ne postoji snažnija i životnija spona koja ljude vezuje jedne za druge. Niko se ne usuđuje napasti one koji imaju snažne rodbinske veze. Ali oni gube svoj osjećaj srodstva kako postaju stanovnici gradova i urbanizirano-civilizirani pojedinci. Ibn Haldun ne vidi izlaza iz ove zagonetke: postižemo moć, gradski život i civilizaciju kroz našu asabiju, ali kada počnemo uživati blagodati mirnog i civiliziranog života, gubimo svoju koheziju.

Ova Haldunova teorija nesumnjivo ima smisla u malim grupama poput plemena, ali ne uspijeva objasniti veće društvene jedinice i način na koji se one ujedinjuju zarad uspostavljanja dugovječnih država i imperija. Pred njegovu teoriju izazov također postavlja kompleksnost modernog svijeta u kojem živimo. Pa, šta nam je onda činiti? Odbaciti njegovu teoriju kao suviše mikrozasnovanu, plemensku i zastarjelu?

Odgovor je ne. Premda trebamo nastaviti problematizirati njegovo poimanje društvene kohezije i skupne solidarnosti zasnovane na srodstvu i plemenskim vezama, ujedno trebamo preispitati i razviti njegovu analizu kako bismo razumjeli ključna pitanja kohezije, urbanizacije i civilizacije u širim urbanim i globalnim aspektima. Ovo je urgentna zadaća, naročito za savremeni islamski svijet koji pati od manjka društvene kohezije i civilizacijskog jedinstva. Posrnule i slabe države, nedržavni faktori, tribalizam, sektaštvo, etnički nacionalizam i niz drugih problema, lišavaju muslimanska društva svakog “ljepila” koje bi ih zaštitilo pred agresorima i pretočilo njihove intelektualne i materijalne resurse u kulturu i civilizaciju.

Ibn Haldunov koncept društvene kohezije i skupne solidarnosti u vezi je s onim što kaže Kur'an u suri Plijen, 46: “I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” Kada se članovi iste skupine ili nacije počnu prepirati jedni s drugima na destruktivan način, oni gube svoj “vjetar”, tj. svoju snagu, i stanu oklijevati u svakom djeliću života. Krajnji je čas za današnja muslimanska društva da čitaju Ibn Halduna u svjetlu neugodne situacije u kojoj se trenutno nalaze. Očuvati i društvenu koheziju i urbanu civilizaciju može biti herkulski zadatak. Ali to je i izazov s kojim se moramo suočiti da bismo nadvladali mnoge od naših modernih bolesti.

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!