I ovdje plavi udaraju po glavi

Snimljeni materijal bio je zastrašujući primjer policijske brutalnosti. Ulice su bile natopljene krvlju, palice nisu birale koga će udariti. Na kraju su ga strpali u neki zatvor u Bronxu tražeći da preda sve svoje trake

Otkako su joj dijagnosticirali mutiplu sklerozu, Leslie nerado ide po partyjima. Vučem je za rukav kad god stignem, govorim joj laži kako će nam biti zabavno, kako neće biti ljudi koji će je gnjaviti svojim šupljim pričama i objašnjavati kako je nastao kosmos, gdje je zakopan Jimmy Hoffa, ima li vanzemaljaca u zoni 51, kako je i zašto Trump postao predsjednik. Pravi razlog njenih nedoumica jeste taj što se osjeća inferiorno u odnosu na one koji nemaju zdravstvenih problema, a koji joj, nakon što im to na jedvite jade prizna, počnu govoriti da izgleda odlično i da samo treba otići nekom šamanu na kraj svijeta, kupiti bocu ulja od kanabisa, krkati se sodom bikarbonom, ići na jogu trideset puta dnevno, pustiti da joj neke ribice grickaju tabane i slično.

Ali kad god je party kod nekada jedne od najljepših djevojaka Brazila, čudne i otkačene umjetnice Karmen, ona razrogači oči i broji sate do odlaska u njen ogromni i raznoraznim sitnicama prepun stan / atelje na Bowery i Houstonu, jednom od najinteresantnijih njujorških raskršća. Ko zna kako je Karmen toliko dugo zadržala stan na tako elitnoj lokaciji?! Pretpostavlja se da joj je u tome pomogao bivši muž, režiser i montažer, pun kojekakvih veza i vezica, koji se tu i tamo pojavi na njenim partyjima čisto da vidi kako stoje stvari u ludilu koje je ostavio iza sebe. Ne znam kako su se njih dvoje sastali i rastali, nisam došao zbog toga, došao sam da izvedem Leslie, da se fino provede i razgali, zaboravi na svojih pet kvadrata prostora u kojem bjesomučno čita knjige i plače za izgubljenom karijerom.

Karmen nas je na vratima dočekala sa svom pompom, u kosmičkoj haljini koju je sama oslikala ko zna kakvim bojama. Grljenje i ljubljenje dugo traje, a onda kreće guranje kroz masu koja je na ko zna čemu. Pošto sam tu bivao ranije, znam da je kada puna leda i da je u njoj sve što je potrebno za gašenje žeđi. Pokraj kade, na veš-mašini, nalazi se sve za pravljenje brazilskih koktela Caipirinha, kombinacije cachaça (žestokog pića napravljenog od fermentiranog soka od šećerne trske), limete i neprerađenog šećera. Znam da od toga sutradan boli čitav svijet, ne samo glava, tako da radije zgrabim nešto lakše, osvježavajuće.

Šareno, da šarenije ne može biti, društvo se lagano klatilo na muziku koju je puštao DJ, a čiji je neprestani osmijeh mogao razgaliti i najteže depresivce. Ja se tu večer nisam osjećao pretjerano partijaški pa sam gledao ima li kakav ugao u koji ću se zabiti i gledati druge. Sjeo sam pokraj nekog debelog i bradatog tipa koji je, kao i ja, gledao svoja posla. Ne znam ko je prvi od nas dvojice krenuo s komentarima, započesmo konverzaciju i sve se okrenu naopačke.

Clayton Patterson mi se učinio interesantnim čovom. Pitah ga otkud zna Karmen, a on otvori seharu. Došao je iz Kanade 1979. godine drito u East Willage i od tada skoro da iz njega nije ni izašao. Ustvari, izlazio je na ulicu snimajući kamerom sve što se u East Willageu moglo snimiti. Kazao je da se bavio svim i svačim, da je upoznao tog i tog te i te godine na tom i tom mjestu. Nabrajao je plejadu likova od kojih sam znao samo za Allena Ginsberga, Jonasa Mekasa, Endija Vorhola, Stevea Buscemija, a more drugih, za koje kaže da su bili vrhunski likovi, nisam nikad čuo. Priče su smjenjivale jedna drugu, kulturna scena New Yorka 80-ih pred mojim se očima nenadano stvarala, mnogo detaljnija i plastičnija od one koju sam dobio od Leslie.

Tip je prava riznica podataka, a kako sam uvijek volio sve što je bitno i nebitno, našao sam se na pravom mjestu. Umjetnik ovaj, umjetnik onaj, galerija ta i ta, performansi, restorani, koncerti, džankiji, knjižare, prljavština, videoteke, prodavnice, filmovi, sve je iskakalo iz njegove glave i stvaralo slike i detalje dijela grada u kojem sam donedavno živio, a o kojem, izgleda, nisam imao pojma. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme meni se uvijek činilo nedostižnim, propustiti neke bitne periode kao da mi je bilo predodređeno. Doduše, mnoge od stvari iz godina o kojima je pričao ne bih ni želio doživjeti.

Pitah ga da li je bio oko Tompkins Square parka kada su izbili čuveni nemiri 1988. godine. Kaže ne da je bio nego da je učestvovao u tome. Gradskim vlastima bilo je dojadilo da je park (a i cijeli kraj) stalno pun puncat skvotera, narkomana, umjetnika, raznorazne sirotinje. Gradonačelnik Ed Koch poslao je policiju da ih rastjera i uvede red. Policija se zatrčala mlateći sve redom, konjima su uletjeli među narod razbijajući glave kome su stigli. Clayton se tu sasvim slučajno zatekao vukući sa sobom kameru. Njegov snimljeni materijal bio je zastrašujući primjer policijske brutalnosti. Ulice su bile natopljene krvlju, palice nisu birale koga će udariti. Na kraju su ga strpali u neki zatvor u Bronxu tražeći da preda sve svoje trake. Na kraju su ga morali pustiti, a na osnovu njegovih traka, dosta policajaca bilo je suspendirano, neki su izgubili posao, načelnik je okruga penzioniran itd.

Leslie je otišla taksijem, a ja pješice prema Tompkins Square parku. Stajao sam neko vrijeme na mjestu na kojem je policija tabala raju, na kojem je bilo O.K. biti freak tih godina, gdje su ljudi bili slobodni u totalnoj anarhiji i bezvlašću s jedne, a s druge su strane živjeli u strahu za svoj život. Danas je East Willage igralište za bogate, tu više nema umjetnosti, nema ozbiljnog razloga za dolazak. Drago mi je što više ne živim u East Willageu, kao i što ne živim ni na Džidžikovcu.

PROČITAJTE I...

Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!