I OVAKVI SMO BILI – upoznajte bošnjačku snishodljivost s početka 20. stoljeća

Ako je za vjerovati svjedočenju jednog od atentatora na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, Bošnjaci su početkom 20. stoljeća, nakon što je bosanski jezik 1907. godine ukinut i preimenovan u srpskohrvatski jezik, pokazivali nevjerojatnu količinu rastezljivosti i snishodljivosti u poimanju naziva za svoj jezik. Cvjetko Popović je, pored Gavrila Principa, bio među atentatorima iz terorističke organizacije Mlada Bosna. Cvjetko Popović i Vaso Čubrilović dočekali su živi kraj Prvog svjetskog rata. Cvjetko Popović je napisao knjigu „Sarajevski Vidovdan 1914“, koju je 1969. godine izdala "Prosveta", a i danas se koristi kao jedno od omiljenih knjiga iz lektire srpskih nacionalista i šovinista. Drugo izdanje je također izašlo u nakladi Prosvete 2014. godine. Dok pamtimo i opominjemo i ne zaboravljamo, pročitajte Popovićev ulomak o jezičkom stanju među Bošnjacima:

“Jedan deo je u izvesnom smislu trgovao svojim nacionalizmom i u danom trenutku opredeljivao se prema tome ko daje bolju stipendiju, ‘Prosveta’ ili ‘Napredak’, gde se može više zabavljati sa devojkama na raznim priredbama i zabavama. Ili interes u školi: da li je profesor srpskohrvatskog jezika Srbin ili Hrvat. Na primer, u banjolučkoj realci, srpskohrvatski jezik predavali su dr Vaso Glušac i dr Petar Skok. U razredima gde je predavao dr Glušac većina Muslimana su na svojim sveskama za pismene zadatke napisali ‘Zadaćnica za srpski jezik’. I obratno, u razredima dr Skoka to je bila ‘Zadaćnica za hrvatski jezik’. Ako bi se dogodine profesori izmenili, ti isti đaci prema profesoru izmenili bi i naziv jezika.”

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • SA 25.04.2017.

    BAZDULJI I TAD BILI AKTUELNI…

    Odgovori
    • tutinac 25.04.2017.

      snishidljivi? haha eto, jadni vi. Ovaj clanak o jednom sjajnom Popovicu govori sve o vama. Mrzitelji.

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!