I OVAKVI SMO BILI – upoznajte bošnjačku snishodljivost s početka 20. stoljeća

Ako je za vjerovati svjedočenju jednog od atentatora na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, Bošnjaci su početkom 20. stoljeća, nakon što je bosanski jezik 1907. godine ukinut i preimenovan u srpskohrvatski jezik, pokazivali nevjerojatnu količinu rastezljivosti i snishodljivosti u poimanju naziva za svoj jezik. Cvjetko Popović je, pored Gavrila Principa, bio među atentatorima iz terorističke organizacije Mlada Bosna. Cvjetko Popović i Vaso Čubrilović dočekali su živi kraj Prvog svjetskog rata. Cvjetko Popović je napisao knjigu „Sarajevski Vidovdan 1914“, koju je 1969. godine izdala "Prosveta", a i danas se koristi kao jedno od omiljenih knjiga iz lektire srpskih nacionalista i šovinista. Drugo izdanje je također izašlo u nakladi Prosvete 2014. godine. Dok pamtimo i opominjemo i ne zaboravljamo, pročitajte Popovićev ulomak o jezičkom stanju među Bošnjacima:

“Jedan deo je u izvesnom smislu trgovao svojim nacionalizmom i u danom trenutku opredeljivao se prema tome ko daje bolju stipendiju, ‘Prosveta’ ili ‘Napredak’, gde se može više zabavljati sa devojkama na raznim priredbama i zabavama. Ili interes u školi: da li je profesor srpskohrvatskog jezika Srbin ili Hrvat. Na primer, u banjolučkoj realci, srpskohrvatski jezik predavali su dr Vaso Glušac i dr Petar Skok. U razredima gde je predavao dr Glušac većina Muslimana su na svojim sveskama za pismene zadatke napisali ‘Zadaćnica za srpski jezik’. I obratno, u razredima dr Skoka to je bila ‘Zadaćnica za hrvatski jezik’. Ako bi se dogodine profesori izmenili, ti isti đaci prema profesoru izmenili bi i naziv jezika.”

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • SA 25.04.2017.

    BAZDULJI I TAD BILI AKTUELNI…

    Odgovori
    • tutinac 25.04.2017.

      snishidljivi? haha eto, jadni vi. Ovaj clanak o jednom sjajnom Popovicu govori sve o vama. Mrzitelji.

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!